Negdje oko podneva 15. oktobra 2018. ekipa Nedeljnika došla je u Zagreb da bi uradila intervju sa Igorom Mandićem. Parkirali smo automobil u garaži hipermarketa Spar. Tek što smo sva trojica zatvorili vrata, prišla nam je žena vidjevši BG tablice. Nije rekla “Dobar dan” već “Ode Milena”. To je bilo jutro nakon smrti Milene Dravić. Kada smo se iz garaže “popeli” u dan, sjeli smo u kafić i vidjeli da su gotovo sve tamošnje dnevne novine imale Milenu na naslovnim stranama.
Isto to se desilo i u slučaju Nede Arnerić kada je čitav nekadašnji jugoslovenski prostor horski, plebiscitarno “proglasio” neoficijelni dan žalosti. Jer Neda Arnerić je posljednja glumačka heroina koja je uz Milenu Dravić i Dragana Nikolića bila najveći glumački (i ne samo to) simbol nekadašnje države. U prošlom tekstu za Nedeljnik objavili smo da je u anketama sa običnim bivšim Jugoslovenima, po nekom prvom otopljenju odnosa poslije ratova devedesetih, kao najveća asocijacija na bivšu SFRJ isticana baš ova glumica.
Slavni režiser Rajko Grlić ju je ovako opisao:
“Nedino lice bilo je polje veselja. Na njemu su dominirala dva znatiželjna oka koja su pričala o čudnom spoju bezbrižne djevojačke nevinosti i ponekad bolnom iskustvu zrele žene. To što je bila u životu, to je ono što smo vidjeli na platnu. A to je najviše što glumica ili glumac može postići; da bude ono što je. Ona je to bila.
Uz sve Nedine uloge, uz sve velike filmove u kojima je igrala, uz sva veselja koja nam je svojom igrom kroz njih donosila, kada pomislim na nju, uvijek se prvo sjetim dokumentarca ‘Mala Neda’ koji je 1969. za beogradsku televiziju režirao Srđan Karanović. Pamtim ga kao film o osmijehu i energiji njenog početka i vjerujem da bi njegovo prikazivanje bilo najbolji spomen na Nedu, tu nepatvorenu ikonu jugoslovenskog filma.”
(TBT, Nedeljnik)
