Svijet ponovo priča o optužbama za genocid, ovog puta u Myanmaru, a u sve je umiješana i jedna nobelovka.
Nobelovka se u posljednje vrijeme suočava sa žestokim kritikama. Aung San Suu Kyi se decenijama žustro borila za demokratiju, nazivali su je Gandijevom nasljednicom i dobitnica je Nobelove nagradu za mir.
Decenijama se protiv vojne hunte borila za demokratiju, zbog čega je čak 15 godina provela u kućnom pritvoru.
Danas je liderka Myanmara i tu istu vojsku brani od optužbi za genocid nad Rohingya muslimanima – što je prilično utjecalo na njen ugled u svijetu.
Slučaj je stigao pred Međunarodni sud pravde u Haggu, gradu u kome se već pričalo, sudilo i presuđivalo o krvavim sukobima u Jugoslaviji – doduše, ne pred istim sudom.
Međunarodni sud je morao da odlučuje i poslije sukoba u Rwandi, jednom od najkrvavijih koje je svijet ikada vidio, a sva tri događaja i dalje izazivaju veliku buru u javnosti.
“Genocid se smatra najtežim zločinom, ali i jednim od najteže dokazivanih”, kaže za BBC na srpskom Ivan Jovanović, ekspert za međunarodno pravo.
“A koliko su postupci za genocid pred Međunarodnim sudom pravde doprinijeli pomirenju… Teško je reći, nema toliko primjera, osim slučaja Bosne i Hercegovine protiv Jugoslavije.
“Kratkoročno i srednjeročno, presude često mogu i da pojačaju poricanje zločina… Možda u dužem vremenskom periodu nešto promjene ako ostave iza sebe jasno utvrđene činjenice”, dodaje Jovanović.
Slučaj
Prije samo dvije godine, u budističkom Myanmaru je živjelo oko milion pripadnika muslimanske Rohingya manjine – većina u saveznoj državi Rakhine.
Te godine myanmarska vojska je pokrenula veliku vojnu akciju protiv, kako navode, “militantnih ekstremista među Rohingya koje krive za terorističke napade.
Vojni lideri, kao i Aung San Suu Kyi, kažu da je riječ o “unutrašnjem oružanom sukobu” i legitimnoj vojnoj akciji, dok međunarodna javnost pominje etničko čišćenje.
U susjednom Bangladeshu danas živi više od 915.000 Rohingya izbjeglica, a svijet sve više priča o brojnim optužbama za zločine koje su mjanmarski vojnici navodno počinili.
Poslije sukoba formirana je specijalna misija UN sa zadatkom da utvrdi šta se desilo.
U istraživanju tvrde da postoje dokazi za genocid nad Rohindžama – myanmarske vojnike optužuju za ubistva, sistematična silovanja, grupna silovanja i druge “prisilne seksualne zločina nad ženama, djevojčicama, dječacima, muškarcima i transrodnim osobama”.
Osim toga, ističu da je oko 390 sela potpuno spaljeno i da su počinjeni “najteži zločini pod međunarodnim pravom”. Predlažu da šest vojnih zvaničnika Myanmara izađe pred sud.
Aung San Suu Kyi nema kontrolu nad vojskom – koja je i dalje veoma moćna i uticajna u Myanmaru- tako da nju krive zašto nije učinila više da zaustavi napade.
Onda se u sve umiješala Gambia, mala zemlja na zapadu Afrike u kojoj većinu čine muslimani, tako što je u novembru – u ime nekoliko muslimanskih zemalja – tužila Myanmar za genocid pred Međunarodnim sudom pravde u Haggu.
Aung San Suu Kyi je zato nedavno bila u Haggu, braneći Myanmar, a čitav slučaj je nazvala “nekompletnim i netačnim”.
Liderka Myanmara je u Haggu izjavila da je vojska možda nekoliko puta upotrijebila prekomjernu silu, ali da će se svi vojnici koji su počinili ratne zločine naći na optuženičkoj klupi.
“Uz tebe smo”, piše na transparentima koje su nosili oni koji podržavaju Aung San Suu Kyi /Reuters
Jovanović za BBC kaže da ovakvi slučajevi pred Međunarodnim sudom pravde mogu da imaju nekoliko posljedica po zemlju.
“Prvo što mi pada na pamet je posljedica po reputaciju”, ističe.
“Samo pokretanje spor nema direktne posljedice po tuženu zemlju, osim ako sud toj zemlji ne naredi da obustavi određene radnje koje je vršila do tada ili može doprinijeti da se skrene pažnja međunarodne javnosti na zločine koji su predmet tužbe.
“A ukoliko presuda utvrdi da je genocida zaista bilo, to hipotetički može da ima razne pravne posljedice, šta god da sud odluči – na primjer, da odredi kompenzaciju žrtvama. Tako je i u slučaju Myanmara “.
Šta je genocid?
Jedno od najtežih krivičnih djela, koje mnogi vide kao “zločin nad zločinima”.
Međutim, nešto što djeluje kao genocid i dokazati da se ono što se desilo uklapa u pravnu definiciju genocida mogu da budu dvije potpuno različite stvari, smatraju stručnjaci.
“Sa pravne strane, da bi nešto bilo smatrano genocidom, mora da ispuni stroge uslove – prije svega da žrtve budu identifikovane kao pripadnici nacionalne, vjerske, etničke ili rasne grupe. Najvažnije je utvrditi da postoji namjera potpunog ili djelimičnog uništenja te grupe”, kaže Jovanović.
Dakle, da bi donio odluku da je genocid počinjen, sud će morati da utvrdi da li je Myanmar, odnosno ljudi koji su djelovali u njegovo ime, djelovao “sa namjerom da u cjelosti ili djelimično” uništi Rohingya manjinu.
Advokat Raphael Lemkin, Jevrejin poljskog porekla, skovao je termin genocid istražujući zločine nad Jermenima i holokaust – nacistička ubistva Jevreja i Roma.
Onda je 1948. godine usvojena Konvencija o prevenciji i kažnjavanju zločina genocida, čiji Član 2 kaže da se genocid sastoji iz određenih radnji u “namjeri potpunog ili djelimičnog uništenja nacionalne, rasne ili vjerske grupe”, a da podrazumijeva nekoliko stvari:
Ubistvo članova grupe
Teške povrede fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe
Namjerno podvrgavanje grupe životnim uslovima koji treba da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog uništenja
Mjere usmjerene ka spriječavanju rađanja u grupi
Prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu grupu
Član 3 dodaje da će biti kažnjena djela ne samo vršenja genocida, već i dogovor o izvršenju genocida, neposredno i javno podsticanje na izvršenje genocida, pokušaj genocida i saučesništvo u genocidu.
Ključna reč je namjera uništenja grupe kao takve – bez nje je najčešće riječ o zločinu protiv čovječnosti ili ratnom zločinu – a nju nije lako utvrditi.
Advokat Dušan Bratić za BBC na srpskom kaže da to znači da “nije dovoljno da neko naređuje ili izvršava neku ili sve ove radnje, već šta je cilj njegovog djelovanja”.
“Nije dovoljno ni da je izvršilac svjestan da usljed njegovih radnji može nastupiti posljedica u vidu uništenja grupe, pa da on pristaje na to, već je nužno da on baš to i želi i to voljom visokog intenziteta, da je upravo to njegov cilj”, kaže Bratić.
Slučaj Jugoslavija
Na prostoru bivše Jugoslavije redovno na sve strane pljušte optužbe za genocid i gotovo da je svako svakog tužio – često neuspješno.
“To je uglavnom tako jer nerijetko ti sudski postupci po cilju izlaze iz okvira pravom zamišljene svrhe sudskih postupaka i prelaze na pravno-politički teren, pretvarajući se u sredstvo borbe kojim se rat između ranije zaraćenih strana nastavlja”, navodi Bratić.
Posljednja optužba došla je sa Kosova u maju, kada je u Prištini usvojena rezolucija o osudi genocida Srbije na Kosovu tokom sukoba 1998. i 1999. godine.
Ipak, jedine presude o počinjenom genocidu na Balkanu doneo je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu, u slučaju Srebrenice.
Prva osuđujuća presuda za genocid u Evropi poslije Drugog svjetskog rata donijeta je 2004, u predmetu protiv Radislava Krstića, bivšeg generala Vojske Republike Srpske.
Za genocid u Srebrenici osuđeni su i bivši general VRS Ratko Mladić – prvostepenom – kao i bivši lider bosanskih Srba Radovan Karadžić – pravosnažnom presudom, kao i nekoliko visokih oficira VRS.
Međutim, tu je riječ o individualnoj krivičnoj, ne građanskoj odgovornosti države za genocid, iako je sa svih strana bilo – uglavnom neuspješnih – pokušaja da se dođe do takvih presuda.
Na primjer, Srbiju – odnosno tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju – pred Međunarodnim sudom pravde tužile su i Bosna i Hercegovina i Hrvatska. Zvaničnici u Beogradu odgovorili su kontratužbama.
Odlukom iz 2007, Međunarodni sud pravde je utvrdio da Beograd nije pomagao, niti podstrekivao genocid u BiH u ratu od 1992. do 1995. godine. Ipak, utvrđeno je da Srbija nije učinila dovoljno da bi spriječila genocid ili kaznila odgovorne.
Međusobne tužbe Hrvatske i Srbije za genocid su odbačene 2015. godine, čime je okončan spor između dvije zemlje koji je trajao duže od 15 godina.
Predsjednik Kosova Hashim Thaçi najavio je 2016. godine da će Kosovo podnijeti tužbu za genocid protiv Srbije.
Međutim, tužbe pred Međunarodnim sudom pravde mogu da podnose samo države članice Ujedinjenih nacija, što Kosovo nije, pa do tužbe nije došlo.
U medijima je tokom 2017. bilo najava da će Albanija u ime Kosova pokrenuti tužbu Srbije.
Teška riječ
Srebrenica i dalje izaziva dosta bure u regionu/Vladimir Živojinović
Jovanović kaže da se sve na kraju svodi na “težinu reči genocid”.
“Često se mnogi u društvima gdje je bilo masovnog stradanja više koncentrišu na to da je neko djelo bilo genocid, umjesto da se utvrdi šta se desilo, koliko ima žrtva i ko su počinioci”, ističe on.
Razlog je što genocid svi vide kao “zločin nad zločinima”, dodaje.
“Neki od najtežih zločina u novijoj historiji nisu bili genocidi jer su ubijani ubijani pripadnici sopstvene grupe – najčešće iz ideoloških razloga. Na primjer, Crveni Kmeri u Cambodia, progoni u Kini i Sovjetskom Savezu i zločini diktatora Južne Amerike”, kaže Jovanović.
Bratić navodi da suđenja za teška krivična djela protiv međunarodnog humanitarnog prava djeluju ljekovito na pomirenje “samo ukoliko presuda sadrži pravdu u sebi”.
“Indijski sudija Pal, član veća Tokijskog tribunala, 1946. godine je izuzeo svoje mišljenje prilikom suđenja generalu Jama Siti uz sljedeće obrazloženje: ‘Izgleda da samo ratni pobjednici sude ratnim gubitnicima’.
“Da bi se to postiglo, potrebno je da sude pravi međunarodni sudovi, osnovani uz poštovanje principa legaliteta i legitimiteta”, ističe Bratić.
Jermeni i Yazidisi
Slučaj Armenians nije dospio do međunarodnog suda, ali je jedan od najpoznatijih u svijetu.
Tokom 1915. i 1916, u vrijeme Osmanskog carstva, prema armenskim izvorima, stradalo je milion i po Armena, dok turska strana procjenjuje da je bilo 300.000 žrtava.
Turski zvaničnici priznaju da se dogodio zločin, ali negiraju da je bilo sistemske odluke da se uništi kršćanski jermenski narod.
Papa Franjo nazvao je to “prvim genocidom u 20. vijeku”, mada i dalje o tome ne postoji sudska odluka.
U Predstavničkom domu američkog Kongresa u oktobru je usvojena rezolucija kojom se masovna ubijanja Armena koje su sprovodili otomanski Turci tokom Prvog svjetskog rata, nazivaju genocidom.
Rezolucija je zatim usvojena u Senatu, ali je predsjednik Sjedinjenih Država Donald Trump nakon toga izjavio da za Bijelu kuću masovna ubistva Armena nisu genocid.
Kada je riječ o Jezidima, istražitelji UN tvrde da je nad njima izvršen genocid jer su su pripadnici Islamske države pokušali da unište tu zajednicu u Iraku i Siriji.
Slučaj Rwanda
U jeku rata na prostoru bivše Jugoslavije ratovalo se i u Rwandi, u jednom od najbrutalnijih sukoba na kraju 20. vijeka.
Te 1994. godine, u ovoj zemlji centralne Afrike, za samo 100 dana ubijeno je više od 800.000 ljudi – uglavnom pripadnika manjinskog Tutsi naroda. Zločine su počinili Hutu ekstremisti.
Oko 85 odsto građana Rwande činili su Huti, ali je Tutsi manjina dugo vladala zemljom – sve dok Huti nisu 1959. svrgnuli Tutsi monarhiju. Tada su desetine hiljada Tutsija pobjegle u susjedne zemlje.
Godinama kasnije su u inostranstvu formirali Patriotski front Rwande (RPF), koji je 1990. napao Rwandu. Sukobi su trajali godinama, sve dok 1993. nije postignut mirovni sporazum.
Onda je 6. aprila 1994. oboren avion u kojem su bili predsjednici Rwande i Burundija- obojica pripadnici Hutu naroda. Niko u avionu nije preživio.
Hutu ekstremisti su za sve krivili RPF i ubijanja su počela – iako su iz RFP tvrdili da su avion oborili Huti kako bi dobili izgovor za genocid.
Kako je genocid izveden? Veoma organizovano i sa namjerom, smatraju stručnjaci.
Ekstremisti su išli po spisku i ubijali sve koji se protive vladi, kao i njihove porodice. Ubijali su i dojučerašnje komšije za koje se znalo da su Tutsi, a bilo je slučajeva i da su muževi ubijali supruge koje su pripadnice Tutsi naroda.
Čak su preko radio stanica tražili od građana da “ubijaju bubašvabe” – to jest, Tutsije.
Sve je završeno kada je RPF, uz podršku vojske Ugande, osvojio cijelu Rwandu – 4. jula su ušli u prijestonicu Kigali. Oko dva miliona Huta – civila, ali i onih umešanih u genocid – pobjeglo je u Congo, Burundi i Tanzaniju, strahujući od osvete.
A onda su počela suđenja i hapšenja – što nije bilo nimalo lako.
U zemlji je sve bilo razoreno, pa i pravni sistem, a u zločine je bilo umješano više od milion ljudi. Krenla su masovna hapšenja – za dvije godine iza rešetaka je završilo 100.000 ljudi, pa su zatvori bili prenatrpani.
Brojni ljudi su osuđeni na smrtne kazne ili doživotne kazne zatvora, a procjenjuje se da bi bilo potrebno oko 100 godina kako bi svi iz zatvora prošli kroz sud. Zbog toga su na lokalu formirani brojni gakaka sudovi, kako bi se sve ubrzalo.
U međuvremenu je u Tanzaniji formiran Međunarodni krivični sud za Rwandu, gdje je za genocid. nakon dugih i skupih suđenja, osuđeno 93 ljudi.
Danas su u Rwandi “revizionizam, negacija i trivijalizacija genocida”, prema Ustavu, krivična djela.
(TBT, BBC)