Piše: Olga Zirojević, thebosniatimes.ba
„Ako napadnu Irak – poručio je u samo predvečerje iračko-iranskog rata irački predsjednik Sadam Husein – naći će ispod svakog kamena i iza svakog drveta ili zida iračke borce spremne da se bore i poginu kao mučenici u odbrani Iraka“.
U vrijeme prvog zalivskog rata porodice palih boraca dobijale su kola i 10.000 iračkih dinara (tada u vrijednosti od oko 33.000 američkih dolara). Slično je postupano i na okupiranim palestinskim teritorijama; i tamo su porodice atentatora-samoubica bivale obeštećene sa 25.000 dolara, dok je za one koji bi izgubili život u sukobu sa izraelskom vojskom odšteta iznosila 2.000 dolara, a toliko je plaćano i za svaki stan koji bi Izraelci uništili. Ova solidarnost donijela je, razumljivo, i odgovarajući propagandni profit, pa će Sadam Husein izjaviti: „Meni su podvizi mučenika hrabrog palestinskog naroda ravni nepokolebljivosti iračkog naroda, a svaka akcija protiv neprijatelja kao da sam je sam izvršio“.
I među arapskim dobrovoljcima u Avganistanu kult mučeništva širio se poput stepskog požara. U tekstovima Abdullaha Azzama (mentora Osame bin Ladena) pali borci se toliko veličaju da ispada da je smisao života dopustiti nevjernicima da te raznesu u komadiće. Njegova desna ruka dugo je bio Palestinac Tamim al-Adnani koji je stalno ponavljao kako je jednostavno domoći se nebeske nagrade: „Samo treba da sebi ispališ u glavu mali komadić olova. Ili, što se mene tiče, jedan topovski metak, a ako baš želiš, i jednu raketu. To je sve, i brzo prolazi, ali nagrada ostaje dovijeka“. Ovom vrhovnom učitelju novih generacija terorista taj najviši cilj bio je, međutim, uskraćen. Nije poginuo ni u borbi protiv ruskih snaga u Avganistanu, niti u nekom samoubilačkom atentatu; umro je na Floridi tokom posjete Diznilendu – od infarkta.
Na iranskoj strani u vreme posljednjeg rata sa Irakom (1980-1988) Sadamovoj premoći mogli su se suprotstaviti samo vojnici spremni poginuti. Mobilizirani dobrovoljci svih godišta (tzv. Basidži-e mostafan) s vjerskim oduševljenjem i nadom u mučeničku smrt krenuli su u rat čisteći čak i minska polja i bacajući se u unakrsnu vatru.
Tako su mrtvi iz prošlosti postali heroji budućnosti pri čemu nije idealizirana samo hrabrost boraca u bici kod Kerbele (680) već, prije svega, njihovo stradanje.
I danas, tri decenije poslije rata, teško je u mega metropoli Teheranu ne naići na tragove mučenika-šehida; po njima su nazvani svi veći gradski bulevari, oni su ovekovječeni na betonskim zidovima zgrada, živi ili u trenutku smrti. Tu su i invalidi rata – njih oko 300.000 – sa počasnom titulom džumbaz.
U Kur’anu se ne nalazi riječ šehid (arap. šahid) u značenju mučenik već svjedok („I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi“, 50, 21; „kad je Allah svjedok svega što radite“, 3, 98). Otuda je šehid i jedno od Alahovih „najljepših imena“ (kojih ima 99).
Međutim, u čitavoj hadiskoj literaturi (usmenom predanju) šehid je mučenik koji svoje vjerovanje potvrđuje smrću u boju protiv nevjernika – takva smrt se u ranom islamskom periodu smatrala krunom pobožnog života – i njega na nebu čekaju velike povlastice koje se rado opisuju u brojnim hadisima. Mučeništvo ga, najprije, oslobađa od ispitivanja u grobu, koje sprovode „anđeli ispitivači“
(Munker i Nakir), a nije potrebno ni da pređe preko „mača bezgrešnosti“. Mučenici zauzimaju najviše mjesto u Raju, pokraj Božjeg prijestola (Dar al-Šuhada). Rane koje šehid zadobije u džihadu zacrvenit će se Sudnjeg dana poput krvi i mirisaće na mošus. Mučenici smrću dobijaju oslobođenje od svih grijehova, tako da ne traže Poslanikovo (misli se na Muhameda) posredovanje. Čak, polazeći od kasnijih predanja, oni posreduju za druge ljude. Kako su već čisti, jedino njih od svih umrlih ne treba prati (gusl) ni presvlačiti prije pokopa. Najzad, nijedan od rajskih žitelja nikad se više neće vratiti na zemlju osim šehida, jer on, zbog posebnih povlastica koje uživa u Raju, želi da još deset puta proživi svoje mučeništvo.
Slavljenje šahade imalo je za posljedicu pravu žudnju za mučeničkom smrću, a prema nekim predanjima za njom su čeznuli čak i verovjesnik Muhamed i drugi po redu halifa Omar. Pravovjerna teologija ovu žudnju za mučeništvom nije nipošto odobravala, naprotiv, zabranjivala ga je jer ono suviše sliči na samoubistvo koje je islam osuđivao. Stoga su tihe moralne obaveze, kao post, redovna molitva, čitanje Kur’ana, zahvalnost roditeljima, učenje, poštenje prilikom ubiranja poreza – oduvijek cijenjene kao ravnopravne dobrovoljnoj smrti (pa i bolje od nje); sve su to djela na Alahovom putu.
Ali i samo shvatanje šehida doživjelo je značajan razvoj (kao što će kasnije doći do razlikovanja „većeg džihada“, borbe protiv samog sebe i „manjeg džihada“, tj „svetog rata“) koji se djelimično vidi i u hadisu – tako da je na kraju gotovo svako ko bi umro naprasnom ili nasilnom smrću (pa i žena koja umre pri porođaju) i pobudio sažaljenje u očima naroda postajao mučenikom, te je potom mogao biti smatran čak i svetim čovjekom.
Išlo se i dalje od toga, pa su šehidi postajali i službenici koji bi umrli na poslu, kao i žrtve saobraćajnih i avionskih nesreća.
Sve je to dovelo do toga da je mučenička smrt u Iranu doživjela galopirajuću inflaciju jer, kako je to primijetio Mohsen Kadivar, jedan od najučenijih vjerskih reformatora: „Tržišna vrijednost mučeništva opada kao cijena zlata na bazaru ako se svaki umrli naziva šehidom“.
Ali, kako je kult mučeništva koji kod šiita ima posebno značajnu ulogu dospio na tlo sunita Arapa, u koje spadaju i Iračani (ne računajući ugnjetene šiite na jugu zemlje)?
Evropski eksperti smatraju da ovom eksportu iz Irana prijeti opasnost da se od vrline razvije u oružje terora (Neue Zűrcher Zeitung, Zűrich, 12. mart, 2003).
(TBT, Peščanik.net)