Piše: Dani Rodrik, thebosniatimes.ba
Nejednakost je postala važna tema na agendama kreatora državnih politika. Političko i društveno nezadovoljstvo postojećim ekonomskim poretkom doprinosi jačanju populističkih pokreta i izaziva ulične proteste od Čilea do Francuske. Političari svih boja počinju prepoznavati nejednakost kao jedan od programskih prioriteta. Ekonomisti su donedavno govorili samo o štetnim efektima egalitarističkih politika na tržišne podsticaje i fiskalni bilans. Sada ih više brine to što previše nejednakosti podstiče monopolističko ponašanje i ugrožava tehnološki napredak i ekonomski rast.
Dobra vijest je da na raspolaganju imamo znatan broj alatki kojima možemo odgovoriti na izazov rastuće nejednakosti. Na nedavno održanoj konferenciji koju sam organizirao sa Olivierom Blanchardom, bivšim vodećim ekonomistom Međunarodnog monetarnog fonda, grupa naših kolega izložila je široku lepezu prijedloga usmjerenih na sve tri dimenzije ekonomskog života: predproizvodnu, proizvodnu i postproizvodnu.
Važne predproizvodne intervencije moguće su na polju obrazovanja, zdravstvene zaštite i finansijskih politika, što najdirektnije utiče na kapacitete sa kojima pojedinci izlaze na tržište rada. U postproizvodnoj fazi možemo koristiti poreske i socijalne politike za redistribuciju tržišnog dohotka.
U kategoriji intervencija u proizvodnoj fazi ponuđene ideje su možda i najzanimljivije. Politike u ovoj oblasti direktno utiču na odluke preduzeća u domenu zapošljavanja, investicija i inovacija kroz oblikovanje relativnih cijena, prilagođavanje okruženja za pregovore između strana koje polažu pravo na proizvod (prije svega radnika i snabdjevača) i izgradnju regulatornog konteksta. Primjeri takvih politika su minimalna cijena rada, uređenje radnih odnosa, politike za podsticanje inovacija koje ne ugrožavaju zapošljavanje, lokalno prilagođene industrijske politike, kao i primjena antitrust zakona.
Neke politike – kao što su intervencije u ranom djetinjstvu, programi za razvoj radne snage i državno finansiranje tercijarnog obrazovanja – već su isprobane, provjerene i dokazano je da daju rezultate. Druge, kao što je porez na ukupnu imovinu, još su predmet sporenja. Za neke, kao što je prilagođavanje lokalnom kontekstu, još ne znamo kakva bi bila njihova najoptimalnija forma. Ali sve je širi konsenzus da je izvjesna mjera eksperimentiranja sa ekonomskim politikama poželjna i potrebna.
Ipak, glavnom pitanju još se ne poklanja dovoljno pažnje. To pitanje glasi: koju vrstu nejednakosti treba ciljati predloženim mjerama? Politike u ovoj oblasti obično su usmjerene na smanjivanje dohotka na vrhu, na primjer progresivnim oporezivanjem, ili uvećanje dohotka na dnu ljestvice, na primjer davanjem novčane pomoći porodicama ispod linije siromaštva.
Takve politike moraju se proširiti i dopuniti, naročito u zemlji kakva je SAD, gdje sadašnji napori u tom smjeru nisu dovoljni. Takođe, današnja nejednakost zahtjeva drugačiji pristup, koji će se fokusirati na ekonomsku nesigurnost i strepnje u grupama na sredini dohodovne distribucije. Naše demokratije mogu eliminirati opasnost od društvenih sukoba, nativizma i autoritarizma jedino ako uspiju poboljšati ekonomsko stanje i društveni status radnika iz srednje i niže srednje klase.
O potrebi za takvim pristupom govori činjenica da su konvencionalni indikatori nejednakosti prilično nepouzdani u predviđanju ekonomskog i političkog nezadovoljstva u demokratijama. U Francuskoj, na primjer, ekstremna desnica je ojačala, a „žuti prsluci“ su dugo i žestoko demonstrirali na ulicama, iako nejednakost (mjereno Đinijevim koeficijentom ili udjelom dohodaka na vrhu) nije značajno porasla, bar ne u poređenju sa nekim drugim bogatim demokratijama. Isto tako, demonstracije na ulicama Čilea počele su poslije dvije decenije značajnog smanjivanja dohodovne nejednakosti. Trumpovu pobjedu na izborima 2016. nisu donijele najsiromašnije države, već one u kojima su ekonomske perspektive i otvaranje radnih mjesta najviše kaskali za ostatkom zemlje.
Očigledno je da ovo nezadovoljstvo proističe iz nejednakosti drugačije vrste, one koja najviše pogađa srednji dio na ljestvici dohodovne distribucije. Ključni segment našeg problema je nestajanje (i relativna nestašica) dobrih i stabilnih radnih mjesta.
Deindustrijalizacija je razorila mnoge nekada velike proizvodne centre, čemu je doprinjela i ekonomska globalizacija i konkurencija zemalja kao što je Kina. Tehnološke promjene naročito teško pogađaju ljude u srednjem dijelu distribucije radnih vještina, kao što pokazuje primjer miliona radnika u proizvodnji, službenika i radnika u maloprodaji. Propadanje sindikata i uvođenje novih politika za podsticanje „fleksibilnosti“ na tržištu rada dodatno su doprinjeli nesigurnosti.
Još jedan važan dio priče koji konvencionalne mjere nejednakosti ne zahvataju jeste rastuća geografska, društvena i kulturna podijeljenost radničke klase i elita. To je najočevidnije u prostornoj podjeli na prosperitetne, kosmopolitske urbane centre i zaostale ruralne zajednice, manje gradove i zabačene urbane zone.
Takva prostorna podijeljenost proizvedena je dubljim društvenim podjelama, kojima potom i sama doprinosi. Urbane profesionalne elite uključene su u globalne mreže i veoma su pokretljive. To uvećava njihov uticaj na upravljače i istovremeno ih distancira od vrijednosti i prioriteta manje sretnih sunarodnika koji pred društveno-političkim sistemom koji o njima naizgled ne brine i ništa za njih ne čini osjećaju samo nezadovoljstvo i otuđenost. Nejednakost se tu manifestira kao iskustvo gubitka dostojanstva i društvenog statusa u grupama slabije obrazovanih radnika i ostalih „autsajdera“.
Ekonomisti počinju shvatati da uspješna borba protiv nastale polarizacije u velikoj mjeri zavisi od obnavljanja sposobnosti ekonomije da stvara dobra radna mjesta. U tom domenu ideja ne manjka. Institucije tržišta rada i globalna trgovinska pravila treba reformirati tako da se ojača pregovaračka pozicija rada u odnosu na globalno mobilne poslodavce. Sama preduzeća moraju prihvatiti više odgovornosti za lokalne zajednice, poslodavce i snabdjevače. Državna podrška inovacijama mora se eksplicitno usmjeriti na tehnologije koje ne ugrožavaju radna mjesta. Možemo zamisliti jedan sasvim drugačiji režim javno-privatnog partnerstva koji će biti u službi stvaranja ekonomije dobrih radnih mjesta.
Mnoge od tih ideja nikada nisu testirane. Ali problemi su novi i traže nova rješenja. Ako ne budemo dovoljno hrabri i maštoviti u službi izgradnje inkluzivne ekonomije, inicijativu će preuzeti preprodavci starih i provjereno katastrofalnih rješenja.
(TBT, Project Syndicate)