Rezultati istraživanja javnog mnjenja YouGov iz 2018. pokazuju da ako bi se pravo glasa ograničilo na birače starije od 65 godina Laburistička partija bi praktično nestala iz parlamenta. Ako bi glasali samo Britanci mlađi od 25 godina, nestali bi torijevci.
To je naročito upečatljivo ako se ima u vidu da su ljevičarske politike laburista koje su mladi masovno podržali 2017. i 2019. do pre samo par godina smatrane za toliko radikalne da za njih nema mjesta na političkom spektru. Otuda se čini da su proglasi propasti britanskog socijalizma ipak bili preuranjeni. S druge strane, tvrdo jezgro torijevskog glasačkog tijela doslovno izumire. Ako konvencionalna historijska mudrost još nešto znači, mladi obično počinju da glasaju za konzervativce kada uzmu prvu hipoteku ili osjete da su osvojili neku relativno sigurnu poziciju koju žele sačuvati; ali torijevci vjerovatno više neće moći računati na to pravilo.
Otkud onda tako uvjerljiva pobjeda? Zašto su neopredijeljeni sredovječni glasači – naročito u nekadašnjim laburističkim uporištima na sjeveru – odlučili skrenuti desno, a ne lijevo? Najočiglednije objašnjenje je nezadovoljstvo Evropskom unijom. Za mnoge radnike na sjeveru, danas u sedmoj deceniji života, prvi izlazak na birališta koji pamte bilo je glasanje na referendumu o zajedničkom tržištu 1975, kada su Britanaci većinski podržali evropski projekat. Većina njih je narednih 40 godina doživjela kao nizanje katastrofe za katastrofom. Na referendumu 2016. izjasnili su se protiv „evrokrata“, a onda sa nevjericom gledali kako politička klasa izvodi apsurdnu predstavu proceduralnog baleta čija je naizgled jedina svrha bila da se donijeta odluka poništi.
Takvo objašnjenje je možda ispravno, ali ne i dovoljno. Da bismo razumjeli zašto je brexit postao tako važna tema, prvo moramo ispitati zašto se desni populizam pokazao neuporedivo vještijim u kapitalizaciji dubokih promjena u prirodi klasnih odnosa, ne samo u Britaniji već u gotovo svim bogatim društvima; drugo, moramo pokušati shvatiti jedinstveno nihilističku, gotovo autodestruktivnu ulogu centrizma na britanskoj političkoj sceni.
Dozvolite da ova dva pitanja otvorim obrnutim redoslijedom.
Mediji su posljednje izbore tretirali pre svega kao referendum o lideru opozicije i Laburističke partije Jeremyu Corbynu. Na izvjestan način posljednji izbori su to i bili. Ovdje je najvažnije shvatiti da političko-medijski establišment u Britaniji nikada, ni jednog jedinog trenutka, nije prihvatio rezultate partijskih izbora 2015, kada je Corbyn dospio na čelo Laburističke partije. Da bismo stekli predstavu o tome šta se tačno dogodilo, možemo pokušati zamisliti da je Demokratska partija u Americi odlučila da umjesto uobičajenih preliminarnih izbora za predsjedničkog kandidata organizuje seriju ljetnih debata, zatim sprovede direktne izbore za sve svoje članove i konačno objavi da je njen predsjednički kandidat Noam Chomsky. Corbyn je u poslednjih 30 godina tretiran u medijima u najboljem slučaju kao zabavni bundžija. Ni pod kakvim uslovima ne bi mogao biti prihvaćen kao legitimni vođa nacije, a kamoli kao šef države. Da bi se to dogodilo, zloglasni „Overtonov prozor“ (područje prihvatljivog javnog diskursa) – predstava o tome šta konstituira prihvatljiv politički stav i implicira gdje se politički centar trenutno nalazi – morao bi se dramatično pomjeriti ulijevo.
U tom trenutku Laburistička partija je bila podijeljena na dvije glavne frakcije: to su bili svijetu biznisa naklonjeni bleriti i na kompromis uvijek spremni socijaldemokrati, predstavnici takozvane „mheke ljevice“. Zajedno sa liberalnim demokratima, koji su se smjestili na pola puta između dvuhe vodeće partije, i Evropi naklonjenim konzervativcima iz „Jedne nacije“, bleriti su bili prihvaćeni kao sama definicija pragmatičnog centra u britanskoj politici. Taj centar je počivao na nizu najšire prihvaćenih sporazuma svih zainteresovanih strana, a pokušaje udaljavanja od njih mediji su ocjenjivali na skali od pomalo luckastog do potpuno bezumnog. Prvi takav konsenzus bila je vera da nacionalnu ekonomiju mogu nastaviti da pokreću finansijski sektor, građevinarstvo i nekretnine. Drugo, da se budžet mora uravnotežiti smanjivanjem izdvajanja za javne usluge ili njihovim prenošenjem na privatne kompanije. Treće, da državnu imovinu treba privatizirati, ali ne sasvim, da bi velike institucije kao što su zdravstveni sistem i visoko školstvo mogle funkcionirati kao neka vrsta hibrida piramidalne birokratije i „tržišnih sila“.
Takvu javno-privatnu hibridizaciju sprovodili su Margaret Thatcher, Tony Blair, Gordon Brown i David Cameron. Danas je to opće mjesto gotovo svuda. Gdje god da se primijeni, efekti su isti – gotovo svi provode mnogo više vremena u popunjavanju formulara. Ali u Britaniji je ovaj proces otišao dalje nego u bilo kojoj drugoj zemlji. Strast prema papirima širi se iz samog središta sistema, od brokera u Cityju koji manipuliraju složenim finansijskim derivatima i klade se na to koliko prosječnoj britanskoj porodici treba vremena da izgubi kuću, do beskrajno komplicirane dokumentacije koju treba pribaviti da se dokaže pravo djeteta na društveni stan. U Britaniji danas živi oko 312.000 knjigovođa – što je veliki postotak radne populacije (uz 150.000 britanskih advokata, oni čine znatan dio britanske radne snage).
Istovremeno prihvatanje sila slobodnog tržišta i pravila i propisa čini dušu onoga što ponekad nazivamo „centrizmom“. To je izrazito nepovoljna kombinacija. Ona se zapravo nikome ne dopada. Ali klasa političkih komentatora je došla do konsenzusa da onaj političar koji se značajnije udalji od ove kombinacije nema izgleda za pobjedu na izborima.
Početkom 2015, nekolicinu „ljevičarskih tvrdolinijaša“ u parlamentu koji nisu vjerovali u konsenzus, okupljenih u Grupu za socijalističku kampanju, uglavnom su smatrali za umjereno zabavne iskopine iz 70-ih godina 20. vijeka. Dolazak jednog od njih na čelo partije protumačen je – kako u redovima partijskog establišmenta i njihovih saveznika tako i u medijima lijevo od centra, poput Guardiana – kao neprijatan incident koji treba što prije ispraviti. Corbyn je proglašen „neprihvatljivim“ za glasače. Da bi to i dokazali, desetine poslanika su pokrenuli kampanju da ga takvim i učine, koristeći beskrajna saopćenja za medije, procurele dokumente, pokušaje proizvodnje lažnih skandala i opću kampanju psihološkog rata usmerenog na Corbyna lično – čime su praktično pokrenuli energičnu i agresivnu kampanju protiv sopstvene partije. Tony Blair je čak izjavio da bi više volio da laburisti izgube nego da Corbyn osvoji vlast na svojoj ljevičarskoj platformi.
Problem je u tome što je povratkom hiljada starih ljevičara koji su napustili partiju u Blairovo vrijeme i ulaskom stotina hiljada mladih novih članova u lokalne odbore, partija počela da se mijenja velikom brzinom. Inspirisani Corbynovim pozivom da partiju ponovo pretvore u društveni pokret, novi članovi su stvorili Laburističku partiju birača (LPB). Njihove aktvnosti su uključivale organizaciju lokalnih LPB foruma za demokratsku debatu i traženje načina da se koordiniraju „vanparlamentarna ljevica“ – mirovni pokret, pokret za stambeno zbrinjavanje, ekološki pokret – i ljevica koja operiše unutar sistema. Ukratko, to je bio pokušaj prelaska sa politike ličnosti na demokratiju koja djeluje odozdo naviše, polazeći sa lokalnog nivoa. Corbynov nedostatak konvencionalne harizme ovdje je možda bio prednost. Odjednom, ljevica ne samo da je vrcala od novih ideja i vizija – četvorodnevna radna sedmica, novi demokratizirani oblici javnog vlasništva, zelene industrijske revolucije – nego se sve više širilo i uvjerenje da bi neke od tih stvari konačno mogle biti ostvarene.
Većina u Laburističkoj partiji parlamentaraca (LPP) je takav razvoj događaja u početku doživljavala kao manju neugodnost, ali vrlo brzo to je postao ozbiljan razlog za brigu. Treba naglasiti da u Britaniji ne postoji ništa slično američkom sistemu primarnih izbora; ovdje, kada partijsko rukovodstvo jednom uvede svog predstavnika u parlament, ovaj ostaje kandidat za poslaničko mjesto praktično do kraja života. Jedini način da se ukloni, pored poraza na izborima, jeste komplicirani proces „opoziva“. I same naznake da bi za parlamentarne poslanike koji vode kampanju protiv sopstvenog lidera, uprkos masovnoj podršci partijske baze, možda trebalo razmotriti mogućnost opoziva (što je praktično ekvivalentno kandidovanju protivkandidata za isto mjesto na primarnim izborima u Americi), u medijima su dočekane kao najava staljinističke čistke. Ali Corbynovo krilo to nije ni pokušalo. Udaljivši se od volje partijskog članstva, laburistički parlamentarci su imali dobar razlog da svaki pokušaj demokratizacije unutrašnjeg funkcionisanja partije protumače kao direktan napad na svoju političku karijeru.
Ipak, ne mislim da to može objasniti svu žestinu i ostrašćenost unutrašnje opozicije korbinizmu. Centristi tvrde da su pragmatični. Centar je 40 godina klizio udesno. Zašto je sada nezamislivo napraviti korak ulijevo? Možda se sve odvijalo burno i haotično, ali niko nije predlagao ukidanje monarhije ili nacionalizaciju teške industrije. Mogli su jednostavno da se prilagode situaciji. Nekolicina je to i učinila. Ali panična reakcija većine može imati smisla jedino ako su ovu prijetnju doživjeli na nekom mnogo dubljem nivou.
Laburisti koji sjede u parlamentu većinom su i sami započinjali karijere kao aktivisti laburističkog podmlatka, baš kao što su novinari političkog centra nekada bili ljevičari, pa i revolucionari ove ili one vrste. Većina njih se uspinjala kroz partijsku hijerarhiju u Blairovo vrijeme, kada je cijena napredovanja bilo odricanje od mladalačkih ideala. Pretvorili su se upravo u one ljudi koje su nekada prezirali kao prodane duše.
Ako uopće još o nečemu sanjaju, onda je to pronalaženje britanskog ekvivalenta Baracka Obame, lidera koji izgleda i ponaša se kao vizionar i toliko je usavršio svaki gest i intonaciju da niko ne stiže da se zapita šta je zapravo ta njegova vizija (vizija je bila upravo to da nam vizije nisu potrebne). Onda ih je zajahao pogužvani vegan i zakleti trezvenjak koji govori samo ono što misli i tako inspirira novu generaciju aktivista da sanja o promeni svijeta. Ako ti aktivisti nisu sasvim politički naivni i ako njihov vođa nije glasačima potpuno neprihvatljiv, onda su centristi svoj život proveli u laži. Zapravo, nikada nisu ni stigli do prihvatanja stvarnosti onakve kakva ona jeste. Jednostavno su se prodali.
Mogli bismo poći i korak dalje: najostrašćenije protivljenje korbinizmu dolazilo je iz redova muškaraca i žena u 40-im, 50-im i 60-im godinama. Oni su posljednja generacija u kojoj je značajniji broj mladih radikala uopće dobio ponudu da se proda i tako postane siguran bastion vlasničkih prava i zaštite status kvo stanja. Za njima se vrata nisu zatvorila – sami su ih zatvorili. Oni su proizvod nekada najboljeg sistema besplatnog visokog obrazovanja na svijetu – diplomci Oxforda i Cambridgea koje je država obilato finansirala. Za sopstvenu djecu i unuke su zaključili da je bolje da studiraju dok rade kao šankeri ili prostitutke, nego da započinju karijere opterećeni desetinama hiljada funti u studentskim dugovima. Ako su korbinisti u pravu, onda ništa od onoga što su činili nije bilo neizbježno, a to znači da su odgovorni za historijske zločine. Teško je razumjeti tu bizarnu opsesiju idejom da bi ih pripadnici ljevičarske omladinske grupa kao što je Momentum – najpitomije revolucionarne organizacije koju možete zamisliti – poslali u gulage, osim ako u nekom skrivenom dijelu mozga krišom ne slute da namješteni procesi protiv njihove grupe ne bi bili nezasluženi.
To bi donekle moglo objasniti nepokolebljivost njihovog neprijateljstva prema Corbynu i pokretu mladih koji je on predstavljao. Novoizabrano laburističko vođstvo očekivalo je poplavu napada u medijima, ali računali su da to može potrajati oko 6 mjeseci, svakako ne više od godinu dana; znali su da će centristi osporavati njihovu legitimnost, ali pretpostavili su da će ukoliko uspiju pokazati da ljevičarska platforma nailazi na dobar odziv kod birača i uzdrže se od procedura za opoziv, ti isti političari, iz ličnih interesa, preći na stranu novog vodstva. Upravo to se nije dogodilo.
Umjesto toga, veliki pokušaj da se politika udalji od fokusa na lidere i ličnosti dočekan je četvorogodišnjom kampanjom svakodnevnih i neumornih napada na ličnost i karakter samog Corbyna. Krupnim slovima na naslovnim stranama optuživan je za sve, od toga da se ne umije oblačiti do toga da gaji simpatije prema teroristima. Govorili su da je trockista, slabić, siledžija, vođa sekte, da ima dvije lijeve ruke i da je radio za čehoslovačku obavještajnu službu. Ne mogu se sjetiti nijednog drugog šefa velike britanske partije koji je bio izložen sličnoj kampanji. Čak i u „uglednoj“ ljevičarskoj štampi – Guardian, Independent, New Statesman – tradicionalne novinarske konvencije, kao što je uravnoteženo izvještavanje o najvažnijim događajima, potpuno su zanemarene, ali samo kada je u pitanju Laburistička partija. Činilo se da poruka glasi: „Dobro, ne moraš sarađivati. Ali nemoj se žaliti kada skinemo rukavice.“
Prijevremeni izbori 2017. pokazali su šta se moglo dogoditi da su mediji Corbyna tretirali kao legitiman politički izbor. Tokom šest sedmica BBC i drugi mejnstrim mediji bili su zakonski dužni da laburistima i njihovoj platformi daju vremena kao i ostalima; Corbyn, koji je u anketama prethodno zaostajao 15 procenata, gotovo odmah je izjednačio. Laburisti su uzeli torijevcima 30 mjesta i lišili Theresu May većine. Konstantno otpisivan kao „glasačima neprihvatljiv“, Corbyn je donio najdramatičniji skok za laburiste otkako je Clement Attlee porazio Winstona Churchilla 1945. Nekoliko sedmica se činilo da će pragmatičari najzad postupiti pragmatično.
A onda se, naravno, ponovo zahuktala kriza „antisemitizma“.
Teško je objektivno pisati o ovim događajima, jer je veliki dio pozadine veoma kompliciran i zamagljen kakofonijom žuči i senzacionalizma. Ponudiću samo jedan primjer: Margaret Hodge, poslanica laburista za Istočni London, u ljeto 2018. započela je kampanju protiv Corbyna u parlamentu optužujući ga da je (njenim riječima) „jebeni antisemita i rasista“, a povodom čisto tehničkog spora o tome treba li u definiciju antisemitizma Međunarodne alijanse za sjećanje na holokaust uključiti sve historijske primjere; ali Corbynove pristalice su ubrzo podsjetile javnost da su se njih dvoje sukobljavali oko jevrejskih tema još 1987, kada je Margaret Hodge bila na čelu općine Islington, a kada se Corbyn, tada mladi poslanik, udružio sa jevrejskim aktivistima koji su pokušavali spriječiti općinu da proda zemlju na kojoj se nalazilo staro jevrejsko groblje. Corbyn zapravo ima dugu historiju podrške ciljevima Jevreja i bio je veoma blizak sa zajednicom Haredima.
Margaret Hodge je Jevrejka, ali većina poslanika i profesionalnih novinara koji su najoštriji u osudama Corbyna i Laburističke partije kao institucionalno antisemitske organizacije nisu; većinom su to bili isti ljudi koji su ga svakodnevno napadali od početka. Da budemo sasvim jasni: nema sumnje da je među pristalicama Laburističke partije bilo antisemitskih stavova – kao što ih ima u svim segmentima britanskog društva. Ali u drugim partijama mikrofonu ne može prići niko ko nije prošao obuku za rad sa medijima. (Poređenja radi, kada su konzervativci pokušali napraviti sopstvenu verziju Momentuma, omladinsku grupu nazvanu „Activate“, ona je gotovo odmah ugašena jer su neke od članova čuli kako pozivaju na masovno ubijanje siromašnih.)
Takođe se mora priznati da je partija mogla voditi ovu stvar i na bolji način, ali u početku se činilo da temeljno načelo antirasističkog organizovanja koje su usvojili – stav da treba dozvoliti da se takve ideje otvoreno iskazuju da bismo im se mogli javno suprotstaviti – daje dobre rezultate. Istraživanja su pokazala da su u prve dvije godine Corbynovog mandata antisemitski stavovi među članovima Laburističke partije bili u opadanju, a ne u porastu.
Optužbe na račun Corbyna da je bio indiferenatn ili čak naklonjen svemu što je uslijedilo pošto je pristup govornici otvoren svima predstavljaju školski primjer primene zloglasnog postupka poznatog kao „swiftboating“ koji je patentirao Karl Rove: ako zaista želite uništititi političkog protivnika, nemojte ga napadati tamo gdje je slab, napadajte ga tamo gdje je najjači. Prije ove kampanje, čak i neprijatelji su mu priznavali da je pošten čovjek i posvećeni antirasista. A onda, preko noći, i on lično je optužen za antisemitizam i proglašen za lažljivu lasicu zato što to krije.
Političku prirodu kampanje najlakše ćemo uočiti ako uporedimo koliko puta je britanska štampa pisala o „laburističkom antisemitizmu“ u odnosu na „torijevski“ ili „konzervativni antisemitizam“. Uprkos činjenici da je bivši šef kabineta Therese May 2017. bio optužen za širenje antisemitističkih teorija i da je Boris Johnson napisao roman o „jevrejskim oligarsima“ koji upravljaju globalnim medijima, pretraga servisa za praćenje medija Meltwater daje sljjedeće rezultate:
2015.
laburistički antisemitizam: 1
torijevski/konzervativni antisemitizam: 0
2016.
laburistički antisemitizam: 2.520
torijevski/konzervativni antisemitizam: 0
2017.
laburistički antisemitizam: 93
torijevski/konzervativni antisemitizam: 0
2018.
laburistički antisemitizam: 6.790
torijevski/konzervativni antisemitizam: 0
2019.
laburistički antisemitizam: 3.820
torijevski/konzervativni antisemitizam: 1
Optužbe za antisemitizam strahovito su oslabile pozicije laburista. Ipak, ono što je u krajnjem ishodu dovelo do izborne katastrofe bila je uspješna kampanja da se Corbyn prinudi da promijeni stav o brexitu. I to je, u suštini, bio centristički projekat.
Iz perspektive mnogih na lijevom krilu Laburističke partije, brexit je bio samo sredstvo odvraćanja pažnje: dobar način da se promijeni tema rasprave i zaboravi na uobičajene probleme kao što su mjere štednje, nadnice, zdravstvo, obrazovanje i javne službe, stvari koje direktno utiču na život glasača, da bi se pažnja usmjerila na potragu za žrtvenim jarcima i simboličkim vrednostima. Mnogi su uvjereni da je čitav projekat bio predstava: torijevsko vodstvo nije ni imalo namjeru da se odvaja od Evropske unije na neki smislen način – kao što je neko primijetio, tokom čitavog mandata Therese May na mjestu premijerke, njena vlada nije našla za shodno da zaposli ili dodatno obuči ni jednog jedinog novog carinika.
Ono što u početku nije primijećeno, a vremenom je postalo više nego očigledno, jeste to da je desnica u brexitu pronašla gotovo savršen politički otrov koji ne samo da je podijelio britansko društvo na dva neprijateljska tabora, nego je učinio da na obje strane na površinu ispliva sve najgore i iz jednih i iz drugih. Na kraju su obje strane urlale optužbe jedna na drugu, optužbe koje su dobrim dijelom bile istinite. Protivnici izlaska su tvrdili da su mnogi iz kampanje za brexit otvoreni rasisti i da je njihova kampanja za izlazak – kao i trampizam – normalizovala oblike rasističkog izražavanja kakvi su do prije nekoliko godina bili nedopustivi. I bili su u pravu. Broj izvještaja o rasističkim zločinima iz mržnje naglo je porastao poslije referenduma. Ovi su im odgovarali da su mnogi od najzagriženijih protivnika brexita otvoreni elitisti i da su na sličan način normalizirali iskazivanje prezira prema radničkoj klasi i stanovnicima malih gradova na način koji je također do skora smatran nedopustivim. I oni su bili u pravu.
Može se učiniti neobičnim to što je najviše koristi od svega toga imao Alexander Boris de Pfeffel Johnson, pripadnik viših klasa, školovan u Etonu, čovjek koji je prije ulaska u politiku bio kolumnista i TV lice, poznat po prijeziru prema imigrantima, samohranim majkama i siromašnima. Ali da bismo shvatili šta se zapravo dogodilo, moramo prvo ispitati širi kontekst nečega što se naziva „desničarskim populizmom“. Od ekonomskog sloma 2008. ljevica je pokušavala da za glavne krivce i zlotvore proglasi bankare. Ali, uprkos činjenici da je londonski City u velikoj mjeri bio odgovoran za kolaps ekonomije i uvođenje politika štednje, takav pristup nije naišao na širi odziv. Desnica je, s druge strane, krivce tražila među birokratima – i migrantima, naravno, jer ne prezaju od najniže bigoterije, ali naglasak je bio na birokratima. To se pokazalo kao spektakularno uspješna taktika, bar u populaciji neopredijeljenih sredovječnih glasača. Zašto?
Odgovor, vjerujem, leži u novoj strukturi klasnih odnosa koji nastaju u društvima kao što je englesko, a koji se reproducirju, u ovom ili onom obliku, svuda gdje je radikalna desnica u usponu. Gašenje radnih mjesta u fabrikama i nestajanje tradicionalnih radničkih zanimanja kao što su rudarstvo i brodogradnja desetkovali su radničku klasu kao političku silu. Takav razvoj događaja obično se kontekstualizira kao pomjeranje sa industrije, proizvodnje i zemljoradnje na „uslužne“ djelatnosti. Ali takva formulacija navodi na krivi put, jer su usluge definirane tako široko da praktično skrivaju šta se ovdje zapravo događa. Procenat populacije koja služi kolače, vozi taksije ili šiša travu nije se značajnije promijenio od viktorijanskih vremena.
U novoj stvarnosti je skriven spektakularan rast činovničkog, administrativnog i supervizorskog rada s jedne strane i onoga što opisujemo kao „rad na njezi“ s druge strane: medicina, obrazovanje, održavanje, socijalna zaštita i tako dalje. Dok se produktivnost u sektoru proizvodnje umnogostručila, produktivnost u sektoru nege opada širom razvijenog svijeta (uglavnom zbog birokratizacije koju nameće sve veći broj administratora). Taj pad se odražava na nadnice: nije slučajnost to što poslije 2008. u razvijenim ekonomijama svijeta najdramatičnije štrajkove i radnički otpor organizuju nastavnici, medicinske sestre, mlađi ljekari, univerzitetski radnici, radnici u domovima za njegu i čistači.
Moglo bi se reći da smo svjedoci revolta klase pružalaca usluga njege, i to globalnih razmjera. Ako je to tačno, nameće se pitanje: zašto globalna ljevica koja je uvijek stajala iza obećanja društva koje pruža njegu svojim članovima, nije imala koristi od ovakvog razvoja događaja? Zašto je svuda u usponu radikalna desnica? Kako je moguće da je to dovelo do poraza čovjeka kome su čak i najveći neprijatelji nevoljno priznavali da je saosećajno i čestito ljudsko biće u odnosu na torijevskog kandidata koji je toliko narcisoidan i lišen ljudskih osjećanja da je čak odbio pogledati sliku bolesnog djeteta ostavljenog na podu prenatrpane bolnice? Odgovor je ponovo u prokletstvu centrizma.
Kao što je primijetio Thomas Frank, počevši od 70-ih godina stare ljevičarske partije od Sjedinjenih Država da Japana donosile su stratešku odluku da praktično napuste ono što je preostalo od njihove stare baze u radničkoj klasi i prikažu se kao partije koje prije svega zastupaju interese i senzibilitete profesionalnih i menadžerskih klasa. To je bila prava baza klintonizma u Sjedinjenim Državama, blerizma u Britaniji i sada makronizma u Francuskoj. Sve su to partije upravljača i administratora. (U Britaniji to, naravno, obuhvata i legije advokata i knjigovođa.)
Dok je ključna vrijednost klasa koje rade na pružanju njege upravo briga za druge, ključna vrijednost profesionalno-menadžerskih klasa najbolje se može opisati kao proceduralizam. Pravila i propisi, dijagrami toka, provjere kvaliteta, revizije i video prezentacije koje čine jezgro njihovog radnog života neizbežno utječu na poglede na politiku, pa i na moral. To su ljudi koji iskreno vjeruju u pravila. Možda su oni jedini značajan segment populacije koji još vjeruje u pravila. Ako je moguće donositi uopćene zaključke o senzibilitetima različitih klasa, moglo bi se reći da pripadnici ove klase društvo vide ne kao mrežu ljudskih odnosa, ljubavi, mržnje, entuzijazma, već kao skup pravila i institucionalnih procedura, baš kao što demokratiju i vladavinu prava vide kao jednu istu stvar. (To, na primjer, može objasniti inače neobjašnjivu nesposobnost pristalica Hillary Clinton da shvate zašto se neki Amerikanci ne mogu pomiriti sa načelom da kada legaliziramo korupciju – tako što ćemo je nazvati „prilozima za kampanju“ ili prikazati kao govornički honorar od pola miliona dolara – korupcija odjednom postaje prihvatljiva.)
Osobeni spoj javnog i privatnog, tržišnih sila i administrativnog nadzora, svet pokazatelja, merila i zainteresovanih strana koji je karakterističan za ono što nazivam centrizmom direktan je izraz senzibiliteta profesionalno-menadžerskih klasa. U svemu tome ima izvjesnog smisla, ali samo za njih. Međutim, upravo oni su sada baza lijevog centra, a centrizam se u medijima uporno predstavlja kao jedina održiva politička opcija.
Za većinu onih koji rade na pružanju njege, ti ljudi su neprijatelji. Ako ste medicinska sestra, jasno vam je da je vaš pravi i najdirektniji klasni antagonist službenik koji sjedi na spratu. Pripadnici profesionalno-menadžerske klase ne samo da odvlače novac za svoje previsoke plate, nego i zapošljavaju beskorisne pomoćnike koji onda opravdavaju svoje postojanje proizvodnjom novih gomila papira, a njihov jedini učinak je to što otežavaju rad onima koji zasita rade na pružanju usluga njege.
Centralna klasna podjela današnjice prolazi sredinom većine partija na ljevici. Kao i demokrati u Sjedinjenim Državama, laburisti okupljaju i nastavnike i školske administratore, medicinske sestre i njihove nadzornike. Zbog toga je veoma teško izraziti revolt klasa pružalaca njege kroz ove partije.
To donekle objašnjava inače teško objašnjivu popularnost neorganizovanih, impulsivnih, haotičnih (mada naizgled preduzetnih i efikasnih) javnih persona kakve za sebe grade ljudi poput Trumpa i Johnsona. Da, oni su djeca privilegija u svakom mogućem značenju te riječi. Da, oni su patološki lažovi. Da, reklo bi se da im je stalo samo do njih samih. Ali uspjeli su da se predstave kao sušta suprotnost birokratima na koje smo svi bijesni, zbog čijih beskrajnih upućivanja na pravila, poziva na dodatne sastanke, izmišljanja novih formulara i motivacionih seminara ne možemo završiti ništa od stvarnog posla. U Britaniji je predstava sa brexitom imala za cilj da prinudi laburiste da se identificirau sa omraženom birokratijom.
Tako je bilo od početka. Izvorna kampanja za izlazak ciljala je na imigraciju, i još više na udaljenu i nezainteresiranu briselsku birokratiju. Činjenica je da su obje vodeće partije, torijevci i laburisti, bile duboko podijeljene oko pitanja izlaska – a još više oko pitanja šta tim povodom treba preduzeti – što je dovelo do dugotrajnih i dramatičnih pravnih i zakonodavnih bitaka koje su borcima za izlazak omogućile da protivnike u Whitehallu optuže da pribegavaju proceduralnim trikovima da bi poništili volju naroda. Za ljude koji su ušli u pokret za demokratizaciju Laburističke partije to je bila neriješiva dilema. Većina novih, mladih laburističkih aktivista imala je dovoljno iskustva sa direktnom demokratskom praksom da shvati da je 52:48 praktično neriješen rezultat; jedini mandat koji takav rezultat daje jeste traženje neke vrste kreativnog kompromisa.
I to je ono što je Corbyn prvo pokušao ponuditi. Prihvatio je rezultat referenduma, ali je predložio pregovore o sporazumu na osnovu kog bi Britanija ostala dio Zajedničkog tržišta pod uslovima sličnim onima koje je dobila Norveška. Takav pristup je onemogućio da Theresa May izbore 2017. pretvori u novi referendum o brexitu i donio je laburistima značajan uspjeh; ali kada su izbori prošli i ostavili podijeljen parlament, počela je protivofanziva snaga centra. Najvažniju ulogu tu je odigrao Alastair Campbell, nekadašnji Blairov savjetnik za medije i glavni strateg kampanje Glas naroda za organiziranje drugog referenduma. Odmah je namirisao krv. „Umjereni“ elementi u partiji su se probudili. Organizovani su mitinzi i demonstracije. Poslanici koji su se protivili izlasku – iz obje partije – zaprijetili su da će otkazati poslušnost ako se laburisti ne pridruže pozivima za organizaciju novog referenduma, da će se priključiti Evropi naklonjenim Liberalnim demokratima ili osnovati novu centrističku partiju.
U jednom trenutku je nekolicina poslanika sa obje strane sale pokrenula inicijativu za osnivanje centrističke alternative pod imenom (zavidnog nivoa neosviještenosti) Change UK – što je raspirilo strahovanja da bi nezadovoljni protivnici izlaska mogli masovno napustiti partiju. Pošto je aktivistička omladinska baza partije velikom većinom bila za Evropu, laburističko vodstvo je zaključilo da nema izbora osim da zahtijeva novi referendum na kom bi odluka mogla biti promijenjena.
Corbyn je naširoko kritiziran zbog neodlučnog stava o brexitu, ali ako se imaju u vidu stavovi šireg pokreta koji je predstavljao, takva pozicija je zapravo bila jedina koja mu je u tom trenutku preostala. Laburistička ljevica je pokušavala pripremiti dramatične društvene promjene, kao Attlee kada je 1945. pozvao na osnivanje NHS-a. Uostalom, bili su revolucionari: željeli su pokrenuti demokratizaciju svih aspekata britanskog društva. A znali su da je to moguće jedino ako osvoje vlast u neformalnom savezu sa radikalnijim, „vanparlamentarnim“ uličnim pokretom koji ih je vukao ulijevo. Zauzimanje čvrstog stava protiv brexita značilo bi da čak i ako bi pobijedili (što je neizvjesno), to bi bilo moguće jedino u savezu sa političarima koji se oštro protive njihovom širem projektu, a ako se odluka o brexitu promijeni, onda će se suočiti sa radikalnim uličnim pokretima, ovog puta ne ljevice već desnice – bijesnih glasača za brexit i neprikrivenih fašista koji vuku na drugu stranu.
Posljednja stvar koju je Corbyn želio bila je da bude prinuđen da na ulice pošalje policiju za razbijanje demonstracija da kontroliše proteste organizirane zbog prenebregavanja demokratski izražene volje glasača. To je bila pozadina početne dileme. Ali na kraju je bio prinuđen da podrži ideju o novom referendumu.
Dok je laburističko vodstvo prijetnjama i ucjenama bilo primorano na savez sa militantnim protivnicima izlaska, konzervativci su se kretali u suprotnom smjeru. Boris Johnson – ili, da budemo precizniji, njegov strateški mastermajnd Dominic Cummings – odmah su popunili kabinet odlučnim brexiterima i otjerali protivnike prvo iz kabineta, a onda i iz partije. Onda je započeo grub i naizgled trapav pokušaj da kroz Donji dom progura neka vrsta zakona o brexitu. Neupućenom posmatraču prve sedmice njegovog mandata morale su izgledati kao spoj historijske drame i slepstik komedije. Svaki njegov prijedlog u parlamentu je propadao i on je najzad prekoračio rok za izlazak koji je sam odredio; pokušaj da suspendirs parlament ne samo da je propao na sudu, nego je doveo i do optužbi da je lagao kraljicu; bivši torijevski premijeri su najavili kampanju protiv njega; rođeni Johnsonov brat se zgađeno povukao iz kabineta.
Corbyn je u međuvremenu dobio prve nevoljne pohvale od čuvara etabliranih stavova zbog izražene spremnosti da koordinira pokret otpora. Ali upravo to mu je došlo glave. Cummingsov plan je od početka bio da do pobjede dođe serijom poraza. Poenta čitave parlamentarne drame bila je da se Corbyn – čovjek čija je najjači adut bio taj što ne izgleda, ne ponaša se i ne kalkulira kao političar, svede na figuru koja čini sve to, kao i da se jedini pokret u nekoliko posljednjih generacija koji je istinski želio promijeniti pravila britanskog društva prikaže kao saveznik profesionalno-menadžerske klase ujedinjene isključivo spremnošću da svaku pravnu i proceduralnu začkoljicu iskoristi za poništavanje volje glasača izražene na referendumu, da bi sve ostalo kao što je bilo.
Ako se u rezultatima izbora 2019. krije neka vrijedna pouka, to bi prije svega bilo otkriće koliko je otpor centrizmu danas snažan. U tom pogledu naročito je poučna sudbina pobunjenika koji su se otcijepili od Corbyna da osnuju Change UK, među kojima je bio i Chuka Umunna, najavljivan kao britanska verzija Baracka Obame. Shvativši da nema dovoljno podrške za još jednu centrističku partiju, na kraju su se priključili liberalnim demokratima. Liberalni demokrati su dobili nešto više glasova (ne mnogo) i istisnuli svoje navodne saveznike po pitanju brexita prebjegle iz Laburističke partije na svim mjestima gdje je razlika bila mala. Nijedan od laburističkih prebjega nije dobio mjesto u parlamentu.
Jo Swinson, kandidatkinja liberalnih demokrata za mjesto premijerke, koja je sebe nekako uvjerila da je pobjednička formula za liberalne demokrate da kampanju vode kao partija koja je odlučno protiv brexita i da ni pod kakvim uslovima ne uđu u savez sa Corbynom, nije pobijedila ni u sopstvenom okrugu i više nije u parlamentu. Laburisti su izgubili 54 mjesta u korist torijevaca – od toga 52 u okruzima koji su glasali za izlazak. Ali, kao što je potvrdio James Schneider, Corbynov direktor za strateške komunikacije, kada sam mu pokazao ranu verziju ovog članka, samo troje (Dennis Skinner, Laura Pidcock i Laura Smith) pripadaju radikalno lijevom krilu partije. Desetine „umjerenjaka“ su praktično izvršili političko samoubistvo.
Zanimljivo je da isto važi za torijevce: nijedan od izbačenih protivnika izlaska koji su se nezavisno kandidirali za svoja mjesta nije se vratio u parlament.
U britanskoj politici centar je u ruševinama. Državom upravlja tvrdo desničarska vlada kojoj su mandat dali najstariji glasači, uprkos otporu omladine koja je sve naklonjenija socijalizmu. Prilično je jasno da za Johnsonov tim brexit nije bio ništa više od izborne strategije i da nemaju pojma kako da ga pretoče u ekonomski prosperitet. (Koliko je ironije u činjenici da će u nastaloj situaciji od procesa brexita najviše profitirati upravo advokati, a uz njih i računovođe. Za sve ostale, teško je zamisliti scenario koji vodi do poboljšanja sadašnjeg stanja, a veoma je lahko zamisliti Johnsona koji ostaje upamćen kao jedan od najkatastrofalnijih premijera u historiji Britanije.)
Čeka nas nekoliko burnih godina. Ostaje da se vidi hoće li se laburisti uspjeti izvući iz zamke u koju su ih gurnuli centristi prethodnih generacija, u ulogu partije koja istovremeno zastupa i interese pružalaca nege i njihovih šefova.
(TBT, The New York Review of Books)