Izraelsko-palestinski konflikt, problemi s terorizmom i ekonomskom stagnacijom, koju je dodatno pogoršala globalna recesija, i dalje su tu. Doima se kao da vlasti, većinom autoritarne i dugogodišnje, drže sve pod kontrolom. Decenijama dug politički ustroj čini se nepromjenjivim. Čak se i rat u Iraku smirio, a kasnije te godine, američki štićenici koji vladaju u Bagdadu očekuju nove izbore.
Da će decembarski protesti u Tunisu pokrenuti požar ustanaka koji će transformirati cijelu regiju čini se jednostavno nezamislivim. Ovo je Bliski istok. Godine prolaze, ali lica vladara na uličnim plakatima ostaju gdje jesu.
I onda je krenulo: decenija revolucije, građanskog rata i regionalnog sukoba. Povratka na staro više nema; bude se čak i one zemlje koje je na samom početku dekade zaobišao val.
Iako je samo nekolicina država u potpunosti izbjegla ulične proteste na kojima je narod tražio pravdu i demokratiju te pozivao vlast da preuzme odgovornost, većina monarhija Zaljeva, Maroko i Jordan uspjeli su izmaći pobunama koje su svrgnule stare režime i vladare ili pak bile okončane u krvavim, ali bezuspješnim scenarijima.
Međutim, u palačama tih država, od Rijada do Abu Dabija, raste svijest o potencijalnoj prijetnji od snažnog vala pobune koji ih može zahvatiti svakog trenutka. Saudijska Arabija i UAE su vodeće regionalne sile kontrarevolucije, koje interveniraju u nekoliko zemalja, uključujući Egipat, Jemen i Libiju.
Evo šta se odvilo u posljednjoj deceniji.
TUNIS
Decenija ustanka počela je u decembru 2010. u Sidi Buzidu, gdje se trgovac Muhamed Buaziz samozapalio u protestu protiv siromaštva i nepravde.
Do sredine januara, tuniški autoritarni predsjednik, Zine el-Abidine Ben Ali, pobjegao je u Saudijsku Arabiju, kao prvi lider zahvaćen eksplozijom masovnih protesta. 2019. godine je tamo i preminuo.
Tuniška revolucija je jedina koja je protekle decenije okončana uspješnom demokratskom tranzicijom.
Međutim, ekonomska neimaština, koja je bila uzrok svemu, dosegla je još nižu tačku: tragična sudbina Buazizija ponovljena je 2019, samozapaljenjem 25-godišnjeg Abdelvaheba Hablanija u Jelmi, izazvavši nove demonstracije.
Izborom političkog autsajdera Kais Saieda za predsjednika u oktobru prošle godine i rascjepkanim parlamentom, političke stranke ove zemlje se nalaze pred velikim izazovom formiranja stabilne vlade u državi u kojoj je trenutna nezaposlenost 15%.
EGIPAT
Husni Mubarak, prijatelj Zapada i Izraela, preuzeo je vlast nakon atentata na njegovog prethodnika, Envera Sadata 1981. godine. Međutim, nakon općeg ustanka koji je počeo 25. januara 2011, njegova 30-godišnja vladavina okončana je 11. februara.
Muhamed Mursi, prvi demokratski izabrani predsjednik, vladao je kratko prije nego je njegov ministar odbrane, Abdel Fatah el-Sisi, u julu 2013. preuzeo vlast i slomio svu opoziciju. Mursi je preminuo zbog medicinskog nehaja, u junu 2019, nakon šestogodišnjeg boravka u samici.
U septembru 2019, kada je svaka pomisao na proteste ugušena masovnim tlačenjem, hiljade su se odazvale na poziv prognanog zvizdača Muhameda Alija da izađu na ulice i demonstriraju protiv korupcije. Mnogi su uhapšeni.
BAHREIN
Da nije bilo pomoći arapske braće iz Zaljeva, Saudijaca i Emiraćana, upitno je da li bi Kralj Hamad bin Isa al-Khalifa, dugogodišnji saveznik Britanaca i Sjedinjenih Država, preživio proteste 2011. godine.
Ali protesti većinski šiitske mase protiv sunitske monarhije ugušeni su kada su saudijske i emiratske snage upale u Manamu. Reputacija Bahreina bila je oštećena, ali ne i podrška njegovih Zapadnih saveznika. U aprilu 2018, Velika Britanija otvorila je svoju prvu bazu u toj regiji.
LIBIJA
Samoprozvani afrički revolucionar, Muamer Gadafi, poražen je nakon 42-godišnje vladavine u protestima koji su krenuli po uzoru na susjedni Tunis i Egipat.
Ključni preokret u ustanku bila je odluka NATO-a da uspostavi zonu zabrane letenja, što se pretvorilo u zračni rat u podršci pobunjeničkih grupa.
Oktobra 2011. Gadafi je brutalno ubijen u bijegu, ali njegova smrt nije donijela bolje dane. Kako je Libija podijeljena po plemenskim linijama na istoku i zapadu, 2014. godine Islamska država je pronašla prostora da se čvrsto pozicionira, a strane snage počele su se uvlačiti u ovu naftom bogatu zemlju.
Khalifa Haftar, komandant sa istoka koga je Gadafi prognao, sada postavlja smrtonosnu ofanzivu na međunarodno priznatu vladu u Tripoliju. Obje strane crpe podršku od Turske, UAE, Sudana, Jordana, Čada i Rusije, što stvara dodatne komplikacije u libijskom konfliktu.
FOTO: (Ilustracija/MEE)
JEMEN
Tokom 33-godišnje vladavine, jemenski predsjednik Ali Abdulah Salih napravio je mrežu saveznika kojom je uspio ugušiti sve prijetnje svom opstanku na vlasti. Ali 2011. godine, Jemen je upao u krizu koja je pokosila regiju i u februaru 2012. nevoljno je sišao s vlasti. Za mnoge vođe to bi značio kraj – ali ne i za Saliha.
Husi, njegovi stari neprijatelji iz planina Saada, uletjeli su Sanu u septembru 2014. i istjerali njegovog nasljednika, kojeg podržavaju Saudijci, Abd Rabuha Mensura Hadija.
Salih je formirao neočekivani savez sa Husima i naredne tri godine njegove snage su se borile protiv saudijsko-emiratske vojne kampanje kojom je Hadiju trebala biti vraćena vlast. Ali koncem 2017, okrenuo se prema Saudijskoj Arabiji i za to platio vlastitim životom. Četvrtog decembra, na putu za Sanu, ubili su ga Husi i time okončali 4 decenije korupcije i međunarodnog spletkarenja. U međuvremenu, rat, koji parča ovu zemlju i stvara razarajuću humanitarnu krizu, se nastavlja.
SIRIJA
Bašar el-Asad bio je na vlasti više od jedne decenije, nakon što je naslijedio svoga oca Hafiza, kada su počeli ustanci u Dari, marta 2011. Kako su protesti rasli, Asad ih je nazvao stranom zavjerom i njegov režim je počeo sa tlačenjem, uzrokujući brutalni građanski rat.
Rijetki su očekivali da će opstati na vlasti kada su izbili sukobi, ali do 2015, uz direktnu podršku od Rusije, rat se konačno usmjerio protiv pobunjenika, koje su podržavali Turska, Zapad i arapske zemlje Zaljeva.
Posljednja regija koja je bila pod kontrolom Islamske države pala je početkom 2019: Idlib je posljednja utvrda nakon skoro devet godina rata i pola miliona mrtvih, a vlasti su u decembru intenzivirali bombardiranje.
Do kraja decenije, Asad je ostao jedini arapski lider izvan zaljevskih monarhija, Jordana i Maroka, koji je uspio preživjeti proteste iz 2011.
IRAN
Nakon izoliranja i sankcija tokom populističke vladavine Mahmuda Ahmedinedžada, Iranci su 2013. godine izabrali kandidata centra, Hasana Ruhanija.
On je potpisao nuklearni sporazum sa Zapadom i drugim svjetskim silama, nadajući se da će Iran imati koristi od ekonomskog rasta i trgovine. Međutim, Donald Trump je povukao Sjedinjene Države iz sporazuma, što je dovelo do novih sankcija.
Ozbiljne posljedice američke kampanje „maksimalnog pritiska“ izazvale su proteste krajem 2017. i ponovo, još veće, krajem 2019, kada su sigurnosne snage ubile stotine prosvjednika. Dok situacija u Iranu ostaje beznadežna, elita Islamske republike doima se spremnom da se riješi i vanjske i unutarnje opozicije.
ALŽIR
Nakon 20 godina vlasti, 81-godišnji slabašni predsjednik Abdelaziz Buteflika odlučio je kandidirati se za svoj peti mandat. Ali u februaru 2019. izbili su ulični protesti koji su zahtijevali da podnesu ostavku.
Buteflika je konačno napustio vlast u aprilu, ali pokret za promjenu se nije ugasio: jedno po jedno, članovi starog režima su otpušteni ili zatvoreni u nastojanju vojske da političku tranziciju izvrše sklanjanjem omraženih figura, ravnanjem računa i demonstriranjem napretka.
Predsjedničke izbore u decembru, čiji je cilj bio okončanje ustanka, poremetili su protesti i slaba izlaznost, jer su Alžirci odbacili izbore kao prerane.
Nakon iznenadne smrti zapovjednika vojske Ahmeda Gaid Saliha – kojeg su smatrali čuvarom političkom sistema kojim je dominirala vojska – novi predsjednik, Abdulmedžid Tebune, napravio je nove promjene, otvarajući dijalog sa prosvjednicima, koji su tražili novi ustav i poboljšanje životnog standarda.
SUDAN
Omar Bašir bio je jedan od najlukavijih i najnemilosrdnijih preživjelih lidera u regiji. Došao je na vlast nakon državnog udara Islamista 1989. i postao međunarodni izopćenik zbog toga što je 90-ih primio al-Kaidinog vođu Osamu bin Ladena i pokrenuo brutalnu kampanju protiv pobunjenika u Darfuru, zbog čega su 2008. pokrenute optužnice za genocid na Međunarodnom kaznenom sudu.
Bašir se vratio na scenu 2017. godine, mireći se sa zaljevskim monarhijama i tražeći odobravanje od Zapada. Ali odlučni ustanak svrgnuo ga je u decembru 2018. i na njegovo postavio tranzicijsko civilno-vojno vijeće.
Zatvoren je na dvije godine zbog korupcije, a slijedi još nekoliko suđenja.
IRAK
Do 2010, irački rat pokrenut američkom invazijom se stišao. Premijer Nuri el-Maliki izgradio je svoje uporište pod novom sektaškom podjelom, sa svojom šiitskom većinom podržanom od strane Irana. Ali kada je Islamska država u junu 2014. zauzela Mosul, Malikiju je vlast oduzeo Haider el-Abadi.
Islamska država je poražena nakon krvave četverogodišnje vojne kampanje, ali u roku od jedne godine, nova prijetnja izbila je iz političkih redova: iračka „Oktobarska revolucija“ protiv endemske korupcije, nezaposlenosti i potpunog beznađa miliona Iračana.
Protesti ne pokazuju nikakve znakove jenjavanja, unatoč tome što su sigurnosne snage ubile stotine ljudi. Premijer Adel Abdul Mehdi, koji je na poziciji bio samo jednu godinu, dao je ostavku u decembru, ali prosvjednici i zahtijevaju daljnje promjene.
LIBAN
Od kraja libanonskog građanskog rata 1975-1990, njegovi lideri iz vladajuće oligarhije dijelili su moć, preživljavajući razne krize, širenje sukoba iz susjedne Sirije, ali nisu uspjeli zadovoljiti osnovne životne potrebe stanovništva.
U oktobru 2019. došlo je do preokreta. Potaknuti porezima na mobilne aplikacije, usred ekonomske krize i rastuće nezaposlenosti, dosada neviđeni protesti izbili su širem zemlje, zahtijevajući okončanje korupcije vladajuće elite, prisiljavajući premijera Saada Haririja da podnese ostavku.
Trenutni dogovor između vladajuće elite i prosvjednike se ne čini ostvarivim. Izabran je novi premijer, Hasan Diab, figura iz starog establišmenta, ali izgledi za okončanje pokreta se čine malim.
(TBT, MEE, Preveo N. L.)