Piše: Muhamed Lužić, thebosniatimes.ba
Muslimani u 20 – tom i 21 – om stoljeću pokušavaju odgonetnuti jednu jedinu zagonetku koja bi u suštini dešifrirala zatajenje islamske misli i napretka u sferama naučnog, intelektualnog i duhovnog života. Historijski posmatrano, muslimani su u različitim vremenskim periodima i oblicima vladavine dožviljavali oscilacije na teritorijalnoj, ekonomskoj i političkoj sceni. To je trajalo od same uspostave halifeta od strane Ebu Bekra r.a, pa sve do posljednjeg halife, sultana Abdul Majida II. Bitno je naglasiti da je vladavina četvorice pravednih halifa protekla u postavljanju jasnih temelja za islamsku državu na osnovu društvenih i duhovnih načela uspostavljenih od strane posljednjeg Božijeg poslanika Muhameda, s.a.v.s.
RASKOLI I POSRNUĆE MUSLIMANA
Međutim postoje trenuci u historiji islama koji su u dobroj mjeri obilježili politički i ideološki smjer kretanja muslimana, od kojih je najznačajniji sukob Muawije i Alije, r.a, koji je proizveo duboki razdor između muslimana. Samo 29 godina nakon smrti Božijeg poslanika, s.a.w.s., dolazi do sukoba koji je po prirodi okarakteriziran kao borba za vlast.
Iako je ishod tog sukoba pobjedniku donio poziciju vladara, odnosno halife u tom trenutku, ta je pozicija osiguravla još jednu instancu vlasti. Titula halife u islamskom svijetu pored svih nadležnosti svijetovnog vladara, nosila je još jednu beneficiju, a to je titula duhovnog vođe. Moć koju je donosila titula halife će kasnije koristiti mnogi islamski vladari u svrhe osobnih interesa, te političke manipulacije koja bi osigurala zadržavanja vlasti u krugu povlašćenih. Nakon smrti posljednjeg pravednog halife Alije, r.a, na vlast dolazi Muawijah s kojim počinje vladavina dinastije Umevija.
Muawijah je proglašen za halifu 661. godine u Iliji (Jeruzalem), a Damask postaje prijestolnica carstva. Egipat biva otrgnut od strane Muawijinog pomoćnika Amr-ibn-al As-a, dok Irak ipak prepoznaje Hasana, Alijinog, r.a, sina, za halifu. Muawijah svojim političkim lukavstvom uspjeva uvjeriti Hasana da se povuče u Meku, čime uklanja jednu prepreku u ostvarenju cilja, apsolutne kontrole nad carstvom.
Međutim mekanska i medinska ulema svojom šutnjom sugestivno osporava Muawiju kao halifu, te jasno daje do znanja da je tok izvorne ideje islama izgubljen. Ovakva reakcija će se ispostaviti kao nagovještaj stvaranja suprotstavljenih strana unutar islamskog carstva, koje će za rezultat imati tragičnu sudbinu.
Vladavinu Umevija će obilježiti netipične odluke, koje će se odraziti na budućnost arapskog carstva, ali i islama kao religije. Presudni momenat u oblikovanju budućnosti islamskog svijeta dešava se prilikom prenosa vlasti sa Muawije na svog sina Yazida 679. godine, čime Muawija uspostavlja princip prenosa vlasti na potomke, presedana koji će prakticirati i buduće dinastije, uključujući i Abaside.
Nakon što su Abasidi konsolidirali svoje snage i povratili politički utjecaj u islamskom carstvu, pribjegli su svrgavanju ispostaviti će se posljednjeg Umevijskog halife. Godine 750-te, Abu al-Abbas ustoličio se kao prvi halifa Abasidskog halifata. Da su Abasidi ozbiljno shvatali osvetu koju su godinama kovali, govori i činjenica da su mnogi agenti i uhode poslani po cijelom arapskom carstvu za potomcima Umevija, čime su nastojali iskorijenuti svaki trag vladavine te dinastije. I dok su tijela visokih državnih zvaničnika sa halifom na čelu ekshumirani i oskrnavljena, mladi Abd-al-Rahman ibn Muawiye ibn-Hisham (koji će kasnije uspostaviti Umevijski halifat u Andaluziji), dramatičnim bijegom iz prijestolnice uspjeva odoljeti težnji Abasida u njihovoj nakani.
Umevije su kasno shvatili da politički centar gravitira prema istoku i da vojna dostignuća koja su bila zaista impresivna, odnosno moć koju su držali u svojim rukama na vrhuncu, nisu bila dovoljna da umire plamen u srcima Abasida koji su željeli po svaku cijenu osvetiti smrt posljednjeg pravednog halife, te njegovih sinova. Političko lukavstvo koje je posjedovao Muawijah je imalo svojih prednosti, ali i mahana. Veliki islamski mislioci tog vremena zamjeraju Muawiji na odstupanju od suštine islama kao religije, odnosno islama kao sredstva za reguliranje svakog društvenog pitanja u vidu apsolutne vrijednosti duhovnog nad svjetovnim.
Uspostavljanjem Abasidskog halifata pojavila se i možda najveća distinkcija u odnosu na Umevijsko carstvo. Abasidski halifat poprima neomuslimansku dimenziju, odbacujući stari društveni poredak u kojem su Arapi bili dominantan faktor u društveno političkim sferama. Abasidsko carstvo implementira Arape kao jednu od komponenata u sistemu među drugim rasama.
Naravno, tranzicija vlasti nije donijela apsolutnu pobjedu na svim teritorijama. Španija i sjeverna Afrika, Oman, Sind pa čak i Horasan nisu u potpunosti priznavale novog halifu. Priznavanje od strane Egipta je bilo više nominalno nego realno, ali najbitnija činjenica u ovoj tranziciji vlasti je bila ta, da su se Alijine, r.a., pristalice koje su se borile za njihovu ideju, razočarale shvativši da je ovaj pokret, bio sve osim ideološki.
Sagledavši sve ove činjenice i historijske događaje, dolazimo do zaključka da historija u svojoj tačnosti daje odgovore na mnoga pitanja koja se postavljaju pred nas u ovom trenutku. Kad kažem pred nas, mislim na bosanske muslimane, koji pokušavaju pronaći politički kompas u trenucima političke drame. Prvi put nakon agresije došli smo do prekretnice u kojoj moramo odlučiti da li ćemo nastaviti podržavati političku hegemoniju određenog dijela društva, koja za cilj ima amnestiranje onih koji imaju različitu predstavu o ideologiji pravednog vodstva, ili ćemo se voditi smjernicama koje su nam jasno ukazane u historiji Islama.
POSLJEDNJI UZDAH MAURA
Podudarnost političkih primjera iz historije islamskog carstva, kako u ranim, tako i u odmaklim fazama, sa trenutnim odnosom zavadjenih bošnjačkih frakcija, i općeg odnosa muslimana jednih prema drugima dokaz su da nam ti primjeri mogu i moraju otvoriti oči pred neregularnostima u sferi duhovnog i svjetovnog života.
Sa smrću posljednjeg, a i prvog predsjednika RBIH, počinje i era beskrupuloznog i bahatog ponašanja u redovima bosanskih muslimana. Napor za očuvanjem moralnosti političkih aktera u redovima istih počinjao je jenjavati usljed odsustva prvenstveno duhovnog, a potom i intelektualnog kapaciteta. Vlast je prenesena na podanike, one koji su bili podobni, da bi se kasnije ispostavilo da je vlast čuvana za one koje veže čak i krvno srodstvo. U vremenu kad je država konstruirana tako da je Islamska zajednica, tijelo koje je autonomno u odnosu na sekularni sistem, desilo se ono što smo već iz gore navedenih primjera mogli zaključiti; usljed političkog pritiska ulema je nadjačana i podjarmljena.
Političko lukavstvo koje je nekad krasilo njihove predvodnike je nestalo, sila je prevladala, a strah zavladao! Međutim, takav odnos nove bosnjačke političke elite je uveliko rasplamsao želju za osvetom u već napaćenom dijelu naroda, koji nije zaboravio ideale na kojima su izlili temelje za državu koju danas nazivamo „dejtonskom Bosnom i Hercegovinom“. Prvi put nakon rata u društvenom sistemu, u kojem nam demokratija dopušta da kao ravnopravni pripadnici društva djelujemo u odlučivanju sopstvenih političkih sudbina, imamo priliku napraviti promjenu ovog retrogradnog kastinskog sistema, da bi sve kategorije društva bile jednako tretirane.
Najbolji primjer koji govori o trenutnom stanju bosanskih muslimana danas govori i događaj koji se zbio dugo nakon gore spomenutih historijskih sukoba. U jedinom evropskom muslimanskom uporištu tog vremena udružene kršćanske snage povele su, ispostaviti će se, pobjedonosnu ofanzivu.
El Ultimo Suspiro del Moro (posljednji uzdah Maura), je naziv uzvisine iznad Granade sa koje je posljednji muslimanski vladar u Andaluziji bacio pogled na ono što možemo slobodno nazvati historijskim draguljem islama. Poražen od strane udruženih sila predvođenih od strane Ferdinanda Aragonskog i Izabele Kastiljske. Konačnom padu Granade, prethodila su konstantna previranja i građanski ratovi između muslimanskih plemena koja su sa svojim prvacima vladali gradovima u Andaluziji. Takvoj atmosferi doprinio je i trenutak u kojem su udružene kršćanske snage iskoristile unutarnje sukobe zadavši posljednji udarac islamskoj vlasti u Malagi, a zatim i Granadi. Posljednji pokušaji otpora i borbe za spas jedinog geografskog uporišta islama u Evropi, ispraćeni su pozivom na jedinstvo muslimana i vapajem za pomoć od strane Al-Zhagalla tj Muhameda XII, upravitelja Malage. Međutim muslimani na sjeveru Afrike su u to vrijeme međusobno ratovali. Sa ovim eklatantnim historijskim primjerom možemo povući analogiju i uporediti opće odnose muslimana u svijetu, pa tako i između bosanskih muslimana danas, te postaviti pitanje da li će bosanski muslimani doživjeti istu sudbinu kao i muslimani na prostoru Andaluzije, usljed međusobnih sukoba skupine ljudi koja je ideološki potekla iz istog izvora.
(TBT)