Prije više od godinu dana, na inicijativu NSRS, Vlada Republike Srpske formirala je dvije komisije koje bi trebale preispitati već utvrđene i pronaći nove činjenice o stradanju civila u proteklom ratu. Međutim, i godinu dana nakon formiranja rezultati rada su strogo čuvana tajna, iako je već probijen rok najavljene objave „nove istine“ o zločinima u BiH.
Početkom aprila Memorijalni centar Srebrenica oglasio se saopštenjem u kojem a priori sumnja u objektivnost njihovog nalaza. „Ove komisije nemaju nikakav naučni kapacitet ni kredibilitet da nepristrasno istražuju pitanja zločina genocida u Srebrenici i drugih zločina u ratu u BiH, uključujući zločine počinjene za vrijeme opsade Sarajeva,“ kaže se u priopćenju te da je njihov cilj „minimiziranje žrtava, negiranje genocida i historijski revizionizam.“
Da podsjetimo, prva komisija se bavi isključivo stradanjem Srba u Sarajevu, a druga stradanjem žrtava svih nacionalnosti u području Srebrenice. Formiranju je prethodila odluka Narodne skupštine RS kojom se odbacuje Izvještaj Vlade RS iz 2004. godine o dešavanjima u Srebrenici 1995. godine, a koji „nedvosmisleno pokazuje da su u području Srebrenice u julu 1995. godine učinjeni zločini velikog obima grubim kršenjem međunarodnog humanitarnog prava”, a zatim da je “Republika Srpska iskazala odlučnost da se suoči s istinom o događajima iz proteklog tragičnog sukoba.“
Revizionizam ili dopuna istine?
No, vrijeme i politički zaokreti srpske političke elite pokazali su da do katarze ipak nije došlo, a posljednji događaji ukazuju da se politika vratila ratnoj ideologiji dodavši tome i poricanje odgovornosti za presuđene zločine i ratnu katastrofu. Institucije u Federaciji BiH, OHR, strane ambasade u Sarajevu osudili su formiranje komisija i naglasili da je o zločinima genocida već sve rečeno u presudama ICTY-ja i sudova u BiH. Otvorenim pismom javnosti obratilo se tridesetak svjetski relevantnih intelektualaca tvrdeći da „novoformirane komisije predstavljaju kulminaciju više od jedne decenije poricanja genocida i istorijskog revizionizma od strane vlade (SNSD-a) u RS-u…“
S druge strane, Milorad Kojić, direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih smatra da „u sistemu tranzicijske pravde postoje mehanizmi vansudskog utvrđivanja činjenica. Presude ne mogu biti jedine činjenice, posebno imajući u vidu i vremenski rok koji je protekao od tih događaja. Dakle, mi znamo da je veliki broj zločina ostao neprocesuiran i da će ostati neprocesuiran iz raznih razloga.“
I zamjenik izvršnog direktora ICTJ-a Anna Myriam Roccatello slaže se da su komisije za utvrđivanje istine i napravljene da se napreduje u prikupljanju činjenica i dokumentacije o velikim kršenjima ljudskih prava koja se dešavaju u tranziciji ka demokratskijim režimima. Ali, ona smatra da ove dvije uspostavljene nisu komisije za istraživanje istine. (Truth commissions) i za ovakav sud navodi jedan ključni razlog.
“Ako govorimo o komisijama za istinu, izbor članova je jedan od najtežih i najvažnijih elemenata. Morate naći pojedince koji imaju legitimitet kod javnosti. Praktično je nemoguće naći članove koji nemaju političke stranke ili koji se nikada nisu izjasnili o zločinu. Imenovanjem ljudi koji su poznati po poziciji koja je tako jasno na negirajućoj strani ne služi svrsi pomirenja ako je svrha bila pomirenje,” kaže Roccatello.
Zanimljiva je potreba za tajnošću rada. Predsjedavajući obje komisije Prof.dr. Raphael Israeli, objašnjava da je svrha rada bez javnosti „…ne dopustiti vanjsko miješanje u neovisni rad i suzdržati se od odašiljanja bilo kakvih signala ili djelomičnih nalaza koji bi mogli odražavati nepotpunu, dakle iskrivljenu, sliku istine koju tražimo.“
No, da li su vanjski uticaju zaista isključeni? Profesionalni i lični profili članova najavljuju da će komisije koristiti historijski, politički, obavještajni, vojni, forenzički, pravni i sociološki diskurs u redefiniranju događaja koji su doveli do stradanja ljudi. Određeni biografski podaci članova objašnjavaju pomenutu bojazan dužnosnice ICTJ-a. Ko su zapravo oni ?
Holokaust i genocid
Politička elita u RS odavno nastoji reaktueliziranjem stradanja Srba u NDH izlobirati podršku jevrejskih intelektualaca i naučnika posebno senzibiliziranih zbog holokausta. Tako je predsjedavajući komisije za Sarajevo je Prof.dr. Rafel Israeli. Rođen je kao marokanski Jevrej, emigrirao u Izrael gdje je imao karijeru u vojsci, obavještajnoj službi, a zatim i akademsku tokom koje je postao profesor na Hebrejskom univerzitetu u Jeruzalemu te gostujući profesor na univerzitetimaširom svijeta. Njegov opus posvećen je palestinskom pitanju, islamskom radikalizmu i islamu u Kini i Aziji. Još prije jedne decenije plasirao je tezu da „muslimanski imigranti manipuliraju vrijednostima zapadnih zemalja pa se povećava rizik od nasilja kako broj muslimana u nekoj zemlji raste“ te da je „podrška slamu ubistvo kršćanstva“. Nedavno je (2018.) objavio knjigu Arapska manjina u Izraelu: otvoreni i skriveni procesi, gdje kaže da je u Izraelu Arape trebalo zatvarati u logore kao što su Amerikanci zatvarali Japance!
Nadalje, Israeli insistira na potvrđivanju broja od 700.000 žrtava Jasenovca, a o događajima 1991-1995. u intervjuu za portal Udruženja potomaka žrtava logora Jadovno-Jasenovac-Pag on kaže kaže: „Mislim da bi Haški sud trebao suditi pojedincima, a ne narodima i državama. Pokušavaju identificirati masovna ubistva i to nazivaju genocidom, umjesto da se svakim zločinom bave zasebno. Patnja miliona, poput Holokausta, ne smije se identificirati s zločinima koji se nazivaju genocidom i koji su počinjeni tokom rata devedesetih godina u bivšoj Jugoslaviji. Jedini dokazani genocid je holokaust.“
Svojim teorijama ugađa i aktuelnim potrebama određenih elita izjavom u Glasu Srpske da su „…BiH i Kosovo klin u srcu kršćanske Evrope. Evropske zemlje i SAD, priznanjem BiH i Kosova, su prekinule stoljetni kršćanski kontinuitet u srednjoj Evropi. Na sreću po sve, u BiH postoji Republika Srpska, koja je snažna protuteža Sarajevu.“
Prof.dr. Gideon Grief predvodi komisiju za Srebrenicu. Doktorirao je na Univerzitetu u Beču specijalizirajući također historiju Holokausta. Istraživač je Instituta za dokumentiranje i istraživanje Holokausta Shem olam u Tel Avivu. I on insistira na 700.000 žrtava ustaškog logora, a srbijanskim medijima izjavio je da je „Jasenovac bio monstruoznije i demonskije mjesto nego Auschwitz i drugi nacistički logori, jer je imao i logore za djecu.“ To je light-motiv njegove knjige „Jasenovac – Auschwitz Balkana“ izdate u Beogradu čime je osvojio javni prostor i naklonost političke elite u Srbiji i RS. Greif je je prihvatio da radi i na najavljenom projektu filma o Jasenovcu u režiji Emira Kusturice te gradnje spomen-kompleksa na Gradini koji bi trebao biti protuteža Jasenovcu.
FOTO: „Getty imaes/AFP/E, Barukcic)
U grupu eksperata za masovne zločine, holokaust i genocid pripadali bi i Prof. dr. Walter Manoschek sa Univerziteta u Beču i američki prof.dr. Laurence Armand French sa Univerziteta New Hampshire. Manoschek je bio posvećen istraživanju strategije preživljavanja austrijskih i Jevreja u Srbiji, a ta istraživanja ga kvalificiraju kao empatičnog poznavaoca srpskih stradanja u II svjetskom ratu.
S druge strane, Lorence A. French ima neobičnu kvalifikaciju – ekspert je za genocid nad američkim Indijancima (!), a do komisija u RS doveo ga je Fulbrightov program „Izgradnja modela restorativne društvene pravde u BiH“ 2016. godine, kada je proveo mjesec i po dana u Banjaluci. Istraživanje je poentirano istoimenom studijom čiji je izdavač Predrag Ćeranić, siva eminencija svih službi i sigurnosnih nauka u RS. U predgovoru je najava da knjiga „ daje drugačiji pogled na ratove na prostoru bivše Jugoslavije (1991-2001) u odnosu na dominantan diskurs u zapadnoj javnosti. Tragičan konflikt često je jednostrano sagledavan iz perspektive u kojoj se jedna strana u sukobu, u ovom slučaju Srbi, vide kao isključivi krivci za rat.“ French relativizira već poznatu suštinu zločina genocida i brutalni odnos zločinaca prema žrtvi dodjeljujući mu sasvim novu motivaciju – obostranu krivicu zločinca i žrtve i motiv osvete kao opravdanje zločina!
Krug vojnih eksperata
Zanimljiv je krug osoba policijsko-vojnog profila u komisijama. Prvi od njih, Victor Bezruchenko bio je član osoblja civilne misije UN u području Žepe u vrijeme pada enklave 1995. godine, a zatim svjedok u ICTY-ju na suđenjima Zdravku Tolimiru i drugima za genocid u Srebrenici. Svjedočenja u korist optuženih se mogu naći na web-u ICTY-a.
Doprinos dokazivanju teze o generalnoj „opasnosti od muslimana“ dat će nigerijski eskpert za terorizam Adenrele Shinaba, policijski oficir koji je proveo nekoliko godina u borbi snaga Nigerije protiv radikalne muslimanske falange Boko Haram. Shinaba je prošle godine bio gost Fakulteta za bezbjednosne nauke u Banjaluci gdje je studentima predavao o iskustvima u borbi protiv terorizma. Osim toga, recenzirao je monografiju „Naša ispovjest – žene žrtve rata iz Republike Srpske 1992-1995. “ Prilikom kooptiranja u komisiju lani je izjavio: „Ljudi koji ovdje rade žele da na osnovu objektivnih saznanja dođu do istine, a time i doprinesu pomirenju među narodima.”
No, vjerovatno ključni član iz vojnog kruga je potpukovnik Patrick Barriot, bivši pripadnik saniteta u FRABAT-u snaga UN u Hrvatskoj i BiH, koji je također „kompetencije“ za komisije stekao kao svjedok odbrane na suđenju Slobodanu Miloševiću i Milanu Martiću (zapisnik 050112IT – ICTY). Napisao je pet knjiga o Balkanu, a nakon rata je krštenjem u manastiru Dečani prešao na pravoslavlje!
Ključni stavovi relevantni za predviđanje njegove uloge u komisijama su: „Odbrana Republike Srpske je put za buduće ujedinjenje sa Srbijom, koji smatram jedinim ispravnim i logičnim”; „Ono što se dogodilo u Srebrenici ne može se smatrati genocidom.“; „Karadžića i Mladića vidim kao lidere posvećene odbrani srpskog naroda, koji nikako nisu bili agresori, ni na jedan način”, i tome slično. Barriot je rado viđen sagovornik režimskih beogradskih medija posljednjih godina, a citirani stavovi su sadržani i u objavljenim zapisnicima sa suđenja.
Yukie Osa, profesorica sa Univerziteta Rikkyo u Tokiju sljedeći je naučni autoritet među negatorima genocida. Njeno prvo iskustvo sa Balkanom bila je humanitarna misija otklanjanja posljedica stradanja od minskih polja, a kasnije bavljenje ratom na Balkanu je rezultiralo doktorskom disertacijom (2007.) na temu „Srebrenica – Analiza genocida“. U kojem pravcu bi išlo njeno angažiranje upravo u komisiji za Srebrenicu ona nagovještava u prošlogodišnjem intervjuu za beogradske “Večernje novosti“ gdje kaže: „Smatram da u Srebrenici jula 1995. srpska vojska nije počinila genocid. Dogodilo se svakako masovno ubistvo, ali formulacija “genocid” ne stoji. Nemam ništa protiv novog istraživanja događaja u Podrinju koji je inicirala Vlada Republike Srpske. Možda, novi izvještaj eksperata pokaže i zašto se ovaj zločin zaista dogodio.“ Dakle, vrlo je izvjesno da japanska profesorica neće odstupiti od stavova iz vlastite doktorske disertacije koji su je i doveli u ovaj projekat RS i Srbije.
Kada je Yukie Osa 2018. godine boravila u Beogradu povodom istraživanja dometa ICTY-ja za medije je izjavila: „Taj sud nikad nije funkcionisao u sistemu međunarodnog prava, nego je njegova uloga bila da doprinese miru u regionu Balkana. To što je u njemu za 25 godina rada okrivljeno ubjedljivo najviše Srba dovodi u sumnju njegovu objektivnost.“
Nasuprot njoj Roccatello naglašava da „svaka praksa dolaska do istine u BiH uključuje i situacije u kojima su i Srbi viktimizirani npr. u Sarajevu, ali ne može se to raditi u prkos broju žrtava koje nisu Srbi. Bio bi to niz napora za otkrivanje istine koji nemaju smisla.
Forenzika i patologija nasilja
Australski forenzički patolog prof.dr. Roger Byard jedan je od svjetskih autoriteta u ovoj oblasti. U karijeri je obavio nekoliko hiljada obdukcija na tijelima žrtava različitih zločina i nesreća. Niz nagrada i odlikovanja svjedoče da će komisije imati kompetentnu stručnu i naučnu podršku. No, otkud Byard u komisiji? Preporuka i poziv su vjerovatno stigli iz medicinskih naučnih krugova iz Srbije, gdje je Byard bio gostujući profesor Univerziteta u Beogradu 2017. godine gdje je držao predavanja o patologiji.
Stoga je sasvim logična činjenica da je u komisiji za regiju Srebrenice i prof.dr. Marija Đurić, rukovodilac Laboratorija za antropologiju, Instituta za anatomiju Medicinskog fakulteta u Beogradu. Njeno iskustvo je nešto bliže našoj stvarnosti obzirom da je, sudeći prema zvaničnom CV-u, prof. Đurić učestvovala u patološko-forenzičkoj analizi tijela nađenih u nekoliko masovnih grobnica u Srbiji (Oplenac, Batajnica) i na Kosovu gdje su pokopani ubijeni sa Kosova, ali i žrtava iz grobnice na srbijanskoj strani jezera Perućac, gdje se radilo o tijelima žrtava iz Podrinja izvađenim iz Drine.
Srpski ekspert iz CIA-e
Zanimljivo je da se u prvobitnom sastavu komisije za Srebrenicu našao kineski profesor Yi Zeng, doktor sociologije i demografije. Yi Zeng je ubrzo brisan iz ekipe, a o razlozima nikad nismo dobili odgovor od Republičkog centra za istraživanje rata RS, niti od profesora. Umjesto njega naknadno je kooptiran Steven Meyer, bivši šef CIA-e za Balkan.
Već dvije-tri godine Meyer u medijima regiona izlaže kako „BiH nije uspjela država“ te da se zato Milorad Dodik „kreće linijom između nezavisnosti i saradnje“. On predviđa da će „u određenom trenutku, Republika Srpska morati da odluči šta želi. Slutim da će se to desiti negdje tokom Dodikovog mandata!“ Zanimljiv je njegov stav o OHR-u i PIC-u: „Ako ne budu ukinuti, rukovodstvo BiH treba naprosto da ih ignoriše“, ocjenjuje Meyer što Dodik upravo radi. Nemoguće je ne primjetiti činjenicu da Meyerove stavove žestoko podržava „Sputnjik“ te njihovu podudarnost sa narativom u RS i povremenim tekstovima u uticajnim zapadnim glasilima. Stoga je realno pretpostaviti da se radi o koordinaciji istih stavova čiju promociju Banjaluka godinama plaća lobističkim kućama u SAD. S ovim korespondiraju i tendencije relativiziranja odgovornosti Srba za genocid kao npr. u slučajevima dodjele Nobelove nagrade Peteru Handkeu i agresivne promocije knjige Jessice Stern o Radovanu Karadžiću.
Italijanski novinar i publicista Gisueppe Zaccaria u ovaj kontekst se uklapa sličnim prosrpskim stavovima u svojim tekstovima i javnim nastupima, mada je kao ratni reporter sa Balkana objavio i tekstove koji objektivno oslikavaju strahote rata. U jednom momentu kliznuo je u osporavanje genocida, relativiziranje odgovornosti zločinaca itd. Nakon rata objavljuje knjigu svjedočanstava „Ratni zločinci“ zbog koje ga tužilaštvo ICTY-ja poziva za svjedoka u nekim istragama. Zaccaria je o tome je za beogradski Globe magazin govorio: „Osam sati me je ispitivalo šestoro tužilaca i, na svako moje pominjanje Muslimana ili Hrvata, govorili su da ih to ne zanima, već samo priča o Srbima. Tada sam postao borac za srpsku stvar!“ Osim toga, Zaccaria je i privatno, i poslovno vezan za Beograd gdje živi dvadesetak godina kao dopisnik La stampe, Il messaggera, kao promotor FIATA u Srbiji, a sada i kao posrednik u privrednoj saradnje Italije i Srbije.
Vlasnik advokatske tvrtke iz Berlina Markus Goldbach predstavljaće pravnu podršku komisijama tako da se može očekivati i pravna ekspertiza dosadašnjih presuda, a možda i pokretanje novih procesa na temelju dokaza koje će komisije, prema najavama, pribaviti.
Neformalni autoritet čitavog projekta svakako je ambasador SRJ i Srbije u UNESCO-u, književnik, orijentalist, islamolog i filolog sa beogradskog Univerziteta prof.dr. Darko Tanasković, kojeg zbog sveprisutnosti u javnosti i naučnim krugovima ne treba posebno predstavljati. Ovdje je kao bitne reference potrebno pomenuti njegove knjige u kojima se bavio radikalnim islamom u BiH prenaglašavajući njegovu globalnu opasnost.
Nova teza – obostrani genocid i osveta!
Negiranje genocida kao ni višegodišnje lobiranje i omekšavanje odnosa svjetske i političke javnosti nije bitno popravilo globalnu percepciju o krivici srpskih elita u Srbiji i BiH, niti imidž Srbije i RS u svijetu. Novi pristup dekriminalizaciji srpskih zločina naslućuje se iz Gideonove teze da se „u BiH nije radilo o jednostranom genocidu“. Po toj matrici moguće je da komisije Vlade RS sada neće toliko negirati razmjere srpskih zločina, nego će i bošnjačke i hrvatske nastojati prikazati jednakim čime se uspostavlja ravnoteža krivice. Nadalje, za očekivati je da se genocidne namjere kao motiv zločina pokušaju demontirati dokazivanjem – motiva osvete.
“Kao da žele stvoriti kontranarativ sudskim činjenicama i presudama protiv određenih srpskih predstavnika. I Srbi su, naravno, bili viktimizirani, ali je mnogo kredibilnije ako se do toga zaključka dođe u iskrenom i legitimnom naporu da se dođe do istine u kome bi učestvovale sve žrtve i bio im pružen isti prostor,” tvrdi Anna Myriam Roccatello.
Bez prejudiciranja da li će komisije i napraviti taj „legitimni napor“ na putu do šire istine, treba napomenuti da su ovdje strateški ciljevi Srbije i RS zbacivanje hipoteke režima presuđenih za genocid, amortiziranje negativnog odnosa Zapada prema njima i olakšavanje međunarodne pozicije u budućim odnosima sa Zapadom. Zato treba očekivati da će sve što komisije objave ipak biti podređeno tim ciljevima te da će sigurno biti praćeno ozbiljnim pokušajem naučno utemeljene argumentacije.
(TBT – Analitički tim)