„Političke koalicije imaju privremen rok upotrebe i završavaju kao rakova djeca. Kombinacija građanske i etničke opcije zakonomjerno vodi raskolu, jer je harmoničan odnos između te dvije političke filozofije gotovo nemoguć,“ piše Gojko Berić u svojoj kolumni objevljenoj u Oslobođenju. „Zato je u ovoj priči slučaj Elmedina Konakovića, gotovo deceniju najmoćnijeg čovjeka u ovdašnjoj kantonalnoj vlasti, politički i medijski najzanimljiviji“, zaključuje Berić.
„Dijete SDA, godinama važna stranačka figura od povjerenja, Konaković je prošao Bunu i Bunicu političkih prevara, korupcije, bezakonja i nepotizma. Kad je stranci okrenuo leđa, iako je i sam bio dio te hobotnice, odvažio se da o tome javno progovori: “Nisam mogao podnijeti da se toliko krade u Kantonu Sarajevo. Kralo se lopatama”, izjavio je na televiziji.
Kao primjer naveo je krađu međunarodnih donacija koje su bile namijenjene obnovi i izgradnji izbjegličkih kuća u nekim selima u istočnoj Bosni. Međutim, pare su navodno otišle u ruke jednog ovdašnjeg tranzicijskog hotelijera, poznatog po tome što, kako su novine pisale, državi ne plaća struju i vodu. “A za te pare mogla su se obnoviti tri sela”, rekao je Konaković. SDA nema običaj da demantuje takve i slične priče i drži se izreke: Pala muha na medvjeda! Konaković je nakon svega morao znati da će mu Bakir Izetbegović postaviti sačekušu na svakoj krivini klizave političke ceste, priželjkujući da njegov stranački odmetnik sleti s puta, ako ne u provaliju, a ono makar u neki duboki jarak. I kao da je izazivao sudbinu, ovaj je u nekoliko navrata to i učinio. Navike stečene u “prethodnom” političkom životu bile su jače od svakog opreza. Nisu to bili bogzna kakvi gafovi, ali dovoljni da se iz “zavjereničkog” megafona začuje glas: Drž’te lopova!“ napisao je Berić.
(TBT)