Par je posao preuzeo od Martinine majke, koju su lokalno znali pod nadimkom “Poulette” – kokica.
“Obično smo subotama prodavali dvjestotinjak kokoši, a sada ih prodajemo između petsto i šesto”, kaže Christopher.
Nekih sorta nesilica, kojima je početna cijena 13 eura, više gotovo i nemaju. Modeli kokošinjaca namijenjeni za tri do četiri kokoši s cijenom od 250 eura, rasprodani su.
Ne mogu vjerovati u kolikoj im se mjeri posao povećao otkako su belgijske vlasti sredinom marta oštro ograničile kretanje zbog pandemije.
“Jednom nam je i policija došla. Htjeli su znati što se zbiva, jer su vidjeli automobile, puno ljudi, gužvu”, pripovijeda Martine.
Premda je i Belgija počela popuštati mjere ograničenja kretanja, na njihovoj farmi u blizini Wawrea, tridesetak kilometara jugoistočno od Bruxellesa, još se čeka u redovima.
“Na početku su uglavnom dolazili oni koji su se bojali da će biti nestašice hrane kako bi kupili nesilice, da imaju jaja”, objašnjava Martine. “Potom su počeli dolaziti i oni koji su i ranijje planirali podići vlastite kokošinjce. S obzirom na to da su zbog koronavirusa prestali raditi, odlučili su iskoristiti priliku i doći”, dodaje.
“Sada nam stižu i ljudi koji misle da neće moći nikamo na odmor pa razmišljaju, ‘hajdemo nabaviti kokošinjac, to će okupirati djecu'”, nastavlja Martine.
Sophie Humblet i njezin suprug skupili su hrabrost i pridružili su se ‘jatu’. “Radim od kuće, sve je vrlo tiho i imam vremena brinuti se o kokošima”, rekla je.
Odlučila se za sortu Bleu des Landes, kokoši sa sivim perjem i crnom glavom, nesilicama koje na kraju završe u loncu.
Unatoč provedenom istraživanju, par je još uvijek pun pitanja: Trebaju li kokošinjci biti okrenuti na određenu stranu, mogu li kokoši postati agresivne, je li istina da ne treba jesti jaja isti dan kad se snesu?
“Mnogi su naši kupci novi u ovome pa im morate svaki put sve objašnjavati ispočetka, a to zna biti iscrpljujuće”, rekla je Martine.
(TBT)
