Piše: Gioden Levy, thebosniatimes.ba
Mosad je naša nova humanitarna Yad Sarah1 organizacija. A veoma gledana TV emisija Uvda (Činjenica) je program uljepšavanja i kozmetičkog dotjerivanja našeg sistema sigurnosti. Naime, posljednja emisija Uvde posvećena operaciji nabavke medicinske opreme od strane Mosada bila je uznemirujuća i sramotna. Pri čemu ostavljam po strani odsustvo jasne veze između ove emisije i novinarstva kao takvog – gdje su svi izvori herojskih priča koje nam voditeljka ovog programa Ilana Dayan predstavlja uvijek sami učesnici tih nevjerovatnih događaja. Zaista, kako ona provjerava kredibilnost svojih izvora?
Kakva je to vrsta novinarstva gdje novinarka sve unaprijed zna i presuđuje: „Kada se sve ovo završi, pripadnici Mosada će biti na pravoj strani istrage. Oni su svoje uradili“. Diskretni sastanci sa direktorom Mosada Yosijem Cohenom, opremljenog dizajnerskim naočarima i istom takvom torbom, ne čine novinarstvo. Niti to čine zamagljeni pogledi i hvalospjevi tajnoj službi.
Ali poruka koju nam šalje ova emisija je mnogo važnija od kritike njenog sadržaja. Agenti Mosada se tu hvale time kako kradu medicinsku opremu koju je naručila neka druga država. Dok se Ilana Dayan šaljivo kikoće, Mosadov šef tehnološkog sektora predstavljen kao lice H. namiguje i kaže: „Krademo, ali umjereno“. Onda jedan stariji agent priznaje da do prije nekoliko dana nije znao šta je respirator i dodaje: „Mi ne krademo tako što uzimamo ono što je neko drugi naručio“. A kako onda, kojim sredstvima? Prijetnjama, uz pomoć oružja, provalom? Kao u luci Sharburg, ali još kriminalnije?
Ova pitanja mu nisu postavljena, jer zašto kvariti zabavu: „Građanima Izraela neće ništa nedostajati. U svijetu će biti većih nestašica. Ljudi umiru jer nema medicinske opreme. To se u Izraelu neće dogoditi“. Neka cijeli svijet crkne, samo neka bude dovoljno za Izrael.
Na stranu ovo hvalisanje, koje je obavezni sastav svakog predstavljanja našeg sigurnosnog sistema. Iza njega se nazire da je ova operacija još uvijek u toku. Kao da Mosad još nije dostigao zacrtani broj respiratora. Ali njegov direktor ne može znati koliko će nam ih biti potrebno. To niko ne može znati.
Dotakli smo novo dno izražavanjem ponosa zbog ovakvih akcija. Više ih ne skrivamo nego smo ponosni na njih. I dok je krađa još u toku, lopovi žure da nam se pohvale. Možda da prije toga ipak prvo završe posao?
Postavlja se pitanje smisla krađe opreme koju je poručila druga država? Kada Mosad krade tuđe respiratore, neki drugi ljudi će zbog toga umrijeti. Da li je u uvjetima nestašice i nevolje svakome od nas dozvoljeno da uđe u urgentni centar, isključi respiratore drugima i na njih priključi svoje bližnje? Da li je to legitimno? Jer Mosad radi upravo to i ponosi se time.
Hajde da pretpostavimo da on to čini zato da bi osigurao neophodnu opremu Izraelu, pa da mu to priznamo kao olakšavajuću okolnost. Svakome od nas može zatrebati ova oprema. Hajde da time opravdamo i ludačku trku država u nabavci opreme. Ali po koju cijenu? Bez kontrole, bez stida? Šta će misliti građani drugih država kada čuju da ih je Izrael lišio opreme koja je bila namenjena njima? Dok Njemačka preuzima teške bolesnike iz Italije kako bi im pomogla, Izrael krade opremu drugih zemalja.
Naša omiljena metafora za Izrael kao svijetionik narodima (Or la goyim3) dobija sasvim drugi smisao: sada je svijetli primjer Njemačka, a ne Izrael.
Uvijek mi zaslužujemo više od drugih. Uvijek smo mi poseban slučaj. I zauveijk Shoa. Niko neće nama govoriti šta da radimo. Niko nam neće pridikovati. Nama je uvijek sve dozvoljeno. Čak i za vrijeme pandemije korona virusa.
(TBT, Haaretz)