Piše: Robert Skidelsky, thebosniatimes.ba
Liberalna demokratija prolazi kroz krizu legitimnosti, ili bar tako mnogi tvrde. Glasači gube povjerenje u vladavinu liberalnih elita i sve su uvjereniji da je demokratija u obliku u kakvom se danas prakticira lažna. To pokazuju uspjesi populista u Evropi i Sjedinjenim Državama, kao i autoritarne vlade u Turskoj, Brazilu, Filipinima itd. Poslije neuspjelog pokušaja da osvoji svijet, liberalna demokratija se našla na meti kritike i u svojoj postojbini, Evropi i Americi.
Vjerovanje da demokratske države ne ratuju između sebe i dalje je veoma rašireno. U Čikagu 1999, britanski premijer Tony Blair je rekao da „širenje naših vrijednosti doprinosi našoj sigurnosti“, što je neke komentatore podsjetilo na predviđanje Francisa Fukuyame da će globalni trijumf liberalne demokratije donijeti kraj historije. Kada se pokazalo da se Fukuyamin scenario za Rusiju i Kinu neće ostvariti, javio se strah od novog hladnog rata. Otuda je ekonomski „uspon Kine“ protumačen kao direktan „izazov“ zapadu.
U takvoj interpretaciji, miroljubivi transferi globalne moći mogući su jedino između država koje dijele istu ideologiju. Tako je Britanija u prvoj polovini 20. stoljeća mogla sigurno „predati štafetu“ Sjedinjenim Državama, ali ne i Njemačkoj. Zato današnja Kina nije samo geopolitička već i ideološka prijetnja oronuloj zapadnoj hegemoniji.
Takve poglede energično osporava profesor Lansin Sjang. U fascinantnoj knjizi Potraga za legitimnošću u kineskoj politici (The Quest for Liegitimacy in Chinese Politics, Lanxin Xiang) on pomjera fokus sa krize upravljanja na zapadu na krizu upravljanja državom u Kini.
To je, u izvjesnom smislu, već poznata teritorija. Zapadni politikolozi već dugo tvrde da je jedini stabilni oblik državne organizacije ustavna demokratija. Otuda vjeruju da je kineska jednopartijska država preuzeta od boljševika osuđena na sigurnu propast, a tekuće proteste u Hong Kongu tumače kao najavu sloma u centralnoj Kini.
Autorov najvažniji doprinos je kritika konvencionalnog zapadnog uvjerenja da su jedine opcije koje današnja Kina ima na raspolaganju integracija sa zapadom, pokušaj rušenja zapada ili sunovrat zemlje u haos i nasilje. Umjesto spomenutih opcija autor izlaže sopstvenu viziju ustavnog režima sa kineskim odlikama, izgrađenog na moderniziranom obliku konfucijanizma.
Xjang je kineski patriota, ali nije zaslijepljeni obožavalac predsjednika Xi Jinpinga. Najzanimljiviji dio knjige je onaj u kom pokazuje kako je zapad uporno nipodaštavao historijska dostignuća Kine. Xjang navodi primjer jezuitskih misionara koji su u 17. stoljeću pokušali da integriraju kršćansku doktrinu i konfucijanske obrede („Rasprava o obredima“), što nije uspjelo zbog protestantskog protivljenja svakom obliku idolatrije. Prema njegovom tumačenju, put harmonične „ko-evolucije“ i „vladavine vrline“ trajno je zatvoren evropskim prosvjetiteljstvom – koje on tumači kao sekularnu manifestaciju militantnog protestantizma. U Kini nije bilo takve militantnosti jer je Kina bila zadovoljna svojim položajem. Bivši državni sekretar Sjedinjenih Država Henry Kissinger jednom je rekao da se „obećana zemlja nalazi u Kini, i Kinezi su je već zauzeli“.
Vodeći mislioci prosvjetiteljstva priključili su se „univerzalističkim“ kritikama Kine. Montesquieuovo učenje o dijeljenju vlasti sračunato je prikazivano kao jedina alternativa „azijskom despotizmu“. Hegel je osporavao kineski sistem sa teleoloških pozicija tvrdeći da je zemlja osuđena na stagnaciju zbog odsustva predstave o „Duhu“ (mišljenje koje je prihvatio i Karl Marx). Adam Smith je smatrao da Kina nije uspjela da ostvari ekonomski napredak posle 12. stoljeća zbog nedovoljno razvijenih slobodnih institucija.
U 19. stoljeću, različiti pravci kritike slili su se u socijaldarvinističko učenje o progresu kojim su ljudske rase raspoređene na hijerarhijsku ljestvicu prema svojim postignućima – čemu je znatno doprinijela vojna superiornost zapada u susretima sa „inferiornim“ rasama. Superiornost, prezir i nipodaštavanje koje zapad pokazuje u svom odnosu prema Kini proizvod su takvog univerzalističkog pogleda. Kineski način upravljanja državom zapadni ekonomisti i filozofi ne vide kao dio svjetske baštine ljudske mudrosti, već kao sam uzrok „nazadnosti“ ove zemlje. Ocjena da je Kina inferiorna u odnosu na zapad u svemu osim u proizvodnji porculana nije ostavila prostora za ulaženje u kulturne nijanse.
Takvim negativnim stavom zanemarena je izuzetna historijska stabilnost koju je Kina uspjela osigurati primjenom doktrine „mandata Neba“. Zapadni posmatrači pogrešno su tumačili njen sistem „postavljen na jasno utvrđene osnove“ – sa „dinastičkom aristokratijom“ i „učenom klasom državnih administratora“ – kao recept za stagnaciju.
Xjang tvrdi da je tekući ekonomski bum u Kini proizvod „restauracije“ uspješnog modela koji je zemlja primenjivala prije nego što je uplivom zapada u 19. stoljeću taj harmonični sistem razoren. Ipak, procjene historijskog BDP-a Angusa Maddisona pokazuju da je ekonomska stagnacija u Kini počela mnogo ranije. Na primjer, od 1500. do 1870. dohodak po glavi stanovnika u Kini jedva da se pomjerio sa 600 dolara, dok se u Britaniji učetvorostručio (sa 714 na 3.190 dolara), a u Španiji udvostručio.
Izgleda da su politička stabilnost i relativno odsustvo nasilja u Kini ipak bili ostvareni na račun dinamičnog ekonomskog razvoja, a ne u harmoniji sa njim. Ekonomski uspon zapada, s druge strane, temeljio se upravo na odbacivanju ideje o organskom jedinstvu morala, politike i ekonomije koje Xjang tako visoko vrjednuje.
Autor je neprecizan kada treba opisati kako će se konfuncijanizam uklopiti u svjetski poredak koji je zapad izgradio. U svakom slučaju, on smatra da su kineski lideri u zabludi ako vjeruju da je marksistička retorika dovoljna da se očuva legitimnost režima, s obzirom na „moralno propadanje vladajuće elite čiji apetit za gomilanje bogatstva nema granica, pa ni zakonskih ograničenja“. Kini je „potreban neki oblik zapadne ideje o demokratskim procedurama“, kao i civilno društvo koje će biti alternativa pobuni.
Konačno, Xjang se vraća primjeru katoličke crkve i pokušaju jezuita da postignu historijski kompromis sa praksom konfucijanizma. Ako je protestantska Amerika novi Rim, piše on, onda bi Evropska unija mogla postati „sekularna verzija ujedinjujuće katoličke crkve iz vremena prije reformacije“ – zanimljivo zapažanje na kraju veoma zanimljive knjige.
(TBT, Project Syndicate)
