Piše: Dani Rodrik, thebosniatimes.ba
Postoje dvije vrste kriza: one za koje se nismo mogli pripremiti, jer ih niko nije mogao predvidjeti, i one koje je trebalo da dočekamo spremni, jer su bile najavljene. COVID-19 očigledno spada u drugu kategoriju, bez obzira na ono što o tome govori predsjednik Donald Trump u pokušajima da izbjegne odgovornost za katastrofu koja se događa. Tačno je da je u pitanju novi tip virusa i da tačan datum izbijanja epidemije niko nije mogao predvidjeti, ali ne može se poreći da stručnjaci već dugo govore da je izbijanje ovakve pandemije pitanje trenutka.
SARS, MERS, H1N1, ebola i druge epidemije bile su dovoljno upozorenje. Svjetska zdravstvena organizacija je prije 15 godina revidirala i proširila globalni okvir za reagiranje na epidemije zaraznih bolesti u pokušaju da otkloni nedostatke uočene tokom epidemije SARS-a 2003. godine.
Svjetska banka je 2016. ustanovila program finansijske pomoći za siromašne zemlje u slučaju pandemije poznat kao Pandemic Emergency Financing Facility. Samo nekoliko mjeseci prije nego što se COVID-19 pojavio u Vuhanu u Kini, Trumpova administracija je dobila izvještaj koji upozorava na veliku vjerovatnoću izbijanja nove pandemije slične onoj iz 1918. godine, koja je širom svijeta ubila oko 50 miliona ljudi.
Kao i klimatske promjene i njihove posljedice, pandemijska kriza se već dugo sprema. Reakcija u Sjedinjenim Državama bila je katastrofalna. Trump je sedmicama odbijao suočiti se sa ozbiljnošću situacije. Kada je broj zaraženih i hospitalizovanih počeo rasti, pokazalo se da zemlja nema dovoljno testova, maski, respiratora i drugih potrebnih medicinskih zaliha.
Sjedinjene Države nisu zatražile testove koje je osigurala Svjetska zdravstvena organizacija, niti su na vrijeme osigurale sopstvene pouzdane testove. Trump je odlučio da ne iskoristi predsjednička ovlašćenja za rekviziciju medicinskih zaliha privatnih proizvođača, zbog čega su se bolnice i lokalne uprave našle u situaciji da u pokušaju doći do potrebnih zaliha licitiraju jedne protiv drugih.
Zakašnjenje u masovnijem testiranju i uvođenju mjera za ograničavanje kretanja skupo su koštali i Evropu, naročito Italiju, Španiju, Fracusku i Britaniju. Bolje su se snašle neke od zemalja u Istočnoj Aziji. Izgleda da su Južna Koreja, Singapur i Hong Kong uspješno stavili epidemiju pod kontrolu kombinirajući masovno testiranje, praćenje kontakata i strogi karantin.
Razlike u reakcijama na krizu primjetne su i unutar granica iste države. Pokrajina Veneto na sjeveru Italije prošla je znatno bolje nego susjedna Lombardija, najviše zahvaljujući testiranju i ranijem uvođenju ograničenog kretanja. Kentaki i Tenesi, dve susjedne države u SAD, prijavile su prve slučajeve sa razlikom od samo jednog dana. Krajem marta Kentaki je imao tek jednu četvrtinu ukupnog broja slučajeva zabilježenih u Tenesiju, jer je lokalna uprava brže reagirala proglašavanjem vanrednog stanja i zatvaranjem javnih prostora.
Kriza se uglavnom odvijala onako kako se na osnovu prihvaćenog stila upravljanja u datoj zemlji moglo i očekivati. Trumpova smrtonosna nekompetentnost, trapavost i samoreklamerstvo u upravljanju krizom nikoga nisu iznenadili. Brazilski predsjednik Jair Bolsonaro, jednako tašt i prevrtljiv, nastavlja da potcenjuje opasnost, kao što je bilo očekivano.
Također, ne iznenađuje što su najbrže i najefikasnije reagirale upravo države čije administracije još uživaju značajno povjerenje građanstva – Južna Koreja, Singapur i Tajvan.
Odgovor Kine bio je tipično kineski: cenzuriranje informacija o širenju virusa, visok stupanj društvene kontrole i mobilizacija ogromnih resursa u trenutku kada su shvatili šta se događa. U Turkmenistanu je zabranjeno korištenje riječi „korona virus“, a zabranjene su i zaštitne maske na javnim mjestima. Viktor Orbán je iskoristio krizu da učvrsti apsolutnu vlast u Mađarskoj tako što je raspustio parlament i dao sebi sva ovlašćenja za upravljanje dekretima, bez vremenskih ograničenja.
Reklo bi se da je kriza samo naglasila i u prvi plan izvukla preovlađujuće odlike političkog života. Kao da su se tokom krize države pretvorile u prenaglašene verzije onoga što su bile prije nego što je pandemija počela. Otuda slijedi da ova kriza možda neće biti epohalna prekretnica u historiji globalne politike i ekonomije kakvu mnogi očekuju. Umjesto da svijet izvede na neku novu i značajno drugačiju putanju, vjerovatnijim se čini da će samo produbiti i pojačati već postojeće trendove.
Veliki potresi kao što je ovaj i sami proizvode „efekte potvrđivanja“: tako raste vjerovatnoća da u katastrofi koju je izazvao COVID-19 prepoznamo potvrdu sopstvenih stavova i pogleda. Možda i začetak nekog budućeg ekonomskog i političkog poretka, onog koji već odavno priželjkujemo.ž
Ljudi koji se zalažu za istaknutiju ulogu države i više ulaganja u javna dobra vjeruju da tok krize potvrđuje njihove stavove. Oni koji su skeptični prema svim državnim intervencijama i primjećuju samo nekompetentnost državne uprave također vjeruju da im kriza daje za pravo. Pobornici globalne uprave tvrde da je robusniji međunarodni režim zdravstvene zaštite mogao smanjiti troškove pandemije. Oni koji se zalažu za jačanje uloge nacionalne države nabrajaju propuste Svjetske zdravstvene organizacije u reagiranju na dolazeću krizu (na primjer, uzimanje kineskih podataka zdravo za gotovo, protivljenje mjerama ograničavanja kretanja i davanje preporuke da se ne koriste zaštitne maske).
Ukratko, COVID-19 najvjerovatnije neće promijeniti – a još manje preokrenuti – tendencije koje su bile uočljive prije krize. Sporo umiranje neoliberalizma će se nastaviti. Populistički autokrati će biti još autoritarniji. Hiperglobalizacija će se nastaviti povlačiti, dok će nacionalne države dalje jačati i preuzimati kreiranje politika. Sjedinjene Države i Kina će se i dalje kretati putanjama koje ih vode u tačku sudara. Sukobi između oligarha, autoritarnih populista i liberalnih internacionalista unutar nacionalnih država će se intenzivirati, a ljevica će i dalje tragati za programom kojim će privući većinu glasača.
(TBT, Project Syndicate)