Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Ljudi od struke, kako volimo reći, upozoravaju da od kada je proglašena pandemija korona virusa vjerske zajednice moraju biti svjesne da je očuvanje javnog zdravlja i sigurnosti svih građana, koje podrazumijeva i mjere za suzbijanje širenja epidemije virusa COVID 19, prema Ustavu i zakonima Bosne i Hercegovine sekularno pitanje.
U tom smislu, neophodno je da se vjerske zajednice, kao važan dio društva, pri vršenju svojih obreda pridržavaju svih mjera i preporuka koje su na snazi u našoj državi, ističu pravnici.
Oni ističu da posebnu odgovornost imaju najviši vjerski velikodostojnici koji se u svojim nastupima u vezi sa dogmatsko-kanonskim i običajnim pravilima trebaju rukovoditi prije svega interesima vjernika i čuvanjem njihovog zdravlja, što uključuje i pitanje prisustva vjernika na javnim vjerskim skupovima i molitvama.
DOGMA I TRADICIJA IZNAD ZDRAVLJA I DOBROBITI VJERNIKA
Za sada bi se reklo da se Islamska zajednica ponaša vrlo odgovorno i brižno, dok su kod crkava u susjednim državama uočeni neki problemi i neposluh kod dijela sveštenstva, jer, kako upozoravaju tamošnje vlasti, dogmu i tradiciju u obavljanju vjerskih obreda, stavljaju iznad zdravlja i dobrobiti svojih vjernika, preuzimajući tako i odgovornost za njihovo zdravlje.
Ipak, pred Islamskom zajednicom je jedan veliki izazov s kojim se treba suočiti zbog ramazana, mjeseca posta, koji nastupa u posljednjoj sedmici aprila. Već je sasvim izvjesno da mjere izolacije koje su na snazi onemogućavaju vjernicima da prakticiraju mnoge tradicionalne vjerske obrede i običaje poput klanjanja teravih-namaza u džamijama, učenja mukabela, skupnih iftara itd. Također je vrlo upitno da li postoje tehnički uvjeti ukupljanja sadekatul-fitra i zekata što spada u vjersku obavezu imućnih postača. A to je, opet, jedna od glavnih stavki u budžetu iz kojeg se (samo)finansira Islamska zajednica.
Zbog svega ovoga, a posebno zbog zdravlja i sigurnosti vjernika, kao i suzbijanja korona virusa, bilo bi vrlo razložno od strane vjerskih velkodostojnika upitati se da li treba odgoditi sam post. Niko još u islamskom svijetu nije postavio ovo pitanje, iako su velike islamske države poput Irana, Turske i Saudisjke Arabije teško pogođene pandemijom. Za očekivati je da to učine, zavisno od razvoja situacije. Bez obzira na njih Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini treba sama sagledati stanje i autohtono se ponašati jer se ne nalazimo u „istoj koži“. To su zemlja sa apsolutnom muslimanskom većinom i bogatije su od nas. Jasno treba naglasiti da su bosanski muslimani u nezavidnijem položaju iz više razloga, a ključni razlog što mi Krizni štabovi i zdravstveni sistem ne ulijevaju povjerenje da se na adekvatan način nose sa pandemijom. Bojim se da politički uhljebizam na budemo plaćali svojim životima tokom pandemije korona virusa. Ima vrh Islamske zajednice ovdje indirektne odgovornosti u onoj mjeri u kojoj je nekritički podržavala postratni bošnjački režim i zbog toga se bar sada, kad su u pitanju ljudski životi, mora uozbiljiti i samostalno donositi odluke.
Pored toga, kao rezultat postratne politike bošnjačkog režima imamo izrazitu socijalnu podijeljenost da se po osnovu nepotističke politike SDA, kao i ratnog profiterstva stvorila elita kao „zelena buržoazija“, te povećan broj socijalno ugroženih kategorija stanovništva u odnosu na predratno stanje. Toj „zelenoj buržoaziji“ uopće teško ne padaju mjere izolacije jer imaju vile, ljetnikovce, hacijende i vikendice u kojima su se izolirali uživajući u svakovrsnom bonluku i blagostanju dok su najodaniji članovi džemata klasificirani u rizične grupe po osnovu starosne i kliničke slike. U ove rizične grupe svakako spadaju najprilježniji postači. Bošnjački režim je stvorio privid o povećanom broju vjernika kod bosanskih muslimana u postkomunističkom periodu. Takozvane vjerske masovke, razni skupovi i zajednički vjerski obredi pojačali su takav dojam. A samo postači koji se u vrijeme ramazana bude na sehur vide stvarnu sliku broja postača kada sa svog balkona pogledaju u susjednu zgradu gdje od nekoliko stotina prozora upali ih se svega desetak. Dakle, ako smo svjesni da apsolutno najveći broj postača pripadaju rizičnoj grupi, te da se relativno mali broj postača nalazi među mladima, a povrh svega postači su u najvećem broju i najsiromašnije kategorije stanovništva, te da su bogate elite u svakom pogledu privilegirane i u pandemiji korona virusa, te, povrh svega, znamo da post slabi imunološki sistem čovjeka, onda je pitanje posta u ovakvim uvjetima smrtno ozbiljno pitanje na koje odgovor moraju dati vjerski velikodostojnici i po Božijim i po ljudskim zakonima!
OLAKŠAJ, A NE OTEŽAJ!
Sam ajet iz Kur'ana koji se odnosi na naredbu posta muslimanima potpuno je kompatibilan sa naprijed iznesenom problematikom.
“O vjernici, naređuje vam se post, kao što je bio naređen i onima prije vas, da bi ste bili Alahu (Bogu) pokorni. To je određeni broj dana. Onaj od vas ko bude bolestan ili na putu, naknadno će postiti one dane koje nije postio. Oni koji ne mogu podnijeti teret posta, otkupit će ga tako što će (za svaki dan koji nisu postili) nahraniti jednog siromaha. Ko od srca bude htio dobro činiti, njemu će i dobro biti. A da postite – to će za vas bolje biti, samo da znate.” (El-Bekare, 183-184.)
Pošto zaista sumnjam da iko od naših velikodostojnika smije, odnosno sumnjam da „ima petlju“ donijeti odluku o odgađanju posta, nek običan čitalac radi sebe i svojih (starih) roditelja postača obrati pažnju na formu Božije naredbe u kojoj sama naredba počinje sa izuzimanjem bolesnih i onih koji se nađu na putu. Ovakva forma naredbi je identična i kod drugih farzova/strogih vjerskih obaveza i po tome je islam mnogo liberalniji i elastičniji u odnosu na druge monoteističke religija kad su u pitanju vjerske naredbe i zapovijedi! Jedna od najvećih deviza islama, kad je u pitanju metodologija primjene Božijih zapovjedi, je „Rabbi jesir, ve la tuasir“, „Gospodaru, olakšaj, a ne otežaj!“
Dovoljno je ovdje imati samo malo mašte i pridodati je na populističku retoriku solidarnosti i empatije koja nam se preporučuje u doba krize, i zamisliti te mnogobrojne stare postače koji su zaredom postili 50-tak ramazana i uživali u iftarima, da bismo ih shvatili kako se nemoćni pokušavaju dovijati ne bi li kako priskrbili malo kvalitetnije namirnice za sehure i iftare, pa da nas duša zaboli nad njihovim stanjem.
Nalazim se na selu. Tu sam smješten u izolaciju više zbog psihoze i zabrinutosti kućne čeljadi da po zdravstvenom kartonu spadam u rizičnu grupu, nego što sam se svojevoljno izolirao. Tako svakodnevno vidim svoje Pridvorčane kako, kao nijedne godine poslije rata, oru njive. A ramazan pada baš u vrijeme sezone sjetve. Ne vjerujem da će iko od „zelene buržoazije“ poslušati Fadila Novalića, kao ni reisa Huseina Kavazovića i zasijati sebi krompir i žito na površini koliko je jedan dunum zemlje. Oni će zaista sići u bašče i iz hobija i relaksacije ubijati vrijeme baveći se hortikulturom. Njive će orati, opet, samo bošnjačka sirotinja iz straha da najesen neće imati šta jesti.
Izbjegao sam ovdje teološki diskurs iako je nužno da teologija da odgovor na ovo stanje. Moje je bilo samo da podastrem fakte i stanje onoga što smatram „živim islamom“. Pa se stoga moj stav, koliko god bio zdravorazumski, ne može uzeti kao obavezujući. Kao vjernici ponašat ćemo se onako kako nam naši vjerski velikodostojnici budu sugerirali da se ponašamo. Ali, zar ne bi bilo bi pametno, mudro i lijepo od njih da, konačno (!), svojim znanjem olakšaju, a ne otežavaju svojim najodanijim i najiskrenijim sljedbenicima.
Zamjenu za ramazansko vrijeme posta mogli bismo imati u mjesecu muharemu, na primjer. Tad ionako najiskreniji postači poste deset prvih dana kako im preporučuje islamska tradicija. Tad bismo bili mnogo informiraniji o stanju pandemije korona virusa, ali bilo bi nam tada mnogo lakše postiti zbog klimatskih uvjeta pošto muharem pada u septembru.
Na koncu, reis Husein ef. Kavazović, pošto i sam poput islamskih populista diljem svijeta rado koristi čuveno geslo islama da se onome ko spasi jednog čovjeka vrednuje dobro djelo kao da je spasio čovječanstvo, i obrnuto, ko ubije jednog insana kako da je pobio čovječanstvo, trebao bi isti princip ovog gesla primijeniti prilikom odluke o postu. Učinio to ne ili ne, vjerujem da je svjestan da bi eventualna jedna žrtva korona virusa čiji bi sevap bio povezan sa postom išla njemu „na dušu“. I obrnuto, ako bi svojom odlukom/fetvom spasio jednog postača od rizika da postane žrtva korone virusa, vrednovalo bi mu se kao da je spasio cijeli ummet.
(TBT)