Piše: David Robson, thebosniatimes.ba
Tužna je istina da će svaka zdravstvena kriza izazvati sopstvenu pandemiju dezinformacija. Tokom osamdesetih devedestih i dvijehiljaditih, vidjeli smo širenje opasnih laži o AIDS-u, od uvjerenja da je HIV virus napravljen u vladinoj laboratoriji, do ideje da su HIV testovi nepouzdani, i čak spektakularno neutemeljenu teoriju da može da se liječi kozjim mlijekom. Te tvrdnje su povećale rizično ponašanje i pogoršale krizu.
Sada vidimo novu količinu lažnih vijesti, ovog puta o pandemiji Covid-19. Od Facebooka do WhatsAppa, često dijeljene dezinformacije uključuju sve, od toga šta je izazvalo epidemiju, do toga kako da spriječite da se razbolite. Tu su priče o suncu, toplom vremenu i pijenju vode koja može “saprati” koronavirus. Ozbiljni mediji pokušavaju napraviti razliku, a Svjetska zdravstvena organizacija redovno ažurira svoju stranicu na kojoj razbija mitove.
U najgorem slučaju, same ideje su štetne – nedavno je u izvještaju iz jedne provincije u Iranu otkriveno da je više ljudi umrlo od toga što je pilo alkohol industrijske jačine, na osnovu lažne tvrdnje da vas može zaštiti od Covid-19, nego od samog virusa. Ali, čak i naizgled bezopasne ideje mogu da namame i vas i druge da steknu lažni osjećaj sigurnosti, da vas povuku da se ne pridržavate smjernica vlade, i da naruši povjerenje u zdravstvene službe i organizacije.
Postoje dokazi da ove ideje uspijevaju. Jedna anketa koju su sproveli YouGov i Ekonomist u martu 2020. otkrila je da je 13 odsto Amerikanaca povjerovalo da je Covid-19 prevara, na primjer, dok je ogromnih 49 odsto vjerovalo da je epidemiju mogao stvoriti čovjek. I dok se možda nadate da će obrazovanje ili snaga pameti pomoći da se razdvoje činjenice od fikcije, lako je pronaći primjere mnogih obrazovanih ljudi koji su nasjeli na ove lažne informacije.
Samo uzmite u obzir Kelly Brogan, uglednu teoretičarku zavjere Covid-19: diplomirala je na MIT i studirala psihijatriju na Cornell univerzitetu. Ipak, zanemarila je jasne dokaze o opasnosti virusa u zemljama kao što su Kina i Italija. Čak je otišla toliko daleko da je dovela u pitanje osnovne principe teorije o mirobima, dok je podržavala pseudonaučne ideje.
Čak i neki svjetski lideri, za koje biste se ponadali da bolje razlučuju kada je riječ o neosnovanim glasinama, krivi su za širenje netačnih informacija o riziku od epidemije i promoviranju neprovjerenih lijekova koji mogu više naškoditi nego pomoći, navodeći Twitter i Facebook da preduzmu jedinstvene korake i uklone te postove.
Na sreću, psiholozi već proučavaju ovaj fenomen. I ono što otkrivaju možda će sugerirati nove načine da se zaštitimo od laži i pomoći u sprječavanju širenja ovih dezinformacija i bezumnog ponašanja.
Preopterećenje informacijama
Dio problema proističe iz prirode samih poruka. Po cijeli dan, svakoga dana, bombardirani smo infomacijama, i zato se često oslanjamo na svoju intuiciju kada odlučujemo da li je nešto tačno. Oni koji šalju lažne vijesti mogu učiniti da njihova poruka postaje “istinitija” samo zahvaljujući nekim trikovima, zbog kojih nećemo primijeniti svoje vještine kritičkog razmišljanja, kao što je provjeravanje istinitosti njenog izvora. Kako autori jednog rada navode: “Kada misli nesmetano teku, ljudi klimnu glavom.”
Erin Newman sa Australijskog nacionalnog univerziteta, na primjer, pokazala je da jednostavno prisustvo slike pored izjave uvećava naše povjerenje u njenu tačnost, čak i ako je ona samo tangencijalno povezana sa tvrdnjom. Generička slika virusa koji prati neke tvrdnje o novom načinu liječenja, recimo, možda ne nudi dokaz za samu izjavu, ali pomaže nam da vizualiziramo opći scenario. Mi tu “lahkoću obrade” shvatamo kao znak da je tvrdnja tačna.
Iz sličnih razloga, dezinformacije će uključivati i opisni jezik ili živopisne osobne priče. Također će sadržavati dovoljno poznate činjenice ili brojke, kao što je spominjanje imena priznate medicinske institucije, kako bi laž bila ubjedljiva, omogućavajući joj da se “veže” za naše prethodno znanje.
Čak i jednostavno ponavljanje izjave, bilo da je riječ o istom tekstu ili preko više poruka, može uvećati njihovu “istinitost” tako što će povećati osjećaj da nam je to poznato, što miješamo sa činjeničnom tačnošću. Dakle, što češće vidimo nešto u vijestima, veća je vjerovatnoća da ćemo misliti da je to tačno, čak i ako smo prvobitno bili skeptični.
Dijeljenje prije razmišljanja
Ovi trikovi su odavno poznati majstorima propagande i prodavcima dezinformacija, ali današnji društveni mediji mogu preuveličati našu sklonost ka lahkovjernosti. Nedavni dokazi pokazuju da mnogi ljudi refleksno dijele sadržaj bez razmišljanja o njegovoj tačnosti.
Gordon Pennycook, vodeći istraživač psihologije dezinformacija na Univerzitetu Regina u Kanadi, zamolio je učesnike da razmotre mješavinu istinitih i lažnih naslova o epidemiji koronavirusa. Kada im je posebno traženo da procjene tačnost izjava, učesnici su za oko 25 procenata lažnih vijesti mislili da su tačne. Kada su ih pitali da li će taj naslov proslijediti dalje, njih 35 odsto je reklo da će prenijeti lažne vijesti, znači 10 procenata više.
“To sugerira da su ljudi dijelili materijal za koji su mogli da znaju da je lažan samo da su više razmislili o tome”, rekao je Pennycook.
Možda se njihov mozak više bavi pitanjem da li će dobiti više lajkova i retvita, a ne o njenoj tačnosti. “Društveni mediji ne podstiču istinu. Ono što podstiče je angažiranje”, rekao je Pennycook.
Ili su, možda, mislili da mogu prebaciti odgovornost na druge da oni sami prosude tačnost: Mnogi su dijelili lažne informacije sa svojevrsnom izjavom o odricanju od odgovornosti, govoreći nešto: “Ne znam da li je to istina, ali…”
Oni možda misle da, ako postoji imalo istinitosti u toj informaciji, to će pomoći prijateljima i pratiocima, a ako nije istina, bezopasno je, pa je podsticaj da se to podijeli, ne shvatajući da daljim dijeljenjem vijesti nanosite štetu, također.
Bilo da su to obećanja o domaćem lijeku ili o tvrdnji o nekakvom vladinom mračnom zataškavanju, sigurnost da će dobiti snažan odgovor svojih pratilaca na mrežama odvratit će ljude od očiglednog pitanja. To pitanje bi trebalo da bude: da li je istina?
Savladavanje reakcija
Klasična psihološka istraživanja pokazuju da su neki ljudi prirodno bolji u savladavanju svojih refleksnih odgovora od drugih. Ovaj nalaz može nam pomoći zbog čega su neki ljudi podložniji lažnim vijestima od drugih. Istraživači poput Pennycooka koriste sredstvo poznato kao “kognitivni test refleksije” ili CRT za mjerenje ove sklonosti. Da biste razumjeli kako to djeluje, razmotrite slijedeće pitanje:
Emilin otac ima tri kćerke. Prve dvije se zovu April i Maj. Kako se zove treća kćerka?
Da li ste odgovorili Jun?
To je intuitivni odgovor za većinu ljudi, ali tačan odgovor je, naravno, Emili.
Da biste došli do tog rješenja potrebno je da napravite pauzu i da nadjačate refleksnu reakciju. Iz tog razloga, CRT pitanja nisu toliko test sirove inteligencije koliko test nečije tendencije da koristi svoju inteligenciju razmišljaju o stvarima na promišljen, analitički način, umjesto da se osloni na svoju početnu intuiciju.
Psiholozi često te ljude koji to ne čine nazivaju “kognitivni jadnici” jer možda posjeduju veliku mentalnu rezervnu ali je ne “troše”. Kognitivna jadnoća čini nas podložnim mnogim kognitivnim pristranostima, a čini se da mijenja i način na koji konzumiramo informacije (i dezinformacije).
Na primjer, kada je riječ o izjavama o koronavirusu, Pennycook je otkrio da ljudi koji su postigli lošu ocjenu na CRT manje su pronicljivi i razboriti u odabiru tvrdnji u koje vjeruju i koje su voljni podijeliti.
Matthew Stanley sa Djuk univerziteta izvijestio je o sličnom obrascu podložnosti ljudi teorijama zavjera o koronavirusu. Imajte na umu da oko 13 odsto američkih građana vjeruje u ovu teoriju, koja potencijalno može uticati na to da ne budu oprezni s higijenom ruku i socijalnom distancom. “Trinaest procenata izgleda mnogo da bi se ovaj virus vrlo brzo proširio”, rekao je Stanlley.
Ubrzo nakon što je sprovedena anketa YouGov i Economista, utvrđeno je da su oni učesnici testiranja koji su imali lošije rezultate na CRT testu bili znatno podložniji tim pogrešnim argumentima.
Ovi kognitivni jadnici su i rjeđe prijavljivali promjenu ponašanja kako bi se zaustavilo širenje bolesti, kao što je češće pranje ruku i socijalno distanciranje.
Zaustavite širenje
Saznanje da mnogi ljudi, čak i inteligentni i obrazovani, imaju ove “jadne” sklonosti da prihvate dezinformacije kao činjenice mogu da nam pomognu da zaustavimo širenje dezinformacija.
Imajući na umu ideju da “klimamo glavom kada misli glatko teku”, pomoći će onima koji rade na otkrivanju istinitosti da izbjegavaju kompliciranje.
Umjesto toga, treba predstaviti činjenice što jednostavnije, po mogućstvu uz pomoć slika i grafikona koje olakšavaju vizualizaciju. Kao što Stanlley kaže: “Potrebno nam je više komunikacije i strateškog rada da ciljamo ljude koji nisu toliko voljni da budu promišljeni.” Jednostavno, nije dovoljno dobro predstaviti tačan argument i nadati se da će on proći.
Ako je moguće, ove kampanje treba izbjeći ponavljanje samih mitova. Ponavljanje čini da se ta ideja čini poznatom, što bi moglo pojačati percepciju istinitosti. To, naravno, nije uvijek moguće. Ali, kampanje mogu bar pokušati da učine da činjenice budu istaknutije i upečatljivije od mitova, tako da je veća vjerovatnoća da će se zadržati u glavama ljudi (Iz tog razloga se i ovdje ne ponavjaju toliko teorije zavjere).
Kada je u pitanju naše ponašanje na mreži, možda bismo pokušali da se emocionalno distanciramo od sadržaja i malo više razmislimo o njegovoj činjeničnoj osnovi prije nego što ga prenesemo. Da li se zasniva na glasinama ili čvrstim naučnim dokazima? Možete li pronaći originalni izvor? Kako izgleda kada se poredi sa postojećim podacima? Da li se autor oslanja na uobičajene logičke zablude da bi bio ubjedljiviji?
Ovo su pitanja koja bi trebalo postaviti, a ne da li ćemo dobiti što više lajkova ili da li bi “možda” bilo od koristi drugima. A postoje dokazi i da se svi možemo popraviti u tome uz pomoć prakse.
Pennycook sugerira da bi društvene mreže mogle natjerati svoje korisnike da budu pažljiviji svojim relativno jasnim intervencijama. U svojim eksperimentima ustanovio je da je sam zahtjev postavljen učesnici/ku da procjeni tačnost jedne tvrdnje ohrabrilo učesnice/ke da počnu kritičkije razmišljati o drugim izjavama, tako da su više nego dva puta razmislili o informaciji prije nego što su je podijelili.
U praksi, to bi moglo biti tako jednostavno kao automatski podsjetnik na društvenim mrežama korisniku da razmisli dva puta prije nego što nešto podjeli, mada bi pažljivo testiranje moglo pomoći kompanijama da pronađu najpouzdaniju strategiju, kaže on.
Ne postoji jedan lijek za sve bolesti. Kao i naši pokušaji da suzbijemo virus, potreban nam je višestruki pristup u borbi protiv širenja opasnih i potencijalno po život ugrožavajućih informacija.
I dok se kriza produbljuje, svačija je odgovornost da zaustavi to širenje.
(TBT, BBC, Nedeljnik)