Piše: Giorgio Agamben, thebosniatimes.ba
Misli koje slijede nisu misli o epidemiji, već o otkrićima do kojih dolazimo posmatrajući reakcije koje ona izaziva među ljudima. Razmišljam o lahkoći s kojom je čitavo društvo prihvatilo osjećaj sopstvene zaraženosti kugom, zatvaranje u kuće, ukidanje uobičajenog načina života, odbacivanje veza prijateljstva, ljubavi, rada, čak i vjerskih i političkih ubjeđenja. Zašto su protesti i otpor, u ovakvim situacijama očekivani i zamislivi, ipak izostali? Teza koju želim predložiti jeste to da je na određeni način, a opet nesvjesno, kuga već bila među nama, da su uvjeti ljudskog života očito vremenom postali takvi da nam je jedan neočekivani znak bio dovoljan da ih prepoznamo onakvim kakvi zapravo jesu – kao nepodnošljive, upravo kao kugu. I to je, na izvjestan način, jedini koristan uvid koji se da izvući iz ove situacije: postoji šansa da će se ljudi poslije svega zapitati koliko je život koji su nekada živjeli bio dobar.
Također, moramo razmišljati o potrebi za religijom koju je nastala situacija otkrila. U zaglušujućem diskursu medija, pozajmljenice iz eshatološkog vokabulara korištene za opisivanje pojave pred nama upućuju, opsesivno, naročito u američkoj štampi, na „apokalipsu“ i eksplicitno evociraju kraj svijeta. Kao da je potreba za religijom, koju crkva više nije sposobna zadovoljiti, pošla u potragu za novim mjestom gdje će se naseliti i to mjesto pronašla u religiji našeg doba – u nauci. Nauka, kao i svaka religija, proizvodi praznovjerice i strah, ili se bar može koristiti za njihovo širenje. Nikada nismo prisustvovali ovakvom spektaklu, tipičnom za religije u doba krize, sudaru različitih i sukobljenih mišljenja i preporuka, od manjinskih jeresi (koje ipak zastupaju naučnici od prestiža) i načelnog poricanja ozbiljnosti pojave do dominantne ortodoksije koja je svojim diskursom potvrđuje, ali se onda radikalno dijeli oko predloženih rješenja. Kao i uvijek u sličnim situacijama, neki ekspert ili pretendent će uspjeti zadobiti naklonost monarha koji, kao i u doba vjerskih sporova unutar kršćanstva, bira jednu ili drugu stranu i propisuje mjere u skladu sa sopstvenim interesima.
Još jedan povod za razmišljanje je evidentni slom svakog zajedničkog ubjeđenja i uvjerenja. Kao da ljudi više ni u šta ne vjeruju – osim u golu biološku egzistenciju koja se mora sačuvati po svaku cijenu. Ali na temelju straha od gubitka golog života ne može se graditi ništa osim tiranije, čudovišnog Levijatana sa isukanim mačem.
Upravo zato – kada i ako se vanredno stanje uvedeno povodom kuge jednom proglasi okončanim – vjerujem da povratak na stari način života, bar za one koji su sačuvali zrno lucidnosti, neće biti moguć. Vjerujem da je to možda glavni izvor našeg očaja danas – iako je negdje rečeno da se „nada pruža samo onima koji je više nemaju“.
(TBT, Autonomies)