Piše: Ekrem Avdić, thebosniatimes.ba
Pri kraju Knez Mihailove ulice, glavnoj štrasi Beograda, u knjižari Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), na pitanje :“Imate li nešto od Dedijera?“, momčina od tridesetak godina umalo da padne, što bi Srbi rekli, u „dubok ajmok“. Od iznenađenja! Potom se uhvatio računara na pultu i slavodobitno uzviknuo: “Gospodine, takvog nemam. Vi ste pogrešili ime!“.
Vladimir Dedijer, novinar, publicista, historičar, član SANU i nekada predsjednik njenog Odora za prikupljanje građe o genocidu nad Srbima i drugim narodima Jugoslavije, sa Bertrandom Russellomi Jean Paul Sartreom osnivač a onda i predsjednik Russellovog-Međunarodnog suda za ratne zločine, ustanovljenog 1976.godine. Dedijer je napisao niz radova o ustaškim zločinima nad Srbima, Jevrejima, Romima i antifašistima kojeg su učinile ustaške snage a zadnje njegovo historijsko djelo, uz koautorstvo Antuna Miletića «Genocid nad Muslimanima 1941-1945». Taj zbornik dokumenata i svjedočenja o četničkom genocidu nad Muslimanima, štampan objavljen je u Ljubljani i Sarajevu 1990. godine. Iste godine je iz beogradskih knjižara naprosto nestao. Služba državne sigurnosti (SDB) Slobodana Miloševića bila je poznata kao ljubitelj knjige! Istovremeno, iz SANU je izbačen akademik Dedijer a u nastavne programe srbijanskih škola i univerziteta ubačeni su Draža Mihajlović, Nedić, Ljotić, kao stari junaci a potom Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Milošević i drugi moderni junaci genocidnog projekta Velike Srbije! U rečenoj knjižari, umjesto Dedijera imate na desetine djela o historiji srpskog naroda od kojih su najživopisnije knjige Jovana Deretića koji tvrdi da su Srbi najstariji narod od kojih su nastali drugi narodi, dakle, i žuti i crnobojni, i svi jezici a sa njima i arapsko, kinesko, jevrejsko i druga pisma. Naravno, i poznati srpski hijeroglifi!
Dakle, Dedijerovog antifašizma u Srbiji nema. Zato ima fašizma. U velikim količinama! I to, kao potpuni „Fašizam- u deset tačaka“, kako ga je u sjajnom tekstu objasnio Umberto Eco, veliki italijanski pisac i filozof. Doduše, fašizam u Srbiji je doživio vojnički poraz, ali je kao vladajuća politička ideologija i snaga ostao u „svih devet tačaka“! Kao i svaki fašizam i srpski ima sjajne rezultate u retuširanju i brisanju prošlosti.
Srbijanske su se vlasti uzjogunile što ih Poljska nije pozvala na godišnjicu početka borbe protiv fašističkih sila osovine. Kako da je pozovu kad je Srbija već ranije potpisala sporazum o priključenju sa silama osovine i paktirao sa Adolfom Hitlerom. Ljubav prema Fireru i njegovom načinu vladanja, čuveni Poziv srpskom narodu, potpisali su svi članovi SANU, na čelu sa predsjednikom Aleksandrom Belićem. Jedini taj sramni dokument nije potpisao veliki profesor Miloš Đurić. “Dragi kolega, vi to možete potpisati, vi predajete kako s sviraju gusle, a ja studentima predajem etiku!“, rekao je Petru Konjoviću ugledni profesor. Zaglavio je u logoru na Banjici, jednom od 34 konc-logora nacističke, Nedićeve Srbije. Oslobođen je nakon šest mjeseci torture. Sličan dokument moralnog posrnuća, SAOPĆENJE potpisao je Sveti sinod Srpske pravoslavne crkve. Zato su Nijemci prilikom ulaska u Beograd dočekani s oduševljenjem, iako nisu njemačke tenkove zasipali cvijećem, cigaretama i šunkama „Gavrilovića“ kao što su to radili u Zagrebu. U tim gradovima za cijeli rat nije ubijen ni jedan neprijateljski vojnik!
Oba dokumenta, stručnoj javnosti Srbije su predočena tek 1989.godine! Moderna politička istorija u Bosni i Hercegovini, prešutkuje nacističku prošlost države Srbije. Ističe da je najveći broj Srba bio u jedinicama Narodno-oslobodilačke vojske (NOB). Također tvrde da su Srbi imali 8 posto demografskih gubitaka, odmah iza 8,1 posto gubitaka među Muslimanima! U udžbenicima historije Bosne i Hercegovine se sramno prešućuje da su sve neprijateljske ofanzive bile u Bosni i Hercegovini, da je naša država i naš seljak izdržao cijeli rat. Naša domovina je kolijevka i tvrđava antifašizma. Iz nje je Prva armija sa 50.000 dobro naoružanih vojnika pod komandom Peke Dapčevića početkom oktobra 1994. godine krenula da oslobodi zapadnu Srbiju i Beograd. U borbama za Beograd poginulo je 2.965 naših boraca i 965 svovjetskih i bugarskih vojnika. Jedinice iz Bosne su dalje oslobodile Zagreb, Ljubljanu, Podgoricu…
Na proslavama oslobođenja Beograda Aleksandar Vučić zove samo Ruse, i nikad nije pozvao delegaciju Bosne i Hercegovine. Tako se prešućuje historija. To što čini srpska država, jeste u skladu sa fašizmomu deset tačaka s kojima vlada svojim građanima i s kojima se obraća prema našoj državi, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Kosovu i Makedoniji. To je i odgovor na pitanje koje često u javnosti postavlja srpska vlast i njeni mediji: Zašto nas svi mrze? Naravno niko ne mrzi srpski narod već ne voli njihovu državu ogrezlu u fašizmu.
Čini se neophodnim da be-ha politička javnost a posebno stručna, analiziraju odnos prema daljoj prošlosti, da objasne kako je genocid u Srebrenici samo nastavak onog kojeg su četnici Draže Mihailovića počinili nad Muslimanima od 1941. do 1945. godine. To je neophodno da bi se razumio današnji odnos Srbije prema našoj državi i njenom stanovništvu. To je posebno potrebno staviti u nastavne programe historije svih obrazovnih institucija. Bit će nam sve jasnije događanje naroda, litije u susjednim državama, bit će nam jasnije zašto Vučić smatra da je crkva važnija od države.
A kakva nam je nam je naša vlast, sve se bojim da „džaba krečim“!
(TBT)