Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Ako svjetski mediji lamentiraju kako svijet nema dovoljno harizmatične i jake lidere koji bi vodili globalnu bitku proziv pandemije korona virusa, onda je još primjerenije jednoj naciji i državi kakva je Bosna i Hercegovina da zakuka nad svojom sudbinom, jer je pored dugogodišnje vrlo iscrpljujuće krize snašla i ova planetarna.
DIRIGENTSKA PALICA
Kad je Fahrudin Radončić kao ministar sigurnosti počeo djelovati i reagirati na nadolazeću pandemiju sigurno su mnogi u njemu bili prepoznali nešto od toga. On se pokazao, u najmanju ruku, kao radoholik i pragmatik, i kao takav je uspio bar deblokirati rad Vijeća ministara. Bio je veoma ažuran u kontaktima, ali i rezolutan u odlukama. Kad je u jednom od svojih televizijskih nastupa rekao kako neće potrošiti niti jednu riječ na politiku, jer ovo nije vrijeme politike, već borbe protiv globalne pošasti, svojim takvim gardom bio je ulio nadu građanima da će nepremostive političke barijere i deponije animoziteta kojeg su proizvela trojica nacionalnih lidera tokom svojih decenijskih vladavina, bar u ovom nevaktu, biti otklonjene i zatrpane. Radončić je bio ostavio dojam da je njegov, uvjetno rečeno, ideološki profil bošnjačkog političara prihvatljiviji za Milorada Dodika i Dragana Čovića od nacionalnog dvojca Bakira Izetbegovića, a posebno kontroverznog Željka Komšića.
Znalo se da je Radončić vrlo blizak sa Čovićem, a sumnjalo se da ima konspirativne veze i sa Dodikom. Čović je jedini političar koji je Radončića posjetio u zatvoru, a navodno ga je direktor SOA-e upozorio da ne jede hranu u zatvoru jer ga je bošnjačko obavještajno podzemlje bilo nakastilo otrovati dok ga je sa Dodikom bio povezao još pokojni Željko Kopanja. Na koncu Dodik je prvi rekao da će Radončić biti ministar sigurnosti i to u vrijeme kad mu još Izetbegović nije bio ni stisnuo ruku kao koalicionom partneru.
Znajući sve ovo Bakir Izetbegović se toliko trudio da pridobije Radončića uz sebe pored već „varenog“ Komšića.
Zbog ovakvih špekulacija Senad Hadžifejzović će postaviti Radončiću pitanje da li je “njihov igrač”, na šta mu je ovaj odgovorio da je to „zamjena identiteta“. „Izetbegović se tajno dogovara sa Dodikom, a javno se svađaju“, rekao je Radončić.
Svojom odrješitom izjavom da će „pobijediti i pandemiju i separatizam“, koja je bila potkrijepljena prijetnjom krivičnom prijavom jednom dužnosniku HDZ-a, Radončić je vrlo elokventno demonstrirao državničke manire.
Prije toga je vrlo oštro napao Izetbegovića zbog izglasavanja novih članova CIK-a da je bio zaprijetio istupanjem iz koalicije, da bi te noći u razgovoru sa Hadžifejzovićem potvrdio da je „SDA definitivno izgubila SBB“, bez obzira što mu je Izetbegović podilazio i davao izjave da razumije njegovu ljutnju.
Tako je Radončić bio ostavio dojam da ima vrlo autonomnu poziciju u koaliciji sa SDA, pa čak i da dominira u odnosu na podređenog Izetbegovića. Jer, to je općepoznata činjenica, Radončića sa pozicije ministra više ne može smijeniti Izetbegović, pa bilo Vijeće ministara u blokadi ili ne, njemu je mandat zagarantiran.
Nasuprot njemu Izetbegović je djelovao jako oslabljen. Bio je ostao bez „desne ruke“ u stranci nakon što je Asim Sarajlić podnio ostavku na sve stranačke funkcije. Afera „Asim“ još nije sanirana, ali je objelodanila da su se dvije frakcije unutar stranke toliko „zakrvile“ da su najozbiljnije bile uzdrmale i tron bračnog para Izetbegović u stranci. Izetbegoviću je bila preostala još jedna „lijeva ruka“ Osman Mehmedagić Osmica, ali i nju su mu bili „stavili na pladanj“. Akteri ove frakcijske borbe se direktno tiču Radončića jer su bili prvoosumnjičeni pakeri afera zbog kojih je Radončić bio hapšen i procesuiran.
OPOZICIONE HIJENE
I kad je izgledalo da će zaista Radončić preuzeti „dirigentsku palicu“ od oslabljenog Izetbegovića i iskoristiti vanrednu priliku da se dokaže kao vrhunski menadžer u novonastaloj općoj krizi, on se odlučio povući sa pozicije predsjedavajućeg Koordinacionog tijela BiH za zaštitu i spašavanje. Tako je slomio „dirigentsku palicu“ koju je držao u rukama.
Koliko god je prvo objašnjenje njegove odluke bilo populističko, da ne želi imati doticaja sa donacijama, donekle je bilo razumljivo i prihvatljivo. Međutim, Radončić ne bio to što jeste i tu gdje jeste, i ne bi prošao kroz što je prošao, da u odsutnom trenutku ne izrekne nešto čime upropasti sav trud i politički kapital. Tako je dao dopunsko saopćenje/objašnjenje svog odstupanja sa liderske pozicije borbe protiv pandemije u kojem je za takvu odluku optužio „opozicione hijene koje se žele domoći izgubljenih fotelja“.
Iako je ovo jedna od najružnijih i najnekorektnijih političkih izjava, jer je izriče čovjek koji je baš kao opozicioni lider preživio golgotu od strane krvoločnih „režimskih hijena“, niko od opozicionih lidera nije reagirao na ovu njegovu izjavu. Da li se ovdje radi o strahu, jer je izriče ministar sigurnosti, ili vlasnik jednog od najmoćnijih medija, nije bitno. Prije će biti da se radi o ignoranciji jer malo ko se želi (za)kačiti s njim. Bilo jedno ili drugo, to mu ne ide u prilog kao lideru SBB-a. Jer je Radončić u opozicionom bloku imao kakve-takve simpatije i koliko-toliko poštovanja, dok je u većinskom glasačkom tijelu SDA, pa i malobrojnim DF-ovcima naprosto omražen i kao čovjek i kao političar. To treba zahvaliti stvarnim režimskim hijenama i njihovim medijima. Bez obzira što je uspio „popeglati“ odnose sa Izetbegovićem i Komšićem, oni ga još uvijek „drže na oku“.
Sve je ovo vrlo dobro poznato Radončiću i zbog toga je još čudnije ovakvo njegovo ponašanje. Pa šta bi, onda, moglo biti posrijedi?!
Najvjerovatnije da izjava predsjednika Federacije BiH Marinka Čavare daje odgovor na to. On je dan poslije Radončićevog odstupanja izjavo da sumnja da će se održati lokalni izbori jer da u vrijeme pandemije nema uvjeta za to. Trebali bi podsjećati da je ostalo samo mjesec dana do donošenja odluke o raspisivanju izbora. A, ako bi iko mogao znati da li će se donijeti takva odluka onda je to ministar sigurnosti, zar ne?!
U tom slučaju Radončić se odlučio sačuvati stečene pozicije, kako osobne tako i stranačke, u koaliciji sa SDA i DF-om. Sve drugo bi bila veresija za njega.
Drugi razlog bi mogao biti spoznaja da Čović i Dodik tvrdoglavo ostaju na svojim separatističkim stajalištima i da su se i u vrijeme pandemije ponijeli sebično. Obojica više surađuju sa Beogradom i Zagrebom nego sa Sarajevom u suzbijanju pandemije. Očito je da za njih ne postoji prihvatljiv bošnjački lider, makar gajili i osobna prijateljstva, kad je (probosanska) politika u pitanju.
Postoji i treći razlog, ali to je tema za Senada Avdića. On ju je bio „zagrizao“, ali nakon „trećeg zalogaja“ četvrti mu je „zastao u grlu“ ?!
(TBT)
