Piše: Kenneth Rogoff, thebosniatimes.ba
Još je prerano za procjene kako će se pandemija korona virusa dugoročno razvijati. Ali već je jasno da nas iza ugla možda čeka nova globalna recesija koja će se značajno razlikovati od onih iz 2001. i 2008.
Prvo, nova recesija će vjerovatno doći iz Kine i moguće je da je već počela. Kineska privreda je visoko zadužena i ne može priuštiti sebi dužu pauzu u ekonomskim aktivnostima, kao što to nije mogao ni Japan u periodu brzog rasta 80-ih godina prošlog stoljeća. Stanovništvu, kompanijama i lokalnim upravama potrebna su sredstva za otplatu velikih dugova. Nepovoljna demografska situacija, sužavanje prostora za preuzimanje tehnološkog vođstva i predimenzionirana stambena izgradnja finansirana višekratnim programima stimulacija – da ne spominjemo sve centraliziranije odlučivanje – svi ti elementi najavljuju značajno usporavanje rasta u Kini u narednoj deceniji.
Također, za razliku od prethodne dvije globalne recesije u ovom stoljeću, pojava novog korona virusa, COVID-19, donosi mogućnost da do sloma ovog puta dođe na strani ponude. Da bismo pronašli sličan primjer moramo se vratiti čak u doba naftne krize polovinom 70-ih godina. Da, strah od širenja zaraze odrazit će se na tražnju za uslugama avio-kompanija i putničkih agencija; i ljudi će iz predostrožnosti vjerovatno početi više štediti. Ali, kada desetine miliona radnika prestanu odlaziti na posao (zbog blokada ili iz straha), kada globalni lanci snabdijevanja počnu pucati, granice se zatvarati, a obim svjetske trgovine opadati jer zemlje više ne vjeruju u objavljene zdravstvene statističke podatke, i strana ponude će biti veoma teško pogođena.
Velikom deficitnom potrošnjom koja se u ovom slučaju ne može izbjeći, ugrožene zemlje će pokušati ojačati kapacitete sistema zdravstvene zaštite i da bi održali ekonomiju u životu. Smisao štednje za crne dane jeste da imamo šta trošiti kada crni dani stignu. Deficitna potrošnja u periodima ekonomskog buma opasna je upravo zato što umanjuje našu spremnost za pandemije, ratove, klimatske krize i druge događaje izazvane višom silom.
Rekao bih da kreatori državnih politika i mnogi ekonomski komentatori još ne shvataju na koji način će slom na strani ponude ovu recesiju učiniti drugačijom od prethodne dvije. Za razliku od recesija izazvanih primarno padom tražnje, ekonomski pad uzrokovan poremećajem na strani ponude dovodi do oštrog pada obima proizvodnje i stvaranja brojnih uskih grla. U slučaju nestašica svega i svačega – što neke zemlje nisu vidjele još od redova za benzin 70-ih godina – inflacija bi mogla početi rasti umjesto da pada, kao u prethodnim krizama.
Treba naglasiti da su polazni uvjeti za obuzdavanje opće inflacije danas izuzetno povoljni. Ali ako imamo u vidu da je gotovo izvjesno da je glavni faktor u održavanju inflacije na niskom nivou u protekle četiri decenije bila globalizacija, duži period povlačenja u granice država, bilo zbog pandemije ili straha od moguće pandemije, u kombinaciji sa tekućim trgovinskim ratovima – siguran je recept za oživljavanje inflatornih pritisaka. Po takvom scenariju, rastuća inflacija bi dovela do skoka kamatnih stopa, što bi kreatore monetarnih i fiskalnih politika stavilo na teške muke.
Treba imati na umu da kriza koju je pokrenuo COVID-19 pogađa svjetsku ekonomiju u trenutku kada su stope ekonomskog rasta već niske, a mnoge zemlje su prezadužene. Globalna stopa rasta 2019. godine iznosila je svega 2,9 odsto, što nije daleko od 2,5, stope koja se historijski smatra indikatorom globalne recesije. Italijanska privreda se tek počela oporavljati kada se virus pojavio. Japan tone u recesiju izazvanu loše tempiranim povećanjem PDV-a, a Njemačka je opterećena političkim trzavicama. Sjedinjene Države su trenutno u dobrom stanju, ali vjerovatnoća izbijanja recesije prije održavanja izbora za Bijelu kuću i Kongres u novembru, donedavno procjenjivana na svega 15 odsto, sada je mnogo veća.
Može se učiniti neobičnim to što korona virus nanosi veliku ekonomsku štetu čak i zemljama koje naizgled raspolažu svim potrebnim resursima i tehnologijama da se izbore sa epidemijom. Glavni razlog je to što su prethodne generacije bilo mnogo siromašnije od današnjih i nisu mogle priuštiti sebi odsustvo sa posla dok traje epidemija. Radikalne mjere koje ugrožavaju funkcioniranje ekonomije jednostavno nisu dolazile u obzir.
Događaji u Wuhanu, epicentru tekuće epidemije, bili su ekstremni, ali i poučni. Kineska vlada je praktično blokirala provinciju Hubei i proglasila vanrednu situaciju na teritoriji na kojoj živi 58 miliona ljudi. Građani nisu smjeli napuštati domove osim u posebnim slučajevima. Državna uprava je nedjeljama uspešno organizirala isporuke hrane i vode stanovnicima zatvorene provincije, što je poduhvat o kome neke siromašnije zemlje mogu samo da sanjaju.
I u drugim djelovima Kine stanovnici glavnih urbanih centara kao što su Shangaj i Peking najveći dio vremena provode kod kuće da bi smanjili rizik izloženosti virusu. Mjere koje preduzimaju vlade Južne Koreje i Italije nisu tako radikalne, ali veliki broj ljudi svojevoljno ostaje kod kuće, što se loše odražava na nivo ekonomske aktivnosti.
Izgledi za izbijanje globalne recesije dramatično su porasli, znatno više nego što su investitori i eksperti međunarodnih institucija spremni priznati. Kreatori državnih politika moraju shvatiti da su im pored kamatnih stopa i poreskih olakšica potrebne i mjere usmjerene na poremećaje u globalnim lancima snabdijevanja. Za početak, Sjedinjene Države bi mogle preispitati i reducirati protekcionističke tarife i time malo smire tržišta, pokažu diplomatsku vještinu u odnosima sa Kinom i uštede koji dolar američkim potrošačima. Doba globalne recesije traži globalnu saradnju, a ne izolaciju.
(TBT, Project Syndicate)