Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
Prije nego što se pojavio na kino platnima, mediji su već bili upozorili publiku da Joker može podstaći na nasilje. Čak je i FBI izrazio bojazan da bi film mogao izazvati nasilje Clowncelsa, opskurne podgrupe Incelsa (muškaraca neženja ujedinjenih mržnjom prema ženama) opsednutih likovima klovnova kao što su Pennywise u filmu It ili Joker. (Do danas nema saznanja o bilo kakvom nasilničkom činu koji je film izazvao.)
Nakon izlaska filma, kritičari nisu bili načisto sa tim u koji fah da ga svrstaju. Nije li Joker tek obična razonoda kao što su to i Batmeni? Da li se radi o dubljoj studiji geneze patološkog nasilja? Ili je u pitanju stilska vježba iz društvene kritike?
Iz svoje perspektive radikalne ljevice, Michael Moore je ocijenio da je Joker „sasvim oportuno djelo društvene kritike i savršena ilustracija posljedica društvenih problema u današnjoj Americi“. Zadirući dublje u razloge zbog kojih je Arthur Fleck postao Joker, film jasno ističe ulogu bankara, urušavanje zdravstvenog sistema i jaz između bogatih i siromašnih.
Ipak, Joker nije samo opis takve Amerike – on postavlja jedno krajnje zbunjujuće pitanje: A šta ako se, jednog dana, sirotinja odluči pobuniti? Umjesto da osjeti podsticaj na nasilje, gledalac će filmu zahvaliti što mu je omogućio da u sebi spozna jednu sasvim novu želju: da ne utekne na prva vrata i tako se spasi, nego da ustane, da se bori i stekne svijest o moći ne-nasilja koju drži u svojim rukama i koju može pokrenuti u svakom trenutku.
No, da li to zaista tako funkcionira? Ta nova želja koju pominje Moore nije i Jokerova: na kraju filma, Joker više nema nikakvu moć, a njegovi izlivi nasilja samo su sterilne eksplozije bijesa, tek pojavni činovi njegove fundamentalne nemoći. Potrebno je izvršiti i dodatnu promjenu subjektivnog stava, da bi gledalac uopće mogao preći iz stadijuma Jokerovih ispada u stadijum u kom će zaista biti sposoban da ustane, da se bori i stekne svijest o moći ne-nasilja koju drži u svojim rukama i koju može pokrenuti u svakom trenutku – jer tek kada postane svjestan te moći, čovjek može odustati od čistog fizičkog nasilja. Paradoks je u tome što da bi postao istinski nasilan (u smislu prijetnja po poredak) čovjek mora odustati od fizičkog nasilja. To ne znači da je Jokerovo ponašanje ćorsokak koji je potrebno izbjeći – naravoučenije Jokera jeste da moramo proći kroz tu nultu tačku da bismo se oslobodili iluzija koje o uspostavljenom poretku još uvijek gajimo.
Ta je nulta tačka, dakle, samo savremena verzija nečega što se onomad zvalo proletarijatom, iskustvom onih koji nemaju šta da izgube ili – kako kaže sam Artur: „Ja nemam šta izgubiti. Više me ništa ne može povrijediti. Moj je život samo obična komedija“. Ideja shodno kojoj bi Trump bio neka vrsta Jokera koji se domogao vlasti, na ovom mjestu pokazuje svoj limit: Trump očigledno nije prošao kroz tu nultu tačku. Na neki svoj način, Trump možda i jeste opsceni klovn, ali nikako nije jokerovska figura – štaviše, poređenje s Trumpom bila bi svojevrsna uvreda za Jokera.
Trump jeste opscen u svom načinu djelovanja, ali time on samo razotkriva opscenost koja nije ništa drugo do naličje zakona. Nema ničeg suicidalnog u tome što se Trump hvališe svojim kršenjem pravila. To je prosto dio njegove poruke: predsjednik je pravi delija, napadaju ga korumpirane elite, on podiže moć Sjedinjenih Država u inozemstvu, pa njegove transgresije tako postaju nužne jer samo istinski prekršilac zakona može stati na kraj političkom glibu vlasti u Washingtonu. Tumačiti ovu veoma dobro isplaniranu i krajnje racionalnu strategiju rečnikom nagona smrti, samo je još jedan dokaz da su zapravo lijevi liberali ti koji su u samoubilačkoj misiji, jer samo pojačavaju utisak da su se upustili u svojevrsno birokratsko i formalno-pravno iživljavanje dok Predsjednik sjajno radi posao za dobrobit zemlje.
U filmu The Dark Knight Kristofera Nolana, Joker je jedina figura koja predstavlja istinu. Cilj njegovih terorističkih napada na Gotham City je jasan: prestat će onda kada Batmen bude skinuo svoju masku i otkrio svoj stvarni identitet. Šta je onda taj Joker koji hoće da otkrije istinu ispod Maske, ubijeđen da će jedno takvo razotkrivanje skršiti društveni poredak? On nije čovjek bez maske, već naprotiv, čovjek u potpunosti poistovijećen sa svojom maskom, čovjek koji jeste svoja maska – ispod nje nema ničeg, nikakvog običnog frajera. Zato Joker nema ni jasnu prošlost niti jasne motivacije: različitim osobama, on priča različite priče o porijeklu svojih ožiljaka, ismijavajući ideju da je vođen nekom dubokom životnom traumom.
Film Toda Phillipsa bi tako mogao odati utisak da nudi izvjesnu socio-psihološku genezu Jokera, opisujući traumatične događaje koji su od njega učinili to što jeste. Problem je u tome što postoje hiljade dječaka koji su odrastali u razorenim porodicama i koje su vršnjaci kinjili i maltretirali, koji su doživjeli istu sudbinu, ali je samo jedan od njih sintetizirao sve te karakteristike u jedinstvenu figuru Jokera. Drugim riječima, da, Joker jeste rezultat spleta patogenih okolnosti, ali te se okolnosti mogu opisati kao uzročnici takve osobene figure tek retroaktivno, kada je Joker već tu. U jednom od prvih romana o Hanibalu Lecteru, tvrdnja da bi Hanibalova monstruoznost mogla biti rezultat spleta nesretnih okolnosti je odbačena: „Ništa mu se nije dogodilo. On SE dogodio“.
Međutim, mogli bismo (a i trebalo bi) Jokera čitati i u obrnutom smjeru, te pretpostaviti da je čin koji ga uspostavlja prevashodno samostalan čin, kojim se on izdiže iznad objektivnih okolnosti sopstvene situacije. On se poistovećuje sa svojom sudbinom, ali je to slobodan čin: u tom smislu, on se postavlja kao osobena figura subjektivnosti. Taj se obrt tačno može vidjeti u filmu, u trenutku kada glavni junak kaže: „Znaš li šta me stvarno zasmijava? Mislio sam da je moj život tragedija. Ali sada shvatam da je to prokleta komedija“.
Potrebno je zapaziti tačan trenutak u kome Arthur to izgovara – on stoji kraj majčinog kreveta, uzima jastuk i guši je njime. Ali, ko je njegova majka? Evo kako Arthur opisuje njeno prisustvo: „Uvijek mi kaže da se trebam smješkati i izgledati veselo. Kaže kako sam ovamo poslat da širim smijeh i radost“. Nije li ovo čist materinski superego? Ništa ne čudi što ga ona zove Srećko (Happy), a ne Artur. On se oslobađa majčinog utjecaja ubijajući je i potpuno se poistovećujući s naredbom koju mu je dala da se uvijek smije.
Ali to ne znači i da Joker živi u majčinskom svijetu: njegova je majka nepomična i gotovo ravnodušna žrtva očevog nasilništva, opsjednuta idejom da bi prebogati Wayne mogao biti pravi otac njenog deteta, nadajući se do samog kraja da će Arthuru i njoj ipak priteći u pomoć. (Film takođe ostavlja i izvesnu sumnja u pogledu toga ko je pravi Arthurov otac.) Arthurova tragična sudbina dakle nije rezultat prekomjernog prisustva majke – ona nikako nije kriva, već je i sama žrtva užasne muške brutalnosti. Osim Waynea, u filmu postoji još jedna očinska figura – Mari, komičar koji Arthura poziva u svoju popularnu televizijsku emisiju, pružajući mu tako priliku za društvenu integraciju i javno priznanje.
Gotovo da smo u iskušenju da u toj dualnosti između Vejna i Murreyja prepoznamo suprotnost između dobrog i lošeg oca – drugim rečima, oca koji Arthura ignoriše i onog koji ga priznaje – ali integracija propada i Arthur, prozrevši njegovo licemjerje, na Murreyja puca usred emisije. I tek u tom trenutku, nakon što je ubistvo majke ponovo odigrao kroz javno ubistvo očinske figure, on u potpunosti postaje Joker. (Jednim sasvim drugim, gotovo velikodušnim gestom, Arthur ne ubija lično Waynea – svog tobožnjeg oca – već taj čin prepušta nekom anonimusu s maskom klovna, pripadniku novog Jokerovog plemena. Obe edipalne zagonetke – ko je Arthurov otac i ko je počinio oceubistvo – ostaju dakle potpune.)
Zbog svog čina Joker nesumnjivo nije moralan, ali je svakako etičan. Moral uređuje naše odnose sa drugima u smislu zajedničkog poimanja dobra, dočim se etika tiče naše odanosti samom izvoru naše želje, odanosti koja nadilazi princip zadovoljstva. Fundamentalno posmatrano, moral nije u sukobu s društvenim običajima, već se tiče nečega što su stari Grci zvali eunomija – harmonično blagostanje zajednice. Sjetimo se samo, na početku Antigone, reakcije hora kada saznaje da je neko (još se ne zna ko) pogazio Kreontovu zabranu da se Polinikovo tijelo sahrani shodno obredu, pa tako Antigona biva implicitno osuđena i prokazana, budući da se odala đavolskim vradžbinama koje su narušile eunomiju grada.
Shodno principu eunomije, Antigona je svakako posjednuta i tako postaje smetnja: njen čin prkosa izražava sav eksces i pretjeranost ponašanja koje remeti sklad grada. Njena bezuslovna etičnost narušava harmoniju polisa pokazujući da seže daleko izvan ljudskih granica. Ironija je u tome što se, izdajući se za čuvarku zakona na koje se odvajkada oslanjao poredak među ljudima, Antigona, nepredvidiva i nemilosrdna kakva je, ponaša užasno – u njoj zasigurno ima nečeg ledenog i čudovišnog, o čemu svjedoči i kontrast u odnosu na njenu sestru Ismenu, oličenje ljudske topline. U tom istom smislu se i za Jokera može reći da jeste etičan, ali ne i moralan.
Također bi trebalo primijetiti i Arthurovo prezime, Fleck, koje na njemačkom znači fleka. Arthur predstavlja disharmoničnu fleku na društvenoj strukturi, stvar kojoj tu nije mjesto. Ali ono što ga čini flekom nije samo njegova marginalna i bijedna egzistencija, već prije svega jedna crta njegove subjektivnosti: sklonost da kompulsivno i nekontrolirano prasne u smijeh. Sam status tog smijeha krajnji je paradoks: on je doslovno eks-timan (da se poslužimo Lakanovom kovanicom), odnosno istovremeno spoljan i intiman. Arthur insistira na tome da je upravo to u samoj žiži njegove subjektivnosti: „Sjećaš li se kako si mi govorila da je moj smijeh bolest, znak da nešto nije u redu sa mnom? Uopće nije tako. On je moje pravo ja“.
No, upravo kao takav, taj je smijeh spoljan u odnosu na njega i njegovu ličnost. On ga doživljava kao neki djelimično osamostaljeni predmet, koji ne može kontrolirati i sa kojim se konačno poistovećuje – očigledna manifestacija onoga što je Lakan nazvao poistovećivanje sa simptomom (ili bolje rečeno sintomom: tako da smisao čiji je on nosilac nije nikakva šifrovana poruka iz podsvjesti, već prije šifrovana poruka naslade, elementarna formula naslade samog subjekta). Ovdje je paradoks u tome što u polaznom edipalnom scenariju, samo ime-oca datoj jedinki omogućava da se istrgne iz kandži majčinske želje. U filmu Joker, međutim, funkcija oca se nigdje ne pojavljuje, tako da jedini način da se subjekt otrgne od svoje majke ostaje poistovećenje sa nalozima njenog superega.
Film se ne zadovoljava samo pričom o Jokerovoj socio-psihološkoj genezi, već predstavlja i osudu takvog društva u kome pobuna može poprimiti samo obličje novog poglavice oličenog u Jokeru. U samom načinu na koji Joker djeluje, jasno je vidljiva afirmacija subjektivnosti. Pa ipak, iz nje ne proizlazi nikakva politička subjektivnost. Na kraju filma, Joker postaje vođa novog plemena, ali nema nikakav politički program. On je samo izliv čiste negativnosti. U razgovoru s Murreyjem, Arthur čak dvaput naglašava da njegova akcija uopće nije politička. Murrey ga pita: „Čemu onda to lice? Mislim, jesi li i ti dio pokreta?“ Arthur daje sljedeći odgovor: „Ne bavim se politikom. Samo želim zasmijavati ljude“.
U univerzumu koji ovaj film stvara, nema nikakvog ljevičarskog militantizma – samo plitak svijet, ogrezao u nasilje i opću korupciju. Svečani prijemi u dobrotvorne svrhe prikazani su onakvima kakvi i jesu: i sama majka Tereza bi na karitativnom događaju u organizaciji Wayneovih prisustvovala blijedoj humanitarnoj zabavi za grupu privilegiranih.
Doduše, nema ni gluplje kritike nego prigovoriti filmu što ne nudi nikakvu pozitivnu alternativu Jokerovoj pobuni. Zamislite samo na trenutak film napisan s takvom namjerom: grandiozna priča o siromašnima i nezaposlenima bez zdravstvene zaštite, o žrtvama uličnih bandi i policijske brutalnosti, koji organizuju nenasilne proteste i štrajkove kako bi probudili javno mnijenje – bila bi to nova verzija Martina Lutera Kinga, samo lišena rasnih rasprava i, dakako, jedan veoma dosadan film, lišen svih Jokerovih sumanutih ispada koji ovaj spektakl čine tako privlačnim.
Ovdje smo se dotakli srži problema: pošto je izgleda svakom ljevičaru više nego očigledno da su nenasilni protesti i štrajkovi jedini način djelovanja – to jest efikasnog pritiska na vlast – nismo li ovdje suočeni s prostim raskorakom između političke logike i efikasnosti narativa (grubo rečeno, eksplozivna brutalnost Jokera jeste politički ćorsokak, ali to priču čini zanimljivom) ili se u tom autodestruktivnom stavu oličenom u Jokeru zapravo ogleda vječita politička nužnost?
Moja pretpostavka je da se mora preći taj nulti – Jokerov – nivo samouništenja, ali ne baš sasvim, već taman toliko da se iskusi kao prijetnja, kao mogućnost. Jedino se tako može izaći iz okvira postojećeg sistema i zamisliti nešto istinski novo. Pozicija Jokera je bezizlazna, beskorisna i neproduktivna, ali paradoks i jeste u tome što se tuda ipak mora proći kako bi se spoznala sva njena beskorisnost. Ne postoji direktna sprega između mizerne egzistencije i njenog konstruktivnog prevazilaženja.
U svojoj interpretaciji pada komunizma u Istočnoj Evropi, Habermas se pokazao kao posljednji ljevičarski fukujamista, prećutno prihvativši ideju da je postojeća liberalna demokratija najbolji mogući sistem i da, trudeći se da je učinimo pravednijom itd, više nikako ne bismo smjeli dovesti u pitanje premise na kojima se temelji. Zato je i pozdravio ono što je većina ljevičara prigovarala anti-komunističkim demonstracijama u Istočnoj Evropi, a to je da ih nije vodila ama baš nikakva nova vizija post-komunističke budućnosti.
Kako je i sam rekao, sve te revolucije u srednjoj i istočnoj Evropi bile su samo revolucije za usklađivanje ili sustizanje, njihov cilj bio je da tim društvima obezbijedi ono što su Zapadni Evropljani već imali, to jest da se pridruže zapadno-evropskoj normalnosti. Međutim, talas protesta koji je trenutno u jeku u raznim dijelovima svijeta sve više teži da taj sistem dovede u pitanje – stoga i ne čudi što se u demonstracijama sve češće pojavljuju lica jokera. Kada neki pokret u pitanje dovodi same temelje poretka – odnosno one njegove najosnovnije norme, gotovo je nemoguće da se to odigra kroz mirne proteste, lišene i najmanjeg ispada nasilja.
Finesa Jokera ogleda se u tome što je prelaz s autodestruktivne volje na ono što Moore naziva novom željom za političkim projektom emancipacije potpuno izostavljen iz scenarija: nama, gledaocima, ostaje da popunimo tu prazninu. No, da li je to zaista ono što se od nas očekuje? Nije li Joker možda samo još jedan dokaz u kolikoj su mjeri i sa kakvom lahkoćom današnja kultura i zabava integrirali i one najsubverzivnije anti-kapitalističke poruke i praksu? Zamislite samo neko bijenale čiji program ne bi propitivao evro-centrizam, sveprisutno carstvo finansijskog kapitala ili uništavanje životne sredine? Zašto bi Joker bio drugačiji od slika koje se samouništavaju ili galerija koje nas „podstiču na razmišljanje“ izlažući satrulele lešine životinja ili živopise natopljene mokraćom?
Stvari možda nisu baš tako jednostavne. Možda je ono što Jokera čini tako zbunjujućim upravo to što se ne angažuje, što ne poziva na političku akciju – što tu odluku prepušta nama. Pogledati neki umetnički anti-kapitalistički performans ili uzeti učešće u nekoj dobrotvornoj akciji čini da se bolje osjećamo, a gledanje Jokera nam to svakako ne pruža. U tome leži naša nada. Joker samo upražnjava ono što je Girogrio Agamben nazvao hrabrost očajnika.
(TBT, L’Obs)