Nemanja Baćković ima objašnjenje za ovakvu Mustafinu aktivnost i “nemir”:
“Nikako mu se nije dalo da miruje, pa mu je na pamet palo da ratnu sreću preokrene tako što će izvršiti atentate na vladare Njemačke, Bugarske i Grčke, moguće i Rumunije. Po ovom zadatku, Mehmedbašić je čekao grčkog kralja Konstantina u pozorištu u Atini, s otkočenim revolverom, ali se kralj zbog neke prehlade nije pojavio. Golubiću je zapao njemački car Vilhelm. Otišao je u Švicarsku, ali se zbog teškog prebacivanja odustalo, pa je, po odobrenju Apisa, nastavio studije u Francuskoj.
Tu ga je zatekla vijest o hapšenju Apisa i drugova, koji su osuđeni i strijeljani na osnovu lažnih svjedočenja i namještenog atentata na regenta Aleksandra. Na dojavu srpske vlade, Francuzi su uhapsili i Golubića, kao njemačkog špijuna. Preko svojih veza, grebao je i rukama i nogama da ga prebace u zatvor u Solunu, jer mu kao optuženom za špijunažu nije ginuo streljački vod. To mu je uspjelo, pa na Solunskom procesu, i pored mučenja i prijetnji u zatvoru, nije pristao da optuži Apisa i time sebe spasi, za razliku od mnogih. Svađao se sa sudijama, istjerivao pravdu. Na kraju je oslobođen, ali i protjeran na Krf i stavljen pod prismotru.
Jednom su ga u šetnji napala trojica ljudi, izubijali ga bokserom, ostavili polumrtvog, a sve poslije još jedne dojave srpske vlade, ovaj put da je turski špijun…”
(TBT, Nedeljnik)
