Nešto slično dogodilo se 1931. godine kad je “Standard Oil”, firma koju je osnovao John Rockfeller, nakon što su SAD službeno priznale Saudijsku Arabiju, dobio koncesiju za crpljenje nafte u istočnoj pokrajini al-Hasa. I tako počinje formalno širenje američkog interesa i na prostor MENA (Sjeverna Afrika i Srednji istok), podsjeća “Euractiv”.
Odnos sa Saudijskom Kraljevinom zacementiran je u februaru 1945. godine kad su se na američkom razaraču USS Murphy sastali predsjednik Franklin Roosevelt i kralj Abdulaziz ibn Saud. Što je bio jedan od jasnih znakova formiranja novog svjetskog poretka u kojem će SAD, odustavši od svog dugotrajnog izolacionizma, odlučno preuzeti vodeću globalnu ulogu. Na snazi je i dalje ostala Monroeova doktrina “Amerika Amerikancima”, ali američki je interes sada i Evropa (Marshallov plan), Azija (Korejski rat) i MENA.
George Kennan, američki diplomata, 1946. godine šalje poznati telegram kojim upozorava na opasnost koju SSSR predstavlja Sjedinjenim Državama. Time su postavljeni temelji doktrine američkog predsjednika Harryja Trumana čime neformalno počinje Hladni rat. Jezgro Trumanove doktrine je sprečavanje širenja geopolitičkog utjecaja Sovjetskog Saveza.
Proces dekolonizacije
Prostor MENA-e nakon Drugog svjetskog rata doživljava turbulentne promjene. Nedavno je hrvatski profesor Daniel Bučan, arabista i ambasador u Egiptu, precizno definirao da nas ne treba čuditi sadašnje stanje u MENA-i jer je ono takvo već sto godina, od raspada Osmanskog Carstva. Tada je Liga naroda definirala mandate koje su dobile Velika Britanija (Irak, Palestina) i Francuska (Sirija i Liban), a Italija je već bila ušla u Libiju. Pariz i London su se za to bili pripremili, njihove diplomate su još 1916. godine izradili plan podjele osmanskih područja. Postoji i anegdota da je granica Jordana tako izlomljena jer je Winston Churchill malo popio, pa je štucnuo dok je povlačio liniju koja zato nije ravna.
Nakon 1945. godine UN počinje proces dekolonizacije koji je uključivao i ukidanje mandata. A onda je donesena odluka o podjeli Palestine i formiranju države Izrael. Što postaje prvo izvor, a posebno u novije doba, sve više povod za sukobe u MENA-i. Presudni je događaj Suecka kriza 1956. godine koja je potvrdila da Francuska i Britanija više nisu ključni regionalni akteri. Novi igrači su SAD i SSSR.
Zbog toga je 1957. godine definirala svoju doktrinu koja daje svakoj zemlji MENA-e mogućnost da zatraži američku ekonomsku saradnju ili vojnu pomoć SAD “ako joj zaprijeti oružana agresija”. SAD se tako pozicionira kao ultimativni zaštitnik zemalja MENA-e. Ta je politika upala u određenu krizu nakon što je SAD preuzeo i funkciju glavnog zaštitnika Izraela, ali u pravilu nije smetala poslovnim odnosima, prije svega trgovini naftom. Sve do 1973. godine kada izbija naftna kriza: zemlje članice naftnog kartela OPEK tada nameću embargo na prodaju crnog zlata zemljama za koje su ocijenile da su pomagale Izraelu 1973. godine u poznatom Jomkipurskom ratu.
SAD je bio na toj listi (uz Japan i Kanadu, na primjer). Washington nakon toga pokreće opsežnu diplomatsku inicijativu koja ima veliko finale 1978. godine. Tada američki predsjednik Jimmy Karter u Kamp Davidu postiže historijski dogovor: izraelski premijer Menahem Begin i egipatski predsjednik Anvar el-Sadat potpisanim sporazumima utiru put mirovnom sporazumu tih dviju država potpisanom godinu dana kasnije. SAD je garant sporazuma, ali ne samo deklarativno: preuzeo je obavezu da Egiptu godišnje isplaćuje nekoliko milijardi dolara vojne, ali i ekonomske pomoći. Od Kamp Davida Egipat je dobio oko 50 milijardi dolara direktne američke pomoći. Izvan NATO-a, samo je Izrael dobio više.
Ipak, čini se da je fokusiranje na egipatsko-izraelske pregovore učinilo tadašnju administraciju neopreznom – ili preterano samouvjerenom – pa je doživjela dva najteža udarca od Drugog svjetskog rata (da, gora i od vijetnamskog poraza). Oba iste godine, 1979. Prvo je u Iranu izbila Islamska revolucija nakon koje Teheran i Washington prekidaju diplomatske odnose sve do danas, a zatim je SSSR vojno intervenirao u Afganistanu. Što je dubinski promijenilo odnose u MENA-i: Iran je bio stameni američki saveznik koji postaje zagriženi neprijatelj i Zaljev više nije pod punom kontrolom Washingtona. SAD će se okrenuti prema neprijatelju svog neprijatelja, Iraku, koji ubrzo pokreće rat sa Iranom.
U Afganistanu će Washington odmah pokrenuti operaciju opremanja gerilskih boraca, mudžahedina, koji postaju najozbiljniji problem sovjetskih okupatora. Novac se nije štedio i obilato se trošilo za obje operacije. Karter grčevito pokušava sačuvati obraz pred američkom javnošću, pa u govoru o stanju nacije 1980. godine dodatno precizira i širi staru doktrinu: SAD će upotrebiti vojnu silu, bude li potrebno, kako bi zaštitio svoje nacionalne interese u Perzijskom zaljevu.
Odluka Vrhovnog suda
No, Iran ostaje trn u srcu i najveća prijetnja SAD-u u regiji. Situacija se ozbiljno okreće u korist SAD-a 1990. godine kada irački diktator Sadam Husein osvaja Kuvajt. George Bush tada organizira globalnu vojnu alijansu, u kojoj su bile i arapske države, i u kratkom ratu izbacuje Irak iz Kuvajta. Uporedni raspad bipolarnog sistema pretvorio je SAD u globalnog lidera – sa dvije bolne tačke: Irak i Iran u kojima nikako da ostvari željeni utjecaj.
I onda 2000. godine odlukom Vrhovnog suda SAD George Bush mlađi postaje predsjednik. Uz njega je stala tada moćna grupacija neokonzervativaca koji preuzimaju ključne pozicije u administraciji. I onda slijedi nova prijelomna tačka: 11. septembar 2001. godine i napad Al Kaide na New York i Washington. Neokonzervativci odmah udaraju u ratne bubnjeve i pokreću vojnu operaciju u Afganistanu, a zatim i operaciju rušenja Sadama Huseina. Riječ je o jednoj od najlošije pripremljenih, ne samo američkih vojnih intervencija, koja je izazvala dugoročne negativne, maligne posljedice. I potvrdila historijsku istinu: kad se vojna operacija bazira na lažnim informacijama, iz nje se teško rađa nešto pozitivno.
Iračka je nafta bila samo jedan od argumenata za ovu katastrofalnu avanturu. Bilo je tu želje da se osveti Sadamu Huseinu, nebulozne ideje da bi Irak mogao postati nova američka čvrsta tačka u regionu sa koje bi se širila moć prema Iranu što je dugoročno trebalo dovesti do kraha režima.
To je bila prva akcija u kojoj je došlo do ozbiljnog spora sa Turskom koja je odbila da otvori prostor za invaziju sa sjevera. To je i akcija koja je pokazala da značajan deo NATO-a više ne podržava američku samovolju – taj će proces rezultirati sadašnjim ozbiljnim tenzijama u transatlantskim odnosima. To je akcija u kojoj nije odrađena školska lekcija: šta kada srušimo Sadama, kako ćemo formirati novu vlast, kako osigurati podršku lokalnih grupa. Sve je to rezultiralo pobunom sunita koja ni dosada nije ugušena, samo je donekle prigušena.
SAD formira vlast koja bi trebalo garantirati zastupljenost tri osnovne grupacije: većinskih šijita, manjinskih sunita i Kurda. No, ta se dobra namjera transformira u travestiju vlasti u kojoj Kurdi učestvuju samo formalno, pa šijiti preuzimaju glavnu riječ. I to šiiti sa dobrim vezama u Iranu koji svjesno minorizuju sunite. Pa se tako operacija koja je za cilj imala slabljenje utjecaja Irana preokreće u svoju suprotnost: Iran postaje regionalni vladar. U takvim okolnostima radikalne grupacije sunita formiraju lokalnu Al Kaidu koja će prerasti u terorističku grupu Islamska država.
Talasi koji su se iz Iraka širili prema zapadu MENA-e 2011. godine pokrenuli su Arapsko proljeće, a zahvaljujući problemima u koje je američka vojska upala u Iraku afganistanski talibani su uspjeli da se pregrupirajuu i pokrenu ofanzivu.
Ljudske žrtve se broje u stotinama hiljada. I to pretežno lokalnog stanovništva, mahom civila. Da ne spominjemo generacije djece koje su ostale bez djetinjstva i obrazovanja.
Sigurnosni tim
Barack Obama po ulasku u Bijelu kuću 2008. godine na stolu, osim globalne finansijske krize, nalazi i haos u MENA-i. U takvim će okolnostima njegov sigurnosni tim zacrtati novu politiku za sljedeću deceniju. Ključna je odrednica izvlačenje SA-aD iz ratova u MENA-e. Mnogi zaboravljaju da su intervenciju u Libiji počeli Evropljani, a da se SAD uključio kad je Bengaziju zaprijetila humanitarna katastrofa. A i tada primarno logistički. Obama je čak i nakon što je pregažena njegova “crvena linija” (napadi hemijskim oružjem) odbio da direktno vojno intervenira u Siriji.
Obamina doktrina je značila kraj nekadašnje: SAD više nema nacionalnih interesa u MENA-i. Zemlja je ostvarila energetsku sigurnost i bez dotoka nafte sa tog prostora, razvija obnovljive izvore energije i shvata realnosti novog doba. No, Obama nije želio da nasljedniku ostavi haos u MENA-i kakav je njega dočekao, pa je učinio sve da se pronađe neko kompromisno rješenje izraelsko-palestinskog sukoba. Ali, to su Palestinci minirali. Uporedo je radio na postavljanju temelja nove sigurnosne arhitekture MENA-e, definiranju sporazuma o iranskom nuklearnom programu. Obamina je logika bila izuzetno racionalna i realna: pritiscima nismo uspjeli učiniti Iran kooperativnim. Treba probati ustupcima, ali uslovljenim. Svaki pregovarač zna da se kompleksni problemi ne mogu rješavati u cjelini.
Prvi korak je bio bio JCPOA, potpisan 2015. godine. Obama je bio uključiv, za sto je doveo svoje i iranske saveznike: Rusija, Kina, Njemačka, Francuska, Velika Britanija. Scenario je bio mudar: otvoriti Iran svijetu ukidanjem sankcija i tako katalizirati procese koji u Iranu traju. Riječ je o nezadovoljstvu mladog i građanskog stanovništva teokratskim režimom i “vječnom” vlašću vrhovnog religijskog vođe Alija Hamneija. Nakon predsjedničkih izbora 2009. godine izbili su burni i krvavi protesti zbog vjerovatno namještene pobjede Mahmuda Ahmadinedžada. Vlast je imala ozbiljnih problema u gušenju. Tim je snagama Obama želio dati novi podsticaj, jer je bilo jasno da će predsjednik Hasan Rohani krenuti u podizanje životnog standarda. Građanski i mladi krugovi (60 posto stanovništva Irana mlađe je od 35 godina) tražit će više, a ajatolasi će naići na općenarodni bunt kad će ta stremljenja pokušati ugušiti. Taj je proces i krenuo već krajem 2016. godine kad su žene počele skidati mahrame sa glave na javnim mjestima.
Strateški obrt
Ali, tada je predsjednik već bio Donald Trump. Koji je izašao iz nuklearnog sporazuma uvjeren da će strategijom maksimalnog pritiska natjerati Hamneija i režim da pristanu na razgovor sa njim. Kao što je mislio da je natjerao sjevernokorejskog diktatora Kim Džong-Una, koji je svojom porukom s kraja prošle godine da se više ne smatra obaveznim pridržavati motrenja na nuklearne eksperimente, pokazao kako je Trumpa lahko nasankati. Trump je uvjeren da je genijalan pregovarač, a dosad je izgubio sve pregovaračke bitke.
Trump je srušio taj projekt istovremeno gubeći i ono malo utjecaja što je SAD imao na tom prostoru. Sirija je pod kontrolom Turske, Rusije i Irana, Jemen je sve bliže Iranu, Liban pred kolapsom, talibani kontroliraju više od pola Afganistana. Uz SAD je neupitno Saudijska Arabija, koja je zbog neobuzdanog prestolonasljednika Mohameda bin Salmana na sve gorem glasu i u arapskom i islamskom svijetu, kao i Izrael. Ujedinjeni Arapski Emirati razmišljaju strateški. Žele dobre odnose sa SAD-om, ali vide da se u njih ne mogu osloniti kao na saveznika i svjesni su da je projekat izmještanja Washingtona na druge strateške pozicije nepovratan.
Iran ostaje ovdje, moćniji je od Saudijske Arabije, ima i stratešku pozadinu jer gradi odnose sa budućim liderima Afganistana i sadašnjim Pakistana i zato treba voditi uravnoteženu politiku, pojednostavljeno sve snažnije otvarati vrata prema Teheranu. Slično razmišljaju i Katar, Oman, Kuvajt, pa i Jordan.
Trumpova akcija je konačno širom otvorila vrata Rusiji i Kini. Ova prva trenutno djeluje puno aktivnija, angažiranija, ali doseg njene moći je ograničen ekonomskom slabošću. Ipak, moćna oružana sila je u MENA-i i dalje vrlo važan argument. Moskva je, osim toga, pokazala da ne ostavlja svoje saveznike na cjedilu, pa je tako očuvala vlast Bašara al-Asada u Siriji. Za uzvrat je dobila baze iz kojih je niko neće moći istjerati. A ima i veliku stratešku prednost pred Washingtonom: dobre odnose sa svim zemljama na prostoru MENA-e, od Maroka do Afganistana. Ruski predsjednik Vladimir Putin može u bilateralnu posjetu Rijadu i Teheranu, Ankari i Jerusalimu, Bejrutu i Sani. A i u cijelom Afganistanu jača svoj utjecaj. U sljedećem razdoblju se na ovim prostorima neće moći donijeti nijedna važna i ostvariva odluka bez saglasnosti Rusije.
(TBT, Euroactiv)