Piše: Almir Fatić, thebosniatimes.ba
Kur’an je prije više od četrnaest stoljeća obznanio istinu da je “sve stvoreno u parovima”, i to: u onome što niče iz zemlje, u njima [ljudima] samima, i u onome što oni ne znaju (Ja Sin, 36). U modernoj fizici tek je početkom prošlog, dvadesetog stoljeća, otkriveno da je materija stvorena u parovima (otkriće engleskog fizičara Paul Diraca poznato kao parite). I ovo je jedno od najvećih otkrića moderne fizike. Ne ulazeći sada u tumačenjske detalje navedenog kur’anskog ajeta i spoznajā koje nudi, želimo istaći da neki muslimanski učenjaci smatraju da se pod riječima “u njima [ljudima] samima” misli i na postojanje nekih oprečnih osobina u ljudskom karakteru kao što su hrabrost/kukavičluk, ljubav/mržnja, darežljivost/škrtost i sl. S naše strane, taj paritet (u materiji, stvaranju, karakternim osobinama) želimo proširiti na još jedan plan – materijalni, u smislu bogatstvo/siromaštvo. Dakle, kao što postoje dan i noć, hladno i toplo, muško i žensko, zdravlje i bolest, lijepo i ružno, tako isto postoji i paritet ili polaritet u materijalnom smislu: bogatstvo/siromaštvo.
Postavlja se pitanje je li taj polaritet ad hoc jednak polaritetu pozitivno/negativno. Drugim riječima, je li materijalno bogatstvo sâmo po sebi nešto što je pozitivno, a siromaštvo sâmo po sebi negativno? Nadalje, je li materijalno bogatstvo zaista ključ rješenja svih naših pitanja ili problema? Može li ono biti smetnja u duhovnom smislu, u postizanju Bogobojaznosti (takvā) i dosezanja Božije blizine (el-kurbu l-ilāhi)? Ima li neko drugo bogatstvo koji je vrjednije od onog materijalnog?! S druge strane, je li siromaštvo nešto što je poželjnije i duhovno efikasnije?
Apsolutno i relativno bogatstvo
Postoje dvije vrste bogatstva: apsolutno i relativno. Apsolutno bogatstvo (el-ginā el-mutlak) posjeduje jedino i isključivo uzvišeni Allah, jer je On Onaj koji je dovoljan sâmome Sebi, niko Mu nije potreban zato što je apsolutno neovisan od bilo koga i čega, a sve postojeće je zavisno od Njega. Relativno bogatstvo (el-ginā en-nesebi), pak, pripadno je ljudima. Poznato nam je da nije postojao, ne postoji, niti će postojati pojedinac koji bi mogao reći da je sâm sebi dovoljan, odnosno da mu neko drugi nije potreban. Mnoštvo je toga od čega su ljudi zavisni, na primjer od hrane, vode, Sunca, pomoći druge osobe itd. Otuda je lahko izvesti zaključak da je ljudsko bogatstvo relativno, tj. ograničeno i zavisno od mnogih drugih faktora. To ja važna početna spoznaja koja čovjeka priprema za ispravna shvatanja materijalnog i bilo kojeg drugog posjedovanja, jer: Zaista se čovjek uzobijesti / čim se vidi neovisnim (istagnā) (el-‘Alek, 6–7). Iako se ovdje govori o konkretnom čovjeku – Ebu Džehlu, o kome su ti ajeti i objavljeni, njima se opisuje svaki čovjek koji poprimi ebudžehlovsku karakteristiku – da se uzobijesti zbog mnoštva imetka ili bogatstva.
Bogatstvo duše
“Nije bogatstvo u mnoštvu imetka, već je bogatstvo u bogatstvu duše” (Buhari, 6081; Muslim, 1051). Komentarišući ovaj hadis, hafiz Ibn Hadžer (u. 852/1448), najpoznatiji komentator Buharijeve zbirke hadisa, navodi Ibn Bettalov komentar tog hadisa:
“Hadisom se hoće kazati da istinsko bogatstvo nije u mnoštvu imetka, jer ima mnogo onih kojima je Allah podario imetak ili bogatstvo, ali oni time nisu zadovoljni, pa ga stalno nastoje uvećati na bilo koji način. Takvi, zapravo, kao da su siromasi zbog svoje prevelike žudnje za imetkom. Istinsko bogatstvo jeste bogatstvo duše, a to posjeduju oni koji su zadovoljni onim što imaju, ne žude da to uvećaju, niti insistiraju na traženju imetka. I oni su poput bogataša.” Ibn Bettal (u. 449/1057) jedan je od velikih malikijskih učenjaka i, također, jedan od komentatora Buharijeva Sahiha.
U nastavku svoga komentara hafiz Ibn Hadžer ukazuje na to da su siromaštvo i bogatstvo iskušenja kojima uzvišeni Allah ispituje Svoja stvorenja u odnosu na zahvaljivanje i strpljenje. Musliman je dužan da se strpi pri nevoljama, da ne pokazuje srdžbu i neraspoloženje, već da bude zadovoljan Allahovom odredbom, jer to stanje rezultira smirenošću njegovog srca i raspoloženjem duše. Kao peto značenje koje derivira iz tog hadisa, Ibn Hadžer navodi: “Nema nikakve smetnje da musliman traga za imetkom i da ga stječe na halal načine kako bi njime ostvario svoje ciljeve, tj. da ga troši na one za koje je zadužen i daje u ono što mu je dostupno od različitih puteva dobra. Ali mu je zabranjeno da traga za imetkom na svakakav način, ne razlikujući halal i haram, ili da pretjera u njegovom stjecanju tako da propušta obavezne dužnosti, farzove, e da bi ga što više uvećao” (Fethu l-bāri, 18/264).
Sredstvo a ne cilj
Ibn Bettalov i Ibn Hadžerov komentar na sažet, ali jednostavan način objašnjavaju smisao “bogatstva duša” i, u širem smislu, stav islama o bogatstvu, njegovom stjecanju i raspolaganju. Na temelju svega do sada rečenog možemo derivirati slijedeće zaključke o razumijevanju i poimanju bogatstva:
- Bogatstvo ne treba bit cilj, već sredstvo.
- Čovjek ne treba biti rob bogatstva, već njegov upravitelj.
- Bogatstvo se stječe samo na dozvoljen, halal način, a dijeli se na Allahovom Putu samo zarad Njegovog zadovoljstva.
- Bogatstvo je iskušenje, kao i siromaštvo: Allah u izobilju daje opskrbu onome kome hoće od robova Svojih, a nekome i uskraćuje. Zaista Allah sve zna (el-’Ankebut, 62).
- Bogatstvo i siromaštvo su Božije odredbe, a sa Njegovom odredbom treba biti zadovoljan. Prenosi se da je hazreti Alija rekao: “Ukras siromaštva je čednost, a ukras bogatstva je zahvaljivanje.”
- Više ili manje imetka nije mjerilo bogatstva ili siromaštva, jer postoji “bogatstvo duše”.
- Bogatstvo duše se ogleda u nepostojanju pohlepe, u skromnosti i zadovoljstvu sa onim koliko je čovjeku doista potrebno. Hazreti Omer je rekao: “Pohlepa je siromaštvo, a odricanje (el-je’s) jeste bogatstvo. Ko se odrekne onoga što ljudi posjeduju i bude skroman bit će neovisan od njih.” Jedan je mudrac upitan: “Šta je to bogatstvo?” On odgovori: “Kada ti je dato malo, a zadovoljan si onim koliko ti je dosta” (Gazali, Ihjā’, 8:42–43).
Čemu vodi bogatstvo
Ukoliko stvari suštinski promatramo, dolazimo do spoznaje da bogatstvo, kao i siromaštvo, sâmo po sebi ne predstavlja ni dobro ni loše. Zapravo, ono postaje jedno od toga dvoga u zavisnosti od onoga čemu vodi, tj. od njegovih posljedica: pozitivnih ili negativnih.
Ako bogatstvo dovede ili dovodi do obijesti, nepravde i nasilja, onda je pokuđeno. Kur’an govori o Karunu, bogatašu iz faraonovih vremena koji se hvalio svojim bogatstvom pa je, za kaznu, zajedno sa svojom kućom “utjeran u zemlju” (v. el-Kasas, 76–81). A ako, s druge strane, bogatstvo pomogne čovjeku u postizanju bogobojaznosti, moralnog života i Božijeg zadovoljstva, kao takvo je pohvalno. Na taj način valja razumijevati sve ajete i hadise koje govore u pohvalu bogatstva i njegovog stjecanja, kao na primjer hadis: “Divnog li dobrog imetka u rukama dobrog čovjeka!” (Ahmed, 4:197) Sjetimo se kur’anskog kazivanja o Sulejmanu, a.s., i njegovoj vlasti i velikom bogatstvu (v. en-Neml, 15–24), zatim bogatstva pojedinih ashaba (Ebu Bekra, Osmana, Abdurrahman ibn ‘Avfa i drugih) te njihovog dijeljenja na Božijem Putu, pa bogatstva naših bosanskih vakifa koji ga uvakufiše u trajno dobro…
Prema tome, bogatstvo je uzvišeni Allah dao kao znak Svoje blagodati i milosti prema ljudima kako bi lakše činili dobra djela i imali, ako Mu budu pokorni, bereketa u životima. Kur’an svjedoči da je Nuh, a.s., rekao svome narodu: “Tražite oprost od Gospodara svoga! Zaista On mnogo prašta! On će vam slati kišu obilnu i pomoći će vas imecima i sinovima, i dat će vam bašče i dat će vam rijeke” (Nuh, 10–12).
Isto se odnosi i na siromaštvo: ako ono dovede do moralne pokvarenosti i razvrata, do ponižavanja i potčinjavanja ljudima, do gubitka vjere i časti, onda je nešto od čega treba tražiti Božiju zaštitu, baš kao je to činio Allahov Poslanik, s.a.v.s., riječima: E‘uzu bike mine l-fakr / “Bože, utječem Ti se od siromaštva” (Ebu Davud, 1544; Nesa’i, 5475; Ibn Madže, 3099). Ali, ako siromaštvo u materijalnom smislu dovede do časnog, poštenog i skromnog života, onda pohvalu siromaštvu i siromasima u ajetima (v. el-Bekare, 263; el-Hašr, 8) i hadisima Allahovoga Poslanika, s.a.v.s., treba razumijevati u tom smislu, kao što je hadis: Siromasi moga ummeta ući će u Džennet pet stotina godina prije bogataša moga ummeta (Tirmizi, 2354).
(TBT)
