Piše: Almir Fatić, thebosniatimes.ba
Imam Ebu Hamid el-Gazali u svom grandioznom djelu Oživljavanje vjerskih znanosti, 8/309-384, u posebnoj knjizi opširno tretira temu ljubavi na jedan svestran, znalački i neprevaziđen način. Njegov pristup je veoma poticajan za razmišljanje, posebno u naše vrijeme, pa smo odlučili da makar sažeto interpretiramo povode ili uzroke ljubavi kao takve, onako kako ih vidi ovaj veliki znalac islama. Naime, on navodi da postoji sljedećih pet uzroka ljubavi:
- Ljubav prema samome sebi
Čovjek je naklonjen prema samome sebi i svom životu te osjeća prirodnu odbojnost prema smrti ili nestanku, a ljubav prema sebi i svom životu. A kad spozna samoga sebe i svoga Gospodara, onda mu postaje jasno da on ne opstoji sam po sebi već da svoje postojanje duguje svome Stvoritelju, Allahu, dž.š. Iz toga, onda, proizlazi krajnja ljubav i zahvala prema Stvoritelju i Darovatelju života. ”Kako čovjek može voljeti samoga sebe, a da ne voli svoga Gospodara, od Koga zavisi?”
- Ljubav prema onome ko nam čini dobro
Također je prirodno da čovjek osjeća naklonost i ljubav prema onome ko mu čini dobro, ko ga pomaže materijalno ili moralno, ko mu se odaziva u slučaju potrebe i nužde, ko mu pomaže da otkloni neugodnosti ili, pak, da dosegne neke ciljeve. Međutim, u suštini, čovjek treba biti zahvalan jedino Allahu, dž.š., jer je On u stvarnom smislu jedini dobročinitelj čija dobra nije moguće pobrojati. Ljudi su dobročinitelji samo u prenesenom smislu te riječi. Kad čovjek spozna ovu istinu, onda će svoju ljubav usmjeriti prema Stvoritelju dobra i istinskom Dobročinitelju.
- Ljubav prema onome ko čini dobro drugima
U ljudskoj prirodi je da osjeća ljubav prema dobročinitelju, pa makar to dobročinstvo i ne bilo usmjereno prema nama. Ako čujemo, npr., za neki humani gest nekog vladara, učenjaka ili bilo kojeg drugog čovjeka, tj. da pomaže druge ljude, da je pravedan, blag i prijatan u ophođenju prema drugim ljudima i sl., a ne živi među nama, u nama će se javiti simpatija i naklonost prema tom čovjeku. A isto tako, osjećat ćemo odbojnost ili averziju prema nekome ko je zao, ohol i nemoralan, bez obzira gdje živio. Ovdje se, dakle, radi o ljubavi prema dobročinitelju zbog njegovog dobročinstva uopće, a ne zbog njegovog dobročinstva prema nama.
- Ljubav prema svemu onome što je lijepo
Čovjeku je urođena ljubav prema svemu onome što je lijepo zbog same ljepote, a ne zbog nekog interesa koji se eventualno krije iza te ljepote. Postoji vanjska (fizička) ljepota koju saznajemo putem čula vida, i unutarnja (duhovna) ljepota koju spoznajemo srcem i unutrašnjom moći zapažanja. I svaka je ljepota draga onome ko je spozna. Ako se npr. spoznaje srcem, ljepota je draga srcu. Tu spada, recimo, ljubav prema poslanicima, učenjacima te ljudima pohvalnih osobina koji su nam poznati iz historije. Ovdje je riječ o duhovnoj ljubavi jer mi ne poznajemo njihova lica ili izgled. Mi ih volimo zbog njihovih djela koja su pokazatelji njihovih lijepih svojstava. Onome ko, npr., voli knjige, poeziju, lijepu sliku ili građevinu otkrit će se duhovna ljepota, koja, u konačnici, pripada njihovim autorima, odn. njihovom znanju i sposobnosti. A gdje je znanje ljudi u odnosu na Allahovo, dž.š., znanje i Njegovu moć? Krajnje savršenstvo i ljepota pripadaju jedino Allahu, dž.š. Stoga se ljubav i naklonost zahtijeva samo prema Njemu.
- Ljubav prema osobi zbog duhovne sličnosti
Poznato je da se međusobno slične i podudarne stvari privlače. Tako je dijete sklono drugom djetetu, a odrasla osoba odrasloj osobi. Učeni je sklon više učenom nego zanatliji; stolar je sklon više stolaru nego zemljoradniku itd. Međusobna sličnost ili podudarnost može biti fizička ili duhovna. Ovo se odnosi i na ljubav prema Allahu, dž.š., u kontekstu duhovne sličnosti, zapravo, duhovnih svojstva. Naime, ljudima je naređeno da oponašaju svoga Gospodara u Njegovim lijepim imenima i svojstvima. Time se ljudi približavaju Allahu, dž.š., ne u prostornom već u duhovnom smislu.
Allah, dž.š., voli Svoje robove
Ljubavlju prema Allahu dž.š., čovjek zadobiva uzvratnu ljubav svoga Gospodara. Iz kur'anskih ajeta izravno spoznajemo da Allah, dž.š., voli:
- dobročinitelje (el-Bekare, 195; Ali ‘Imran, 134, 148; el-Ma'ide, 13, 93);
- one koji se kaju i čiste (el-Bekare, 222);
- one koji slijede Poslanika, a.s. (Ali ‘Imran, 31);
- Bogobojazne (Ali ‘Imran , 76; et-Tevbe, 4, 7);
- strpljive (Ali ‘Imran, 146);
- one koji se na Njega oslanjaju (Ali ‘Imran, 159);
- pravedne (el-Ma'ide, 42; el-Hudžurat, 9; el-Mumtehane, 8);
- one koji se čiste (et-Tevbe, 108);
- one koji se na Njegovome Putu bore (es-Saff, 4).
Ko spozna Uzvišenog Allaha, on Ga i zavoli
Ljubav prema Allahu, dž.š., povezana je sa spoznajom. Zato je Muhammed, a.s., najviše volio Allaha, dž.š., od svih ostalih ljudi, jer Ga je on najbolje poznavao, kao što je i sam rekao: ‘’Ja od vas najbolje poznajem Allaha’’ (Buhari). Hasan el-Basri je rekao: ”Ko spozna svoga Gospodara – zavoli ga, a ko spozna ovaj svijet – ostavi ga”.
Vidjeli smo da Uzvišeni Allah voli… a onaj koga Allah voli – On je sa njim: pomaže mu, čuva ga i pod Njegovom je zaštitom. U Kur'anu npr. čitamo: Allah je zaista sa onima koji su Bogobojazni i koji dobra djela čine (en-Nahl, 128
Allah, dž.š., je El-Vedud – Svevolitelj
Jedno od devedeset devet Allahovih lijepih imena je i El-Vedud, a što znači da je On Onaj koji voli dobro svim stvorenjima, pa im čini dobro i hvali ih. Ovo Allahovo, dž.š., svojstvo spominje se dva puta u Kur'anu (Hud, 90; el-Burudž, 14). Kada objašnjava udio ljudi u ovom Allahovom, dž.š., lijepom imenu, El-Gazali u svome djelu El-Maksadu l-esna (Komentar Allahovih lijepih imena, 169-170), između ostaloga, kaže:
‘’El-Vedud među robovima je onaj koji želi Allahovim stvorenjima ono što želi samome sebi, a više od toga je onaj koji im daje prednost nad samim sobom… Savršenstvo toga je da srdžba, zavist, uznemiravanje i uvrede ne spriječe činjenje dobra, kao što je Allahov Poslanik, a.s., kada su njegovi zubi bili polomljeni a lice zaprašeno i udareno, rekao: ‘Bože, oprosti mome narodu, oni zaista ne znaju’. Dakle, njihov loš postupak nije ga spriječio da im on želi dobro. Ili kao što je on naredio hazreti Aliji riječima: ‘Ako želiš da pretekneš one koji su Allahu bliski, onda uspostavi vezu sa onima koji su je s tobom prekinuli, podaj onome ko tebi ne daje i oprosti onome ko te je uvrijedio'’’.
Velika tema islama
Makar uzgredno, valja napomenuti da je mehabbe, tj. duhovna ljubav prema Allahu, dž. š., velika tema islama o kojoj su nabolje, najprofinjenije i najiskrenije stranice tomova knjiga ispisali veliki sufijski umovi i iskreni zaljubljenici u Allahovu Ljepotu. Radi se o plejadi zaljubljenika koji su nam u naslijeđe ostavili prekrasno zdanje vrhunske literature. Isto tako, ta raskošna i žanrovski razuđena literatura pruža nam uvide u njihove domete i stanja u duhovnoj ljubavi i dragocjene spoznaje koje nam mogu pomoći u gradnji vlastitog hrama ljubavi u našim dušama. Također, u njihovim djelima pronaći ćemo najbolje teorijsko-spoznajne uvide o duhovnoj ljubavi, njezinom intenzitetu, vrstama, stanjima, načinima i putevima njezina sticanja.
Duhovna iskustva ljubavi i djela: Zun-Nuna el-Misrija, Ebu Hamida el-Gazalija i njegovog brata Ahmeda, nesvakidašnje Rabije el-Adevije iz Basre, stradalnika Ebu Mensura el-Halladža, Ebu Hasana ed-Dejlemija, Ebu Kasima el-Kušejrija, Ruzbehana Baklija Širazija, Dželaluddina Rumija i mnogih drugih izvanrednih likova u historiji islama, o čijim životima i iskustvima znamo manje ili više, predstavljaju prave zdence spoznaje i dragulje čiji sjaj sija i danas osvjetljavajući mnoga srca i duše širom Planete.
(TBT)
