Piše: Almir Fatić, thebosniatimes.ba
Jezičko i terminološko značenje riječi salāt
Drugi temelj na kome, prema poznatom hadisu (Buhari, 8), počiva veličanstvena zgrada islama jeste salāt. U bosanskome, turskome i urdu jeziku kao sinonim riječi salāt koristi se riječ namaz, čije je porijeklo perzijsko. Osnovno ili temeljno značenje riječi salāt je du‘ā’, tj. dova ili molba (za dobro). Glagol sallā (čiji je infinitiv salāt), u značenju “zazivanja blagoslova na nekoga”, koristio se i u predislamskoj arapskoj književnosti. U islamu je riječ salāt zadobila iznimno važno, visoko i cijenjeno mjesto u sklopu vjerskih dužnosti.
U terminološkom smislu, u najkraćem, salāt je ibadet (obred) sastavljen od posebnih riječi i djela, koji započinje početnim tekbirom (izgovaranjem riječi Allahu ekber) a završava selamom.
Kada se u arapskome/bosanskome jeziku upotrebi riječ salāt/namaz, misli se na salāt/namaz kao ibadet (obred) strogo naređen Kur’anom, a detaljno objašnjen sunnetom (praksom) Muhammeda, a.s.
Institucija islama
Nakon Kelime-i šehadeta, salāt/namaz je postao najvažnija institucija islama. Ovu instituciju moguće je posmatrati sa različitih aspekata. Detalji o tome kako se i kada obavlja namaz, i sve što uz to ide (npr. šta kvari namaz i sl.), mogu se pronaći u djelima fikhske naravi koja primarno govore o izvanjskim uvjetima i aktivnostima u vezi sa namazom (v. npr. Tuhmaz, Hanefijski fikh, knjiga 1). Također, imamo islamskih učenjaka koji su, pored ovih izvanjskih uvjeta za namaz, govorili o “unutarnjim uvjetima koji se odnose na aktivnosti srca”, kao što je, npr., imam-i Gazali (v. prijevod njegovoga Ihjā'a, knjiga 1, 495–532). Nadalje, u djelima sufija pronaći ćemo mnoštvo simboličkog čitanja temeljnih dijelova namaza (v. npr. Hakki, Rūhu l-bejān, 1/32). Neki muslimanski reformatori u prvoj polovini XX stoljeća u instituciji namaza i njezinim sastavnicama očitali su potlačenost i porobljenost muslimanskih naroda, kao i nadu za njihovo uspravljanje. Muhammed Ikbal (u. 1938) kaže da “položaj čelom ničice, bez uspravnog stajanja, jeste značajka potlačenog naroda, što i šejtan zadovoljno priznaje” (Schimmel, Džibrilovo krilo, 249).
Nema sumnje u to da je namaz institucija koja daje duhovnu svježinu i vitalnost islamu i njegovim sljedbenicima kroz vrijeme i prostor, jer namaz je mnogo više od pukog obreda, on je, između ostalog, osnova muslimanske ličnosti i identiteta. Ali opet ni izbliza nismo sve rekli o namazu, o tom svojevrsnom “komuniciranju u uzlaznom pravcu, tj. od čovjeka ka Bogu, jer salat je formalizirani ‘izraz’ dubokog oduševljenja čovjekovog koje osjeća pred Svemogućim” (Izutsu) Ikbal veli da je “namaz izraz čovjekove nutarnje čežnje u užasnoj tišini univerzuma” (Schimmel, 253).
Važnost namaza
Budući da nikada ne možemo prenaglasiti naš govor o namazu i njegovoj ulozi u izgradnju muslimanske ličnosti i njezinog pojedinačnog i kolektivnog identiteta, u nastavku ćemo podsjetiti na činjenice koje namazu kao jedinstvenoj instituciji daju takvu veličanstvenu poziciju u islamu:
- temelj vjere: Mu‘az b. Džebel prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: “Osnova islama i njegov stub je namaz, a njegov vrhunac je borba na Allahovome Putu” (Tirmizi, 2765);
- prvo za što će se odgovarati na Sudnjem danu: od Ebu Hurejrea, r.a., prenosi se da je rekao: “Čuo sam kada Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: ‘Prvo za šta će čovjek polagati račun na Sudnjem danu bit će njegov namaz, pa ako u tom dijelu ispitivanja bude dobar, bit će spašen i uspjet će, a ako bude slab, bit će upropašten i izgubit će. Ako mu bude manjkalo obaveznih, propisanih namaza, uzvišeni i moćni Gospodar će reći (melecima): ‘Pogledajte ima li kod toga Moga roba nafile-namaza!’, pa će mu se obavezni namazi upotpuniti nafilom, a onda će se na isti način ispitivati njegova ostala djela’” (Tirmizi, 413);
- posljednja oporuka Muhammeda, a.s., njegovom ummetu: Alija, r.a., kaže: “Posljednje riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s., bile su: ‘Namaz! Namaz! Bojte se Allaha pazeći svoje potčinjene!’” (Ebu Davud, 5156);
- Allahova, dž.š., naredba Muhammedu, a.s., i njegovim sljedbenicima da namaz naređuju svojim ukućanima: ”Naređuj porodici svojoj da obavlja namaz i istraj u tome! Mi ne tražimo od tebe opskrbu, Mi tebe opskrbljujemo! A lijep završetak čeka samo Bogobojazne” (Ta Ha, 132). Kada bi naše dobre prethodnike (selef) i njihove porodice zahvatala neimaština, govorili bi: “Ustajte i klanjajte, to vam Allah naređuje”, a potom bi učili ovaj ajet: Mi tebe opskrbljujemo! A lijep završetak čeka samo Bogobojazne (Ibn Džuzejj, Teshīl, 3/22).
Ono što, također, ukazuje na ogromnu veličinu namaza jeste činjenica da namaz nije naređen na Zemlji, posredstvom meleka Džibrila, već je naređen, kako je poznato, u veličanstvenoj noći Isra’a, iznad sedmoga neba. Isto tako, u ajetima časnoga Kur’ana Uzvišeni hvali one koje obavljaju namaz i naređuju ga svojoj porodici (v. npr. suru Merjem, 54–55, kao i suru el-Mu’minun, 1–9, gdje opis istinskih ili spašenih vjernika započinje i završava djelom namaza), dok, s druge strane, kudi one koji izostavljaju namaza i lijeno se odnose prema njemu (v. en-Nisa’, 142).
(TBT)
