Zamislite da se nalazite u prostoriji gdje svi osim vas govore vama nerazumljivim tajnim jezikom. Šanse su da ćete se osjećati izopćeno i napustiti prostor. Mnogim muslimanima upravo tako znaju izgledati networking eventi, gdje se socijalizacija zasniva na konzumiranju alkohola, što u konačnici može naštetiti usponu u karijeri.
Na prezentaciji istraživanja doktorice Suriyah Bi, koja izučava poslovno iskustvo muslimanki, otkriveno je da samo 17% od žena koje su željele raditi u medijskoj industriji su uspjele postići taj cilj nakon diplomiranja. Nije ni čudo onda što je samo 0.4% novinara muslimanske vjeroispovijesti.
Međutim, mediji nisu jedina profesija gdje se muslimanke osjećaju unazađenom zbog toga što ne konzumiraju alkohol. 26-godišnja stažistkinja u advokatskom uredu, Maha Al-Habib, rekla mi da je pijenje osnovni vid socijaliziranja u njenom timu: „Imam dojam da je moj menadžer u boljem odnosu sa mojim kolegama, jer svakog petka odlaze na piće, za razliku od mene. Plašim se da će moja karijera biti ugrožena ako ne budem bila dijelom takvih okupljanja.“
Mahina zabrinutost da su njeni izgledi za promaknuće ugroženi nije neosnovana. Dok je preko 84.2% britanskih muslimanki aktivno uključeno na tržištu rada, skoro pola učesnica studija dr. Bi zarađivalo je manje od prosječnog prihoda domaćinstva u državi, koji iznosi 28,000 funti. Mahina odluka da preskoči druženja sa kolegama petkom navečer je košta prilike da postane dio onih 8% pravnika iz etničkih manjina, koji se uspiju zaposliti u velike pravne firme.
Ako, prema navodima Pravnog društva, Ujedinjeno kraljevstvo ima više od 3.6 milijardi funti od muslimanske klijentele koje stoje neiskorištene, nameće se pitanje: zašto firme ne ulažu više truda kako bi riješile njen problem? Čini se da odgovor leži u višegodišnjim strukturama moći.
Izvještaj Pravnog društva o advokatima iz etničkih manjina ističe slučaj gdje su stažisti poput Marthe prisiljeni da potpišu ugovor prema kojem će „firma učiniti sve u njihovoj mogućnosti da ponudi najbolji trening,“ ali ne i da osiguraju posao – u tom slučaju, svi stažisti koji su dobili posao bili su bijelci.
Manjak raznolikosti među top advokatima kako se granica staža pomjera se mora uzeti kao faktor u očuvanju kulture pijenja; zbog čega je jedan od odjela Pravnog društva Engleske i Walesa izdao smjernice vezane za taj problem.
Dok se i mnogim muslimanima teško nositi sa kulturom pijenja, to iskustvo je još intenzivnije za muslimanke, za koje je Ženski komitet za ravnopravnost i selekciju otkrio da doživljavaju trostruku diskriminaciju zbog svog identiteta kao muslimanke, žene i pripadnice etničke manjine. Jedna muslimanka u istraživanju doktorice Bi, koja je željela ostati potpuno anonimna, osjetila je direktni pritisak od svog menadžera:
„Rekla sam mu da mi nije ugodno da me dodiruje na određen način, na što je on počeo govoriti grozne stvari o tome kako ne bih trebala biti u ovoj industriji.“ Njen menadžer je uz to počeo emotivno ucjenjivati, govoreći kako bi napravio „ogroman ustupak“ time što bi joj dozvolio da ne nosi alkohol.
Utjecaj na mentalno zdravlje muslimanki koje pod pritiskom moraju biti okružene alkoholom se ne smije podcijeniti. Amira Ahmed, 22-godišnjakinja koja radi u finansijama i nosi hidžab, kaže da nikada neće zaboraviti kada ju je kolegica po treći put pozvala u pub. „Pitala sam je da li bismo umjesto toga mogle otići u restoran, na večeru, ali ona me je preneraženo pogledala i rekla kako je to ‘čudno’. Od tada sam isključena iz društvenih dešavanja, čak i božićnih zabava.
Čula sam da se moj menadžer toliko napio da nije mogao ući u posljednji klub. Društvena okupljanja nisu jedina stvar koju propuštam. Članovi mog tima drže važne sastanke bez da me obavijeste da se dešavaju čak i kada sam uključena u sam posao. Osjećam da sam izostavljena jer sam muslimanka i sljedećeg mjeseca ću zarad vlastitog dobra dati otkaz.“
Slično iskustvo doživljava i Fatima Aweis, 23-godišnja državna službenica, koja mi je rekla da se osjeća alijenizirano zbog kulture pijenja na njenom radnom mjestu: „Ako ne pijem sa kolegama na takvim okupljanjima, oni se osjećaju neugodno zbog toga što se ne mogu u potpunosti opustiti u mom okruženju, jer ja ostajem trijezna. To stvara jednu neugodnu dinamiku moći, gdje im ja ne dajem ono što im treba.“
Glavno pitanje se opet nameće: ako je 65 posto učesnica u istraživanju dr. Suriyah Bi tražilo više razumijevanja od strane poslodavaca kako bi imale bolje radno iskustvo, šta bi to razumijevanje podrazumijevalo za muslimanke? Ja znam da mi ne bi smetalo da uvedemo švedsku fiku (pauzu sa kafom i kolačima) kao moju ličnu alternativu za pubove. Ako se prehrana može prilagoditi za veganstvo i bezglutensku ishranu, zašto bi onda bilo problematično prilagoditi se uposlenicima i uposlenicama koji ne piju alkohol?
Rasprostranjena kultura konzumiranja alkohola na mnogim radnim mjestima je još jedna prepreka koju muslimanke moraju preći, pored svih drugih izazova koje ističe istraživanje dr. Bi. Oni su pod prismotrom od trenutka kada predaju aplikaciju. Kao što je Afzal Khan, Zastupnik Laburista za Manchester Gorton, istakao na prezentaciji, sāmo ime kandidata može ugroziti njihove šanse da dobiju posao.
A kada dođu na poziciju, skoro jedno od petoro kandidata se nosi sa islamofobijom, dok se skoro jedna trećina suočava sa nekim oblikom diskriminacije. Dakle, ako poslodavci žele veću raznolikost, onda moraju biti spremni ispuniti naše potrebe.
*Imena u tekstu su izmijenjena.
(TBT, Independent)