Piše: Nejra Latić Hulusić, thebosniatimes.ba
Meni je domovina mater. Ne znam iz čega dolazi moja ljubav prema njoj, ali ja svaki trun bosanske gline i hercegovačke prašine nosim negdje u kičmenoj moždini. Imala sam stotinu prilika da odem, ali otići, to bi meni značilo zakopati ovdje svaku strast prema svijetu i inspiraciju, a sa sobom ponijeti samo tijelo. Patetično i lažno zvuči, ali od ove vune sa naših ovaca sam pletena i kad bih negdje krenula imam osjećaj da bih se sva oporila kao džemper kad se zakači za ogradu. Neka se ne naljuti, ali lakše bih podnijela daljinu prave majke, a bez ove zemlje mislim da više kadra ne bih snimila niti slova napisala. Ništa pohvalno u ovoj mojoj muci nema. Prije će biti da je to samo moj strah od nepoznatog koji i sebi i vama predstavljam kao patološku ljubav.
Ali imati ovakvu Bosnu za domovinu je kao imati otrovnu mater koja te cijeli život udara i omalovažava, a onda ti se u starosti svali na kosti. Kad te više ne može dohvatiti papučom po glavi, onda može prevaliti preko usta koji kompliment dok god je trpiš na budžetu.
Ima deset dana kako Bosna skače i navija za Almu Zadić, mladu ženu rođenu u Bosni i Hercegovini, koja je imenovana za ministricu pravde u Austriji. Austrija, znate, više nije naša zemlja. Prijateljska jeste, ali naša više nije, niti smo mi njihova, hvala Bogu. Formiranje vlade nije Olimpijada. Nije se Alma takmičila pod bosanskom zastavom na trkama za ministre da osvoji ministarstvo pravde. Almino školovanje i odrastanje platila je Austrija, a dala joj je utočište od rata i povjerenje da bude ministrica pravde. Svaka čast Almi Zadić i bravo hiljadu puta za ustrajnost i pamet, ali divim joj se kao što se divim svakoj ženi od 35 godina koja uspije izgraditi tako važan život neovisno o tome je li ona iz Bosne, Konga ili Japana. Ali ovdje nema mjesta ni za kakvo “bravo” ni za nas ni za Bosnu, nego za Austriju, koja daje šanse, i za stranku Zelenih, koja je shvatila da će tako opet dobiti glasove nemalog broja bošnjačke dijaspore.
Legenda u Romi, kloc u Želji
Čemu onda naš ponos? Čemu navijanje? Čemu naše bezobrazno svojatanje uspješnih ljudi koje za ovu zemlju vežu još samo uspomene? Šta smo to mi dali Almi pa da se guramo na njeno slavlje? Čime smo zaslužili da nas se sjeti i lobira za nas?
Zašto nam cijela fudbalska reprezentacija govori njemački bolje nego maternji? Zašto moraš biti legenda Rome, a “kloc” u Želji? Zato što možda mi jesmo njihovi, ali oni nisu naši. To su tuđa djeca. Ničim nismo zaslužili da nas se sjeti na svakoj humanitarnoj akciji jedan Edin Džeko. Neka me sutra zapale na Grbavici ako je Edin Džeko od Bosne dobio makar čarape za trening.
Čemu licemjerna čestitka predsjedavajućeg Predstavničkog doma skupštine BiH, Denisa Zvizdića, Almi koja je Austrijanka, za poziciju u austrijskoj Vladi, koja kaže: “Još jednu uspješnu, mladu, obrazovanu i pametnu Bosanku prepoznali su u svijetu koji cijeni kvalitet”? Bingo! Ključ je u “svijetu koji cijeni kvalitet”, a ne u bosanskoj genetici. Kao da se ruga nama što smo ostali, vidi Zvizdić da je imenovanje Bosanke pametan potez kad ga povuče neko u Austriji, a ne vidi da nas, budaletine koje ne odoše, razbacuje bez ikakve taktike po ovoj šahovskoj tabli kao pješadiju koja služi samo da je neko pojede.
Zar nije poražavajuće što je stotine Almi otišlo u bijeli svijet baš radi njihove politike imenovanja pouzdane i podobne gerijatrije, čije su ambicije i političke ideje se olinjale kao jadna ona lisica u Pionirskoj dolini. Šta su Zvizdić i njegove kolege u više decenija staža na najodgovornijim pozicijama u državi uradili da ohrabre Alme da se vrate u Bosnu?
Sa Zapada se vraćaju ovdje samo oni koji nisu mogli tamo napraviti ništa osim staža u zatvoru. Hiljade Almi svaki dan se spakuje i ode negdje u “svijet koji prepoznaje kvalitet”. Taj svijet je bolji zato što sve manje i manje prepoznaje jesi li muško ili žensko, jesi li domorodac ili si izbjeglica, jesi li star ili si mlada. To je svijet koji prepoznaje obrazovanje, marljivost i pamet.
Prepoznaju nas Austrije, Njemačke i Amerike… kad nas neće majka naša srca kamenoga. A, mi koji ostajemo ovdje, svakim danom sve manje racionalnih razloga za to imamo. Ostajemo jer se nadamo, negdje u dubini napaćene duše i sluđenog mozga, da ova zemlja može bolje.
Ali, za nas niko ne navija. Ne pada nikome na pamet da nas pita za zdravlje, a ne za savjet. Nama se ne čestita sve dok ne odemo daleko ili dok ne pocrkamo od napora da ovdje nešto napravimo. Alternativa nam je da sjednemo i plačemo. Makar papirnih maramica ima kupiti na svakom ćošku. Prodaju ih izbjeglice koje nikada u ovoj zemlji neće biti ni vrtlari, a ne ministri.
(TBT, Al Jazeera)
