Piše: Kemal Kurspahić, thebosniatimes.baNjegova sljedbenica na čelu države i partije, Kolinda Grabar-Kitarović, tokom petogodišnjeg predsjednikovanja i izborne kampanje za drugi mandat nije propustila nijednu priliku da se predstavi kao patriotski najvatrenija predstavnica tuđmanizma: njeni javni nastupi odvijali su se u koreografiji hrvatskog nacionalizma; u odnosima s Bosnom i Hercegovinom koristila je i članstvo Hrvatske u euroatlantskim institucijama da agituje za evropski pritisak na tu zemlju da pod naizgled nespornom potrebom za “jednakopravnost” prihvati u osnovi rasistički izborni zakon suprotan evropskom idealu ravnopravnih građana i naroda; širila je po evropskim prijestonicama strah od prijetnje povratnika sa ratišta džihada u Bosnu i Hercegovinu; širom otvorila javnu scenu za promociju ustaštva, rehabilitaciju pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca i ohrabrila etnofantazije o obnavljanju “Hrvatske Republike Herceg-Bosna” i nakon što su njeni ratni utemeljitelji osuđeni za udruženi zločinački poduhvat; ne propuštajući priliku za javnu promociju svojih patriotskih emocija, od lokalnih manifestacija do euforične proslave fantastičnog uspjeha Hrvatske na Svjetskom fudbalskom prvenstvu u društvu predsjednika pobjedničke ekipe Francuske na pobjedničkom postolju i u svlačionici nacionalnog tima
Sve te folklorne manifestacije patriotizma na kraju nisu bile dovoljne za izbornu pobjedu: birači u Hrvatskoj, koja tek treba da sustigne evropske standarde i vrijednosti, od svoje su predsjednice logično očekivali više od poticanja osjećanja ugroženosti među njihovim sunarodnicima u susjednoj državi.
Osim toga – bivša predsjednica je, u često kontradiktornim javnim istupima u zemlji i svijetu, gurala Hrvatsku u pogrešan istorijski i savremeni kontekst. Tipičan primjer je njena nedavna izjava kako je odrasla iza željezne zavjese u zemlji u kojoj nije bilo ni osnovnih potrepština. Ta izjava izazvala je javna reagovanja, uz podsjećanje kako je – nasuprot priči o djetinjstvu iza željezne zavjese – Kolinda Grabar kao tinejdžerka išla u srednju školu u Sjedinjenim Državama. Ona je u ishitrenom reagovanju ogovorila kako je u Ameriku nije poslao Tito već njen tata koji je bio bogati mesar i teško radio da kćerki omogući svjetsko obrazovanje.
Na taj način, ona je sama poništila i vlastitu priču o iskustvu “iza željezne zavjese”. U zemljama koje su zaista bile dio sovjetske imperije nije bilo ni “bogatih mesara” niti su građani mogli dobiti pasoše i vize da putuju i školuju se u velikom svijetu. To je, nasuprot iskustvu zemalja sovjetskog bloka, bilo moguće samo u Titovoj Jugoslaviji nakon što je on – još 1948. godine – odbio Staljinov diktat.
Ali, pripovijesti sada bivše hrvatske predsjednice o željeznoj zavjesi imaju i aktuelni kontekst. Ona je – s igranjem na kartu nacionalizma, populizma, rehabilitacije ustaštva a sa njim i neofašizma – gurala Hrvatsku u klub država bivše sovjetske imperije koje se okružuju “željeznom zavjesom vrijednosti” unutar same Evropske unije.
Dovoljno je pogledati primjer dvije države koje su doživjele sovjetsku vojnu intervenciju i višedecenijsku okupaciju i ideološku opresiju: gušenje tenkovima reformi i nacionalnih aspiracija Mađarske 1956. i slamanje opozicije zavođenjem vojnog zakona u Poljskoj 1981. Danas te zemlje unose u uniju ideologije suprotne evropskim vrijednostima. Pored ostalog – pokušaje zakonskog sankcionisanja bilo kakvog javnog preispitivanja suodgovornosti Poljske za zlodjela nacista na njenoj teritoriji u Drugom svjetskom ratu i ograničavanje akademskih sloboda i okrutno postupanje prema imigrantima u slučaju Mađarske.
Bivša predsjednica Hrvatske i njena diplomatija, koristeći i članstvo svoje zemlje u euroatlantskim institucijama, nije propuštala nijednu priliku da traži podršku međunarodnih partnera za promjene izbornog zakona i osiguranje jednakopravnosti u susjednoj zemlji na način koji će onemogućiti da Hrvatima “drugi biraju predstavnike” u institucijama susjedne države.
Kampanja je, s upornim ponavljanjem u svakom bilateralnom i multilateralnom povodu i kontekstu, postala kontraproduktivna. Više evropskih institucija insistiralo je na promjenama izbornog zakona koje će osigurati jednakopravnost ne isključivo “konstitutivnih naroda”, već prije svega svih građana na način da i pripadnici “ostalih” – kako je presudio i Evropski sud u “slučaju Sejdić i Finci – ali i nesrpsko stanovništvo Republike Srpske i Srbi u Federaciju mogu da se kandiduju i budu birani na javne funkcije.
Sa iskustvom potopa kampanje bivše predsjednice Hrvatske i na domaćem i na međunarodnom planu, mislim da i najčešće pitanje povodom smjene na vrhu Hrvatske – a šta će to značiti za Bosnu i Hercegovinu – zahtijeva izvjesno fokusiranje: Bosna i Hercegovina je preživjela jednu kampanju nasrtaja na njenu državnost i suverenitet a najvišim predstavnicima Hrvatske ostaje da vide šta će sa svojim izbornim mandatom uključujući i poštovanje državnosti Bosne i Hercegovine.
(TBT, RSE)
