Piše: Ekrem Avdić, thebosniatimes.ba
Prije nego li objasnimo kako ubiti političkog protivnika, što je dio političke tradicije kod Srba, ovoj koumni je potrebno malog uvoda.
Od Balkanskih ratova vođenih za stečajnu masu odlazećeg Osmanskog imperija, tokom kojih su vojnici Srbije u Ljumi, 1912. godine , na zvjerski način , samo u jednom danu, na jednom mjestu, ubile više od 500 albanskih civila : staraca, žena i djece, do danas , traje stotinu godina antikolonijalne borbe kosovskih Albanaca protiv kolonizatora-države Srbije.
Prema Kosovu je vodila pogređnu politiku „ceo vek“, zaključak je kritički raspoložene znanstvene javnosti Srbije. Rezultat te politike je katastrofalan po nacionalne interese Srba. Kosovo, kao kolijevka srpske duhovnosti, kolektivnih emocija, mjesto narodnog pamćenja i mjesto rođenja najvećeg od svih srpskih mitova, „najskuplja srpska reč“ postalo je-susjedna država Srbije! Te dvije države ovih godina, tačnije od 19. aprila 2013.godine na osnovu Briselskog sporazuma vode dijalog o principima međusobnih odnosa. Taj dijalog je već dvije godine u stanju mirovanja. Danas, Evropska unija i SAD vode kampanju da se nastave razgovori između dvije države jer strentno stanje ne odgovara nikome, pošto je postalo mjesto latentne krize u međunarodnim odnosima.
Šta možemo, očekivati od razgovora koji se najizravnije tiču i Bosne i Hercegovine? S kojih pozicija startuju novoizabrane vlasti Kosova na čelu sa 45-godišnjim Aljbinom Kurtijem, osnivačem Samoopredjeljenja, koji je tri godine bio politički zatvorenik u Požarevcu i Gnjilanu? S kojih pozicija u razgovore polazi Aleksandar Vučić, u vrijeme zločina na Kosovu ministar informiranja Srbije i danas njen vožd? Srbija nastavlja sa hipotekom velikih ratnih zločina nad albanskim građanima na Kosovu tokom 1999. godine. Prema zvaničnim podacima više od 20.000 hiljada, uglavnom Albanaca, ubile su srpske vojne i policijske snage. Porušeno je na hiljade kuća, privrednih objekata i više od 400 džamija. Vlada Srbije je u bilanse zločina javno upisala 1.500 albanskih civila zakopanih u rudniku „Trepča“, stotine prevezenih leševa u Batajnicu i Požarevac, a 67 bačenih leževa na obalu Dunava. 800.000 prognanih Albanaca i nesrba …Bilanca početnog stanja je i oko 2.000 poginulih Srba u borbi protiv Oslobodilačke vojske Kosova (UCK) i od posljedica NATO bombardiranja kojim je spriječen novi genocid srpske države poput onog u Srebrenici. Doduše, novi „filipi višnjići“ pjevaju o herojskoj pobjedi srpskih junaka u ratu s NATO-vojnicima! Rezultat te pobjede-od 1999.godine na Kosovu nema niti jednog srpskog vojnika ili policajca, osim onih koji su u sastavu vojske i(li) policije te „najskuplje srpske reči“.
Aljbin Kurti, učenik Adema Demaćija, lenjiniste, političkog zatvorenika s najdužim stažom u Titovoj državi, i sam s istim trogodišnjim stažom u Požarevcu, jeste novi pregovarač s srbijanskim diktatorom, Aleksandrom Vučićem, koji polazi od od poštivanja principa reciprociteta između dvije suverene države s kojim će se ukinuti i stopostotne takse na robe iz Srbije.
Uvođenje reciprociteta znači uvođenje istog međunarodno-pravnog statusa jednakosti između dvije države. Primjerice, Srbija može bez carina izvoziti robe na Kosovu ako u dokumentima adresira da je zemlja uvoznik Republika Kosovo, a da prihvata robu sa žigom na pratećim dokumentima na kojim piše Republika Kosovo.Politička sadržina reciprociteta je i međunarodno priznanje Republike Kosovo od strane Srbije.
Ovim zahtjevom, tvrdi pregovarač Kurti samo traži da Srbija poštuje svoju međunarodnu obavezu-poštivanje potpisanih dokumenata. To znači da poštuje Međunarodni sud u Haagu koji je, na traženje Srbije, potvrdio legitimitet države Republika Kosovo kao međunarodnog pravnog subjekta, nosioca suvereniteta!
U suprotnom, takse i sve drugo ostaju. Jer, međunarodni subjekti, centri odlučivanja, ne mogu ni pravno ni moralno sankcionirati Kosovo jer su uveli niz sankcija Rusiji, Kini i drugim državama koje su mnogo rigoroznije od kosovskih taksi.
S Kurtijem neće biti ni malo lahko. Kad je sa srbijanskih stadiona skoro nestalo onih gromoglasnih nac-poklika: “Nož, žica, Srebrenica!“, “Ubiti Šiptare, ubiti Šiptare !“, pa se očekuje da bi „Delije“ i „Grobari“, kao megafoni ideologije zvaničnog Beograda, mogle sad uzvikivati:“UbIti Kurtija, ubiti Kurtija…“.
No, šalu na stranu, nikome do toga ne bi smjelo biti, svi znaci govore da je Beograd pred odlučujućim zaokretom u strategiji pregovaranja sa Prištinom. Vučić, Ivica Dačić, Marko Đurić, mandov Aleksandar Vulin i drugi, saučesnici zločina na Kosovu, moraju se suočiti sa istinom i priznati da imaju razgovore sa suverenom državom. Moraju prestati sagovornike nazivati zločincima, banditima, mafijašima…Sud u Haagu je rekao ko je ko. Moraju shvatiti da je Priština glavni grad i kosovskih Srba, a ne Beograd. Zar ih iskustvo iz početka devedesetih prošlog stoljeća ne uči ničemu?
(TBT)