Piše: Džemaludin Latić, thebosniatimes.ba
„Zaista, točak se islama okreće! Krećite se kuda se islam kreće! Zaista će se Kur'an i vlast (tj. Vjera i Država) odvojiti, a vi se ne odvajajte od Knjige! Pojaviće se vladari koji će drugačije suditi sebi nego što sude vama; ako im se oduprete, ubiće vas, a ako im se pokorite, u zabludu će vas odvesti.“ Ashabi upitaše:-Kako ćemo, kada dođe to vrijeme, postupiti, Božiji Poslaniče? – našto im on odgovori:“Kao što su postupili sljedbenici Isaa, sina Merjemina. Njima su testerom polovili glavu i razapinjali ih! Smrt u pokornosti Allahu bolja je od života u grijehu“ (hadis-i nebevi; Taberani, Kebir, 5/165).
Navodimo ovaj hadis zato što on daje najširu ali i najtačniju dijagnozu naše globalne muslimanske bolesti, što iznosi uzrok svih uzroka našeg žalosnog stanja. Zbog toga u fokus našeg promišljanja stavljamo samo to pitanje: odnos islama i vlasti kod muslimanskih naroda, čime ostavljamo postrani sve druge uzroke općeg muslimanskog nazadovanja koje su iznosili brojni mislioci, posebno u XX.st. (koje je, sa te strane, po političkim teorijama, prijedlozima i vizijama, bilo plodnije od svih prethodnih).
I već na početku upadamo u aporiju – zato što Svijet Islama o kome govorimo bar sto godina nije jedinstven svijet na političkoj ravni, a on nikada nije bio jedinstven na kulturnoj ravni (hvala Bogu). I kad govorimo o tome svijetu, možemo podrazumijevati samo njegovo vjersko i, dobrim dijelom, emocionalno jedinstvo. Na početku: i malo i dosta za put ka jasnom i jedinstvenom cilju!
Nasuprot tome jedinstvu stoje brojne unutarnje sile koje ga razdiru i koje u startu ruše svaki pokušaj čak najmanje njegove internacionalne realne političke integracije.
Da li je, u takvim okolnostima, moguća obnova islamske civlizacije?
***
Da vidimo, najprije, šta mi ovdje podrazumijevamo pod pojmom civilizacije.
Na arapskom i turskom jeziku, civilizacija je nazvana medeniyye- što je izvedenica od riječi dīn. Odatle je nekadašnji grad Jesrib, nakon hidžre poslanika Muhammeda,.s.a.v.s., i prvih muslimana u nj, nazvan Medinom: gradom dīn-a, odn. gradom u kome će društvo biti oblikovano na temeljima novog dīn-a , svjetonazora ili sistema vrijednosti, islama.
U svojim esejima o Šeri'atu (This Law of Ours and Other Essays- Šeri'at – naše zakonodavstvo i drugi eseji, 1987.) Muhammed Asad preuzima ovu definiciju civilizacije; on kaže da pod tim pojmom podrazumijeva „samosvojni etički svjetonazor, društvenu shemu i stil života koga je inicirao islam“.
Ibn Haldun, mufessir koji je utemeljio sociologiju, civilizaciju izjednačava sa društvom; kultura je sastavni dio civilizacije; svaka civilizacija ima svoj sistem etičkih vrijednosti i u njoj nejma nikakvog razvoja niti je moguć konflikt među civilizacijama kao takvima; konflikt među civilizacijama nastaje onda kada politički interesi pokušaju da uspostave globalnu hegemoniju nad pripadnicima neke druge civilizacije.
U zapadnoevropskim jezicima taj se pojam također povezuje sa društvom, zapravo, direktnije, sa građaninom, rimskim civis-om: čovjekom koji živi u gradu, koga su civilizirale norme i običaji grada, ali je ovaj pojam u posljednjih tri stotine godina – tokom prevlasti zapadne civilizacije- zadobio jedno novo značenje u opozitu sa kulturom, pa će kultura biti sve ono što je proizvod „srca“ ili C. Levi-Straussove „divlje misli“, kakve su npr. sve grane umjetnosti, religioznost, folklor i sl., dok se pod civilizacijom misli na produkte intelekta, kakve su npr. matematika, tehnika, tehnologija i sl. Usljed spomenute prevlasti Zapada, s nastupom ideologije evropocentrizma, sekularizma i modernizma, koja je porodila ideologiju zapadnjačke superiornosti, civilizirano je sve ono što svijetu donosi Zapad, naime, njegova nauka, naučni i tehnički razvoj, demokracija…, dok su ne-civilizirana sva izvanzapadnjačka društva koja nije obuhvatio ovaj i ovakav razvoj. U ovoj definiciji, po prirodi stvari, društva evoluiraju i kreću se ka svojoj kulminacionoj tački.
***
U svijetu, dakle, uvijek postoje raznovrsne civilizacije, i tu krupnu činjenicu musliman čita kao Allahovu volju:
I jedan od znakova Njegovih jeste stvaranje nebesa i Zemlje te raznovrsnost jezika vaših i boja (koža) vaših…(30,22).
Islamska civilizacija je samo jedna od njih, ali ona je unikatna po dvjema osobinama: prvo, po tome što je, za razliku od svih drugih civilizacija, njezin početak jasno fiksiran: 610.godina po Miladu kada su objavljeni prvi ajeti Kur'ana u pećini Hira i obznanjen nubuvvet Muhammeda ibn Abdullaha, sa jasnim i nepromjenljivim sistemom vrijednosti; i drugo, po tome što je to „sržna civilizacija“ (ummetun vesatun, 2,143): civilizacija koja dijahronijski i sinhronijski, povijesno i svojom kakvoćom, prožima, spaja, u ovoj ili onoj mjeri transformiše ili, bar, utječe na sve okolne svjetske civilizacije. Spoznati vrijednosti te, islamske civilizacije moguće je – slijedom jednog hazreti Omerovog iskaza u kome stoji da onaj ko nije spoznao šta je to širk (politeizam, paganstvo, idolatrija) ne može na kvalitetan način spoznati ni šta je to islam- ako se, dakle, spoznaju civilizacije koje nju okružuju i s kojima se ova civilizacija prožima.
Krupan nedostatak ovog eseja jeste autorova nedovoljna upućenost u naprijed spomenute civilizacije s kojima se islam davno susreo i danas susreće: budističku, taoističko-komunističku, ruskopravoslavnu, animističko-afričku…No, njegova moguća prednost bila bi u tome što živi u vrtlogu gdje se islamska civilizacija susreće sa kršćanskom i postkršćanskom evropskom civilizacijom; naša je teza da će međuprožimanje islamske i ove, postkršćanske evro-američke civilizacije u budućnosti u bitnome odrediti život jedne i druge civilizacije, a dobrim dijelom i čovječanstva u cjelini.
***
Evo mišljenja latinoameričkog pisca i mislioca, Octavija Paza (1914.-1998.), u kome se daje izoštrena slika savremene zapadne civilizacije s kojom je islam u međuprožimanju:
„Islam je danas najuporniji oblik monoteizma,“ kaže ovaj dobitnik Nobelove nagrade za književnost, i obrazlaže:“ Monoteizmu dugujemo mnoge divne stvari, od katedrala do džamija, ali mu dugujemo i mržnju i pritisak. Korijeni najgoreg zla u zapadnoj civilizaciji: križari, kolonijalizam, totalitarizam, čak i ekološko uništenje… sežu do monoteizma. Za poganina je bilo apsurdno da jedan narod i jedna istina mogu monopolizirati istinu. Izvan islama, svijet ponovo gleda na taj način. Islam je usamljen. To je najreakcionarnija sila danas u svijetu. (…) A bez pomirenja vjere sa znanošću u islamu nastaće veliki sukob sa golemom relativističkom civilizacijom koja se sada proteže većinom Azije, preko dviju Amerika i Evropom“ (u zborniku: Na kraju stoljeća – Razmišljanja velikih umova o svom vremenu, Zagreb, 1999., 172).
Ostavićemo postrani neke Pazove pogrešno izvedene zaključke bar kada je riječ o islamskoj civilizaciji (npr. onaj o mržnji i pritisku) i strahove (npr. ovaj o pomirenju nauke i vjere u islamu) budući da oni nisu u fokusu ovih naših promišljanja.
(Kraj prvog dijela)
(Iz knjge eseja Islam je bolji prof. dr. Džemaludina Latića)
(TBT)
