Kada sam pretprošle sedmice sletio u Abu Dabi, UAE, Sjedinjene Države bile su u jeku burne rasprave o Shakiri, Jennifer Lopez i showu na poluvremenu Super Bowla. Bilo je ili najgori ili najbolji show ikad na poluvremenu, žene su ili bile posramljene ili osnažene, a djeca su zauvijek oštećena. Sutradan su stvari postale ozbiljnije zahvaljujući apsurdnom debaklu na američkim demokratskim izborima u Iowi, čiji pobjednik nije mogao biti proglašen do sljedeće sedmice zbog pitanja „provjere nedosljednosti“. Gotovo odmah su se teoretičari zavjere zaletjeli velikom brzinom, zanemarivši najočiglednije objašnjenje problema s kojima su se susreli demokrati u Iowi: nesposobnost.
Sljedećeg jutra u Emiratima dočekala me vijest o govoru Donalda Trumpa o stanju nacije i šefici Kongresa Nancy Pelosi koja ga je pocijepala. Prije nego što sam se ukrcao u avion za Washington, Senat je oslobodio Trumpa optužbi za zloupotrebu položaja i opstrukciju Kongresa. Senator Mitt Romney iz Utaha, odmah je isključen sa Konferencije konzervativne političke akcije jer organizatori nisu mogli garantirati njegovu sigurnost. Gledajući kako se ovi događaji odigravaju sa udaljenosti od 7000 milja, a ne sa mog uobičajenog mjesta, američki raskol izgledao je sve stvarniji.
Nisam jedini obraćao pažnju. U Emiratima su također pažljivo pratili cirkus. Osobe s kojima sam razgovarao na svom putovanju, bile su zgrožene nesposobnošću demokrata u Iowi, zapanjeni nedostatkom uljudnosti tokom i nakon govora o stanju nacije, i čvrsto uvjereni u to da će Trump biti ponovo izabran u novembru. Ipak, uvjerenost u ponovljenu Trumpovu administraciju ne oduzima osjećaj nevjerice i nelagode zbog rastuće disfunkcije Amerike. Zabrinuti su zbog patološke polarizacije koju vide i šta bi mogla značiti za njihove veze sa Sjedinjenim Državama.
Također ne čekaju mirno da saznaju. Emiraćani su itekako svjesni američke ambivalentnosti u vezi s Bliskim istokom i istrajni u planovima koje već imaju u vezi s pronalaženjem novih partnera koji će im pomoći da postignu svoje ciljeve. Širom Bliskog istoka nisu sami.
Turci također postavljaju slična pitanja o američkoj nezainteresiranosti oko američko-sirijske politike i veza Washingtona sa kurdskim Jedinicama narodne zaštite, koje su povezane s Kurdistanskom radničkom partijom – terorističkom grupom koja vodi nasilnu kampanju protiv Turske od 1984. Saudijci, pogođeni kritikama koje ih čekaju iza gotovo svakog ugla nakon ubistva saudijskog novinara Jamala Khashoggija, prepoznaju potrebu za promjenom, iako i dalje naglašavaju važnost bilateralnih odnosa sa njima.
Ne radi se toliko o tome da se američki regionalni saveznici ponovo dogovoraju, mada ima toga, nego da diverzificiraju svoje vanjske politike. Emiraćani vjeruju da je njihova ekonomska budućnost s Kinom, mada nisu zauzeli stranu u konkurenciji velikih sila o kojoj svi pričaju. Ipak, u Emiratima imaju izoštren osjećaj kako se dinamika globalne moći mijenja. Oni su u ljeto 2018. godine bili domaćini kineskog predsjednika Xi Jinpinga i potpisali sporazume s Pekingom o energetskim, finansijskim, vojnim i komercijalnim vezama. Vladimir Putin velikodušno je dočekan kada je posjetio Emirate nešto više od godinu dana kasnije, što je rezultiralo sa 1,3 milijarde dolara vrijednim ugovorima u zdravstvenom, tehnološkom i energetskom sektoru.
Egipćani su eksplicitniji kada je riječ o povratku nečemu sličnom „pozitivnom neutralnom stavu“ iz doba Gamala Abdel Nassera, kada je Kairo pokušao izvući što više pomoći od konkurentskih sila. Ne žele da američki dužnosnici zahtijevaju da Egipat bira između Washingtona i Pekinga, a da istovremeno ostanu sami jačati odnose Kaira s Moskvom. U međuvremenu, dok razlike u Turskoj sa Sjedinjenim Državama rastu, Turci i Rusi postaju sve bliži, bez obzira na značajne razlike u vezi s onim što se događa u sirijskoj provinciji Idlib. Iako su Sjedinjene Države najveći investitor u Saudijskoj Arabiji, Saudijci razumiju važnost poslovanja sa Kinom – najvećim trgovinskim partnerom Rijada. Oni su također shvatili da je imati Rusiju na svojoj strani u najmanju ruku razborito, zbog čega je Putin na jesen 2019. godine srdačno dočekan u Saudijskoj Arabiji.
Naravno, niko od američkih saveznika još uvijek ne smatra Rusiju ili Kinu zamjenom za Sjedinjene Države, ali sve dok američki dužnosnici i političari iskazuju svoju namjeru okončanja takozvanih vječnih ratova, vođe Bliskog istoka će istraživati svoje mogućnosti. Tom geopolitičkom proračunu dodaje se i percepcija da je politički rat koji konzumira svaki aspekt života u Sjedinjenim Državama poremetio Ameriku, pa samim tim učinio i nezainteresiranom i zabrinutom za svijet. Predvidiv rezultat nije samo pregovaranje s drugim velikim silama, već i uzimanje stvari u svoje ruke, a upravo tako su sukobi u mjestima poput Jemena, Libije i Sirije postali krvaviji i destabilizirajući.
Iz osobne perspektive bilo je otrežnjujuće gledati raspravu oko showa na poluvremenu Super Bowla, predstavi klauna u Iowi, monstruoznosti govora o stanju nacije i posljedicama oslobađanja predsjednika na udaljenosti od pola svijeta. Odrasli o kojima se najviše raspravljalo se ili skrivaju u ćošku ili su isprepadani i ušutkani. Mislim da nisam melodramatičan ako osjećam kao da je ovaj trenutak nanio nepopravljivu štetu Sjedinjenim Državama i njihovom ambicioznom obećanju.
Učinak na američku vanjsku politiku možda je manje spektakularan, ali to ne znači da nije duboko štetan. Ideja o napuštanju Bliskog istoka je širom političkog spektra duboko privlačna – čak i ako Amerikanci ne znaju šta bi to značilo u praksi. Regija se možda čini daleko, ali Sjedinjene Države i dalje imaju važne interese i ciljeve. Bit će ih sve teže ostvariti sve dok američki partneri, koliko god imali nedostataka, Sjedinjene Države smatraju nepouzdanim, nesposobnim i potpuno ludim.
(TBT, FP, Autor: STEVEN A. COOK, Prevela Jasmina S. Drljević)