Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Ne želim se baviti Mustafom Cerićem, a još manje Muamerom Zukorlićem, ponajviše što imam osobno negativno iskustvo sa dotičnom gospodom, a i zbog toga što, kao likovi, ili pojave na bošnjačko-vjersko-političkoj sceni, svakim danom postaju sve manje važni i interesantni. I samo stoga što još uvijek formalno predstavljaju Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti (BANU), kao i Svjetski bošnjački kongres (SBK), njihova imena moram spomenuti. Inače, gorko se kajem da sam bio jedan od sudionika nastanka i formiranja ovih institucija.
SARAJEVSKI „STOCKHOLM SYNDROME“
No, mogao bih biti ponosan na ideje koje sam utkao u dokumente ovih institucija. Jedna od tih ideja, koju sam preuzeo iz akata Svjetskog jevrejskog kongresa (WJC), jeste da Bosnu i Hercegovinu treba zastupati i tražiti pošten tretman u međunarodnim organizacijama, posebno u tijelima Ujedinjenih naroda, kao što su Vijeće za ljudska prava. To je, kako su (beogradski) mediji interpretirali, ideja da Bošnjaci, poput Jevreja imaju svoju stalnu „stolicu“ u UN-u. Tu stolicu su, kao što je poznato, Jevreji dobili po osnovu statusa da je nad njima, kao i nad Bošnjacima, počinjen genocid. Moja vizija, ili argumentacija za pravo da Bošnjaci imaju specijalne odnose sa UN-om, i status kakav imaju Jevreji, bazirana je na pravu Hrvata i Srba da imaju specijalne odnose, po Daytonskom sporazumu, sa matičnim zemljama Hrvatskom i Srbijom koji se najviše temelje na njihovim nacionalnim pravima.
Zato mislim da je Elmedin Konaković bio upravu što je donirao novac za BANU na način kako je to javno obrazložio. Mada, iskreno, i sam sumnjam da su mu motivi bili drugačije naravi i da je čak to bila transakcija „tante za mante“ sa Zukorlićem na čijem fakultetu je želio steći akademsku titulu.
Jer, Konaković je kao predstavnik vlasti trebao zatražiti izvještaj o poslovanju BANU-a, tim prije što su već mediji pisali kako ni nakon jednu deceniju postojanja ovih nacionalnih institucija Cerić i Zukorlić nikad nikome nisu polagali račune niti su nakon osnivačkih skupština sazvali novu, radi predočavanja izvještaja o radu. U svemu ostalom Konaković je više upravu od njegovih kritičara, poput Željka Komšića i(li) Esada Durakovića. Svakako da ni Duraković, kao akademik, ni Komšić, kao političar, nisu sami koji u osnivanju BANU-a vide embrio etničke podjele Bosne. To je potpuno netačna teza. Čak se usuđujem reći da je to jeftini politički eufemizam kojeg indolentni/impotentni intelektualci i političari nemuštih vizija koriste kao izgovor i opravdanje za svoje neuspješne i propale kulturne i političke projekte, uprkos općem dojmu koji stvaraju sarajevski mediji i intelektualna elita, posebno ljevica, prema toj ideji, da stvari stoje tako, jer njima je, manje-više, bitno sve što je etno! I to bih najlakše objasnio kao neizlječivo komunističko naslijeđe ravno sarajevskom „stockholm syndrome“. Tako, naprimjer, imamo P. E. N. Centar u Bosni i Hercegovini kao dobrovoljno udruženje intelektualaca/pisaca, koje nije formirano u skladu sa načelima, da ne kažem duhu, svjetskog P. E. N. Cluba koji broji preko 100 zemalja. Jer P. E. N. Club u biti je stvoren da afirmira nacionalne pisce i književnost. P. E. N. Centar u Sarajevu izuzetak je po tome što tri-četiri najveća savremena bošnjačka pisca/pjesnika nisu njegovi članovi.
A nakon što je Konaković obznanio da se iz istog budžeta iz kojeg je on donirao BANU sa 60.000 KM, svake godine dodijeli 1.300.000 KM za Akademiju nauka i umjetnosti BiH (ANU BiH), Komšić i Duraković su izgubili sve argumente za prigovor. Jer javnosti uopće nije predočeno niti joj je poznato gdje i za koje projekte idu tolike pare koje građani, u ovom slučaju Sarajlije, izdvajaju za (državnu) nauku i umjetnost. Tako da su Duraković i Cerić, kad je u pitanju odgovornost za utrošak doniranih sredstava, na istoj deredži – imaju imaginarnu odgovornost prema Bogu, odnosno državi. Inače, mislim da je ovdje više posrijedi animozitet kojeg Cerić i Duraković imaju jedan prema drugom na osobnoj ravni, kao bivši svršenici GHB medrese, kojeg oni već dugi niz godina ispoljavaju kroz različite poglede na vjeru i naciju, pa evo i na državu, nego što je to zbiljski problem i potreba da Bošnjaci trebaju, ili ne trebaju imati svoju nacionalnu akademiju nauka. Povrh svega Cerić i Duraković nisu iznimke, naprotiv!
NACIONALNI PLURALITET
Ako bismo se osvrnuli na stanje u drugim nacionalno-kulturnim udruženjima/institucijama, poput Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI), koje je nastalo „vanmateričnom oplodnjom“, pri čemu je SDA poslužila kao surogat majka, a nakon teških personalnih sukoba bošnjačkih intelektualaca u KDB „Preporod“, onda je tačnije reći da je to postala općeprihvaćena praksa, odnosno pravilo.
Da ne okolišam, čim dajem za pravo Konakoviću, onda i sam smatram da Bošnjaci trebaju imati svoju akademiju znanosti. S tom razlikom što smatram da se takve nacionalno-kulturne institucije trebaju finansirati iz budžeta Islamske zajednice na način kako se finansira i Bošnjačka gimnazija, a ne državne instance. I da je sreće, to bi tako lahko riješili Cerić i Zukorlić, pošto se predstavljaju (i) kao vjerski velikodostojnici. No, s obzirom da su proćerdali svoj autoritet i da ne uživaju više povjerenje muslimanskih masa, pa su se čak i konfrontirali sa rukovodstvom Islamske zajednice, ni to više nije izvodivo.
Ne treba biti akademik da bi shvatio da se Bošnjaci kao nacija moraju organizirati na tri nivoa, političkom, kulturnom i vjerskom, i da samo takav nacionalni pluralitet zbiljski može udovoljiti njihovim nacionalnim potrebama. To može shvatiti svaki džematlija. Tim prije što su se Bošnjaci danas odrodili k'o rojevi pčela od ulišća i da žive od Balkana do Evrope, Amerike i Australije u različitim zemljama sa različitim civilizacijama i kulturama, te da se stoga ta dijaspora grčevito bori sa raznim oblicima asimilacije i prozelitizama radi očuvanja identiteta, bez pomoći matične države, odnosno političkih stranaka i kulturno-naučnih institucija. Uloga Islamske zajednice u svemu ovome je veoma kompleksna. A pošto već dugi niz godina njeni organi pristupaju ovom problemu stihijski svakim danom se roje problemi koji mogu imati dramatične posljedice po samu Islamsku zajednicu Bosne i Hercegovine.
Reisu-l-ulema Husein Kavazović ne može u ovakvom ambijentu učiniti baš ništa na objedinjavanju i zaštiti Bošnjaka. Može samo sjesti pored munare i Bogu (za)plakati… Poput moje rahmetli nane, koja bi tako pokrivena jemenijom preko glave, sjela pod šljivu ispod grana svijenih od rojeva pčela koji su se odrodili od ulišća, pa bi uzela dva oblutka i pjevala im uz takt udaraca kamenica u šakama: „Hajd’ u dvorac maajkooo, hajd’ u dvorac meedeee; sladak dvorac maajkooo, sladak dvorac meedeee…“
(TBT)