Piše: Gary Younge, thebosniatimes.ba
Na festivalu u Glastonburryju prošlog ljeta, Stormzy je izašao pred publiku u pancirnom prsluku sa britanskom zastavom koji je dizajnirao Banksy. Nastupajući kao zvijezda dana, na binu je izveo balerine, izvođače gospela i zvijezde grimea, a sve je započeo citatom člana britanskog parlamenta. Ništa od toga nije slučajnost. Stormzy je ponosan na svoj identitet crnog Britanca i kulturu koja ga je proizvela. To se vidi na svakom koraku, od toga kako govori do toga kako se oblači.
Njegov građanski angažman, filantropija i aktivizam su impresivni – trenutno stipendira dvoje crnih studenata na Cambridgeu i podstiče mlade da se registriraju za izbore. I to daje rezultate. Na Cambridgeu je broj crnih kandidata naglo porastao nakon što je Stormzy ustanovio stipendiju, a na dan kada je pozvao mlade da se registriraju, broj zahtijeva je skočio za 236 odsto.
Italijanski novinar koji ga je intervjuirao pred Božić pitao je da li misli da u Britanija ima rasizma. „Definitivno, 100 posto“, odgovorio je i počeo obrazlagati zašto Britanci nerado govore o tome. S obzirom da je prošlo samo dvije godine od skandala Windrush, kada se razotkrila pozadina deportacija, otkaza, deložacija i pauperizacije crnih državljana Britanije – čiji je jedini zločin bio taj što nisu uspjeli prema arbitrarno ustanovljenim kriterijumima dokazati da su svoj odrasli život proveli u Britaniji – takva izjava ne bi trebala djelovati kontroverzno.
Ipak, njegov odgovor, zlonamjerno prenijet kao tvrdnja da je Britanija „100 posto rasistička“, izazvao je bijes na uobičajenim mjestima. Sajid Javid, koji je sa mjesta ministra unutrašnjih poslova oduzeo državljanstvo britanskoj tinejdžerki koja se pridružila Isisu kao dijete i tako je osudio da ostane u pritvoru u Siriji, gdje je njeno novorođeno dijete preminulo, rekao je da Stormzy „100 posto griješi“. „Britanija je najuspješnija multikulturalna demokratija na svijetu“, rekao je Javid, do tada poznat po izjavi da svog oca Pakistanca ne bi pustio da uđe u Britaniju ako bi se danas pokušao useliti. „Također je jedna od najotvorenijih i najtolerantnijih“.
Ne vjerujem da bi Stormzy sam sebe opisao kao patriotu. Sigurno je ponosan na ono što jeste, na sopstveno porijeklo, spreman da prihvati i slavi sopstvenu kulturu i zajednicu ne napadajući usput druge. Ali iza tog prihvatanja stoji i kritika. Njegova privrženost onome što bi Britanija mogla biti ne sprečava ga da sagleda stvarnost onoga što Britanija jeste, niti da o tome otvoreno govori. Čak i ako bi sve to moglo stati u jednu riječ, ta riječ ne bi bila patriotizam.
Patriotizam je obično u oku posmatrača – mreža arbitrarnih vrijednosti podložnih manipulaciji koje mnogi prihvataju, iako to nerado priznaju. Ipak, u posljednje vrijeme više laburističkih političara je izjavljivalo da njihova partija mora pokazati više patriotizma ako želi da povratiti tradicionalna uporišta izgubljena na decembarskim izborima. Jedna od kandidatkinja za lidersko mjesto, Rebecca Long Bailey, pozvala je na obnovu „progresivnog patriotizma ukorijenjenog u životu radništva“; bivši ministar Liam Byrne evocira „radikalni patriotizam” koji otvara put u zajedničku budućnost uz ponos na najbolje dijelove zajedničke prošlosti”. A portparol laburista za stambena pitanja, John Healey, tvrdi da su se „najuspešniji pokreti ljevice uvijek ponosili nacionalnom zastavom“.
Svako od njih naglašava da im patriotizam nije od one uobičajene vrste. Patriotizam „ne mora počivati na nostalgiji“ (Helaey), treba izbjegavati „politike imigracije i državljanstva“ (Byrne) i mora biti „internacionalistički“ (Long Bailey). U krajnjoj instanci, njihove izjave svjedoče o strateškoj i ideološkoj dezorijentiranosti i podilaženju rasistima.
Ta dezorijentacija je posljedica izbornih rezultata. Patriotizmu je potrebna država uz koju patrioti mogu stajati. Naša država se raspada. Škotska je praktično postala jednopartijska zemlja u kojoj dominiraju škotski nacionalisti; u Sjevernoj Irskoj parlament je blokiran, unionisti se osjećaju izdanima od konzervativaca poslije brexita, a njihovi poslanici su prvi put u manjini u odnosu na nacionaliste. „U Evropi postoje dvije vrste država“, rekao je jednom danski ministar finansija Kristian Jensen, zlobno komentirajući brexit. „Postoje male države i postoje zemlje koje još ne shvataju koliko su male“. Možda ćemo uskoro postati još manji. Kad bih bio pragmatičan i kad bih posjedovao dionice u patriotizmu, mislim da bih ih sada prodavao, svakako ne bih kupovao.
Ali tu je i pitanje opčih načela. Prvo, moramo priznati da nema ničeg po sebi reakcionarnog u tome što se neki ljudi ponose svojim porijeklom i onim što su njihovi preci radili. U politiku se mora odnekud ući, a identitet – uključujući i nacionalni identitet – može biti važna polazna tačka.
Također, Britanija ima uzornu radikalnu i progresivnu historiju koju treba uvažavati. Neki dijelovi te historije, kao što je NHS – institucija koju su izgradili laburisti, koja pripada svima nama i u značajnoj mjeri joj doprinosi rad imigranata – čine dio našeg progresivnog projekta. Moramo ispričati sebi priču o tome šta znači biti Britanac, koja se razlikuje od one koja je danas dominantna. To nije priča o urođenom geniju britanskog karaktera, već o istrajnosti s kojom su se Britanci borili – često u malom broju i sa minimalnom podrškom – za jednakost i dostojanstvo. Ako je to ono na šta misle kada kažu patriotizam, onda sam saglasan. Ali to nije osnovno značenje patriotizma. Uz patriotizam se vezuje definicija iz rječnika koja govori o „odanosti i snažnoj podršci sopstvenoj državi“. Uz to često idu zastave, vojne parade i himne, mada ne uvijek.
U doba Donalda Trumpa, brexita i povratka fašizma moramo biti veoma pažljivi u pozicioniranju u odnosu na desni nacionalizam. Ima ljudi koji djecu stavljaju u kaveze, otimaju ženama mahrame s glave i skrnave sinagoge, sve u ime patriotizma.
Ali to nije sve što bi patriotizam mogao biti. „Uprkos neodmjereno racionaliziranim očekivanjima internacionalističke ljevice“, govorio je Stuart Hall u knjizi Our Mongrel Selves, „nacionalizam još nije potrošena sila. Politički, on ne mora nužno biti ni reakcionaran ni progresivan“. Međutim, to nije slika svijeta koji danas vidimo oko sebe.
Odbijanje da se teren patriotizma prepusti desnici nije loša ideja, ako su prethodno obavljene potrebne pripreme. Što nije učinjeno. Anketa YouGov iz 2014. pokazala je da 59 odsto Britanaca vjeruje da je imperija nešto zbog čega se treba ponositi, a ne stidjeti (19 odsto). Slavljenje svih radničkih pokreta na planeti ne može oprati historiju Britanije od kolonijalizma – a to je riječ koja je izostala iz svih poziva na progresivni nacionalizam. Potrebna nam je priča koja ulijeva nadu. Ali ona prije svega mora biti pošteno ispričana.
Tako se vraćamo zvijezdi s početka teksta. Šta bi „progresivni patrioti“ imali reći o mladom crnom čovjeku koji personificira jednu pozitivnu priču o tome šta je moguće u današnjoj Britaniji, a svojim radom artikulira banalnu i brutalnu stvarnost, činjenicu da su perspektive ljudi sličnih njemu u ovoj zemlji ograničene i da ona tu istinu odbija prihvatiti? Da li bi ga hvalili kao pionira žive i inkluzivne kulture koja angažuje mlade; da li bi ga odbacili kao vulgarnog manipulatora koji zloupotrebljava problem rase, ocrnjuje sopstvenu zemlju i plaši im roditelje; ili bi radije ostali na distanci, zadovoljni što mogu da ga pokazuju svijetu, uz nadu da niko neće obratiti pažnju na ono što ima reći?
(TBT, Guardian)