A među takvim misliocima je svakako i Francis Fukuyama, čuveni profesor na Stanfordu čija knjiga “Kraj historije” sa svakim novim globalnim događajem dobija na aktuelnosti.
Profesor Fukuyama ovih dana ima pune ruke posla – sprema predavanja za studente i pokušava da drugima protumači ovo što nam se događa, od geopolitičkih reperkusija do uloge naučnika danas – ali je za Nedeljnik ipak našao vremena.
Mnogi govore kako su se autoritarni režimi bolje snašli u ovoj epidemiji, samim tim što su mogli mnogo lakše da ograniče slobode građana i uvedu strogi karantin. S druge strane imamo primjere Južne Koreje, Njemačke i Austrije koje se relativno najuspješnije nose sa krizom. Ko će se bolje snaći u ovoj krizi bez presedana?
Ne postoji korelacija između toga kako se države koje su demokratske, a kako one sa autoritarnim režimom, nose sa krizom izazvanom COVID-om. Neke demokratije koje ste i vi pomenuli, poput Njemačke, Južne Koreje i Tajvana, uradile su sve jako dobro, a Meksiko, Brazil i Sjedinjene Države mnogo slabije. Slično tome, postoji čak i mnogo šira razlika i unutar autoritarnih država, poput Singapura s jedne strane, i Turkmenistana i Bjelorusije s druge.
U autorskom tekstu za “The Atlantic” napisali ste da je povjerenje u vlast ključna tačka koja će opisati svijet sutrašnjice. U isto vreme liderima širom svijeta skače rejting, uključujući i Donalda Trumpa i Borisa Johnsona, koji su neozbiljno shvatili opasnost na početku. Isto se, ipak, dešava i sa Macronom i Merkel. Da li je onda ovo najava pobjede države nad preduzetničkim duhom koji je formirao moderni svijet? I kako vidite uspješnu državu nakon ovoga?
To što popularnost svih lidera raste tokom krize odraz je fenomena “okupljanja oko zastave” koji se pojavljuje u stresnim vremenima.
Većina demokratija posjeduje uvjete pod kojima se izvršnoj vlasti daju vanredna ovlaštenja tokom neke nacionalne krize. Pravi ispit je da li će ti nosioci vlasti vratiti moć kada kriza prođe. Period u kojem smo se našli podsjeća sve da je državna moć i dalje veoma važna, i po svemu sudeći predstavlja posmrtno zvono dobu neoliberalizma koje je započelo sa Reaganom i Thatcherovom osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Ko će najviše profitirati na geopolitičkom planu? Zasada izgleda da je to Kina pošto mnoge zemlje, uključujući i Srbiju, kopiraju “kineski model” za borbu protiv virusa. Da li postoji realna opasnost da nakon epidemije krenu da kopiraju i “kineski politički model”? I kuda bi nas to odvelo?
Viktor Orban u Mađarskoj već pokušava kopirati kineski model, time što je u krizi prisvojio diktatorske moći. To je nešto što je on odavno želio uraditi, a kriza mu je jednostavno dala izgovor. I jedna od prvih odluka koje je donio sa tim novim ingerencijama bila je da smanji prava transrodnih osoba – ne može se reći da je to baš bila hitna stvar. Nešto slično dogodilo se i sa Rodrigom Duterteom na Filipinima.
Ali ovo zapravo nisu slučajevi primjene kineskog modela. Kina se oslanja na dugu tradiciju meritokratske birokratije i disciplinovanu komunističku partiju. Niko od imitatora ne bi to mogao uspješno da kopira.
“Reporteri bez granica“ upozorili su da je nesloboda štampe u Kini bila jedna od najvažnijih stvari zašto se tako kasno reagovalo. Ljekar koji je prvi upozorio na novi virus bio je uhapšen, dok danas to vjerovatno ne bi bila vijest ni u mnogim demokratskim zemljama koje su uvele vanredno stanje. Da li je sloboda štampe posljednja odbrana demokratije danas, i kako je sačuvati u svijetu u kojem je američki predsjednik naziva najvećim neprijateljem Amerikanaca?
Sloboda štampe je i dalje veliki problem u Kini. Postoji sve više dokaza da oni nisu iskreni kada govore o pravom nivou zaraze u Kini danas, zbog čega su mnoge države potcijenile ozbiljnost krize. Nažalost, i ovo se proširilo i na druge zemlje. Donald Trump bi želio staviti brnjicu štampi u Sjedinjenim Državama, ali nema moć da to učini. A najbolji način da se lideri poput njega obuzdaju jeste da ih pobijedite na izborima, poput onih novembarskih.
Vaša je teza da je najveći problem nauke što su intelektualci postali zvijezde koje znanja stiču na skupim večerama sa svjetskim moćnicima, umjesto da rade u istraživačkim rudnicima. Da li je ova pandemija pokazala upravo to? I koliko je sada naše povjerenje u nauku dovedeno u pitanje? A koliko će tek da profitiraju razni teoretičari zavjere i ljudi bez temeljnih znanja, koji prosto preuzimaju najvažnije pozicije u svijetu?
Pitanja javnih intelektualaca i problem teoretičara zavjere su odvojene stvari koje nemaju previše veze. Što se tiče prvog, tačno je da su interesi bogatih utjecali na mnoge intelektualce, pa ovi zato pišu radove koji opravdavaju današnji svijet. Što se tiče drugog, uzrok je razočaranost i nemoć koju osjećaju mnogi obični ljudi, suočeni sa sve većom društvenom nejednakošću. A stvar se pogoršava novim, identitetskim politikama, koje navode ljude da se svrstaju u politički “tim”, čak i ako to nije u njihovom najboljem interesu.
Kako vi lično provodite vrijeme u izolaciji? Šta čitate? Šta biste mogli da preporučite našim čitaocima, ali u svjetskom auditorijumu, koju knjigu obavezno treba da pročitaju dok su zarobljeni u kućama?
Prije svega, provodim dosta vremena radeći na video-klipovima koje ću koristiti za predavanja na daljinu. Instalirao sam studio u svojoj kućnoj kancelariji i snimam svoje govore.
Dvije knjige koje čitam ovih dana su “Dekadentno društvo” (“The Decadent Society”) kolumniste New York Timesa Rossa Douthata, i “Crveni Mars” (“Red Mars”) čiji je autor Kim Stanley Robinson. One su zapravo povezane: Douthat u suštini tvrdi da se historija završila 1969, kada je “Apolo“ sletio na Mjesec, i da od tada nije bilo nikakvih značajnih tehnoloških dostignuća. “Crveni Mars” je prvi dio trilogije koja govori o izgradnji države na Marsu trideset godina u budućnosti. Douthat smatra da treba da se pomirimo sa idejom da nikada nećemo kolonizovati Mars niti napustiti svoju planetu, i da će sve te vizije naučnofantastičnih pisaca biti iznevjerene.
(TBT, Nedeljnik)