Zabavljen sobom i svojim problemima, zapadni svijet, pa i ovaj naš balkanski, ni slova da kaže o jednom susretu na vrhu koji će se naredne sedmice održati na krajnjem jugoistoku Azije. Ne bih ni ja da ga nije sazvao malezijski predsjednik vlade Mahathir Mohamad, ne samo najstariji svjetski premijer nego čovjek koji bi mogao svijet islama učiniti boljim kad bi se slušalo šta kaže i gledalo šta radi u svojoj zemlji. On je založio svoj autoritet da učini još jedan pokušaj da se taj svijet prestane međusobno gložiti, sukobljavati i ubijati, izvuče iz zaostalosti za dostignućima savremene civilizacije i suprotstavi se islamofobiji kojoj i sam doprinosi. Bio sam prisutan kad je 2013. godine svoj pogled na prevazilaženje nedaća svijeta islama Mahathir izložio na samitu svih većinski muslimanskih zemalja, članica Islamske konferencije. Očito razočaran, on je ovaj put u Kuala Lumpur pozvao samo pet ili šest lidera država članica OIC-a. Pet su sigurne: Malezija, Turska, Pakistan, Indonezija i Katar. Šesta je za sada vjerovatno Iran.
Od ovog vjerovatno, od toga hoće li se predsjednik Irana pridružiti toj petorki, zavisi kako se gleda na samu zamisao takvog jednog skupa, na njegovu svrhu i moguće domete. I na odgovor na pitanje koje je Mahathir postavio, nakon što je rekao da taj samit zamišlja kao “prvi korak iznalaženja solucija za nedaće islamskog svijeta”. “Zašto je to tako?”, rekao je. “Mora da postoji razlog, a možemo ga saznati ako skupimo mislioce, učenjake i lidere koji će izložiti svoja opažanja i stavove.” Njegova je namjera plemenita, prednost daje ljudima misli i ideja, a tek onda političkim vođama čija bi bila dužnost da ih ostvaruju. Međutim, sam izbor tih prvih pet lidera izaziva različite pretpostavke i spekulacije.
Prvo, ako im je saradnja politika, pa i stvaranje nekog novog saveza ili koalicije namjera, kako bi se to uskladilo s članstvom Turske u NATO paktu. Ukoliko i to nije put udaljavanja od NATO-a kojim se kreće politika predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana? Drugo, ako im je ekonomski napredak jedan od glavnih ciljeva, a ima čak predloga i za zajedničku valutu, među njima su tako velike razlike, geografska udaljenost, stepen razvoja i prirodnih bogatstava da je teško zamisliti neku veću privrednu i trgovinsku saradnju od one kakvu je sada imaju. Jedan takav pokušaj propao je još kad je 1990-ih Erdoganov tadašnji šef Necmettin Erbakan pozvao Bangladeš, Egipat, Nigeriju, Indoneziju, Iran, Maleziju i Pakistan da se pridruže Turskoj u stvaranju “velikih osam” muslimanskih zemalja, nasuprot zapadnih G8.
Ako im je, pak, cilj okupljanja po ideološkim, doktrinarnim islamskim kriterijima, onda voda pravo vodi na dalje podjele muslimanskog svijeta na sunite i šiite. A to bi išlo naruku onima kojima je stalo do još većeg produbljenja tih podjela, posebno na Srednjem istoku, gdje se arapske većinski sunitske zemlje upozoravaju na prijetnje nekog novog “šiitskog polumjeseca” koji predvodi Iran. Gledajući iz takvog ugla, onda bi se svaki četvrti ili peti Pakistanac koji pripada šiitskom pravcu islama mogao pitati ne ide li njihov predsjednik Imran Khan u Kuala Lumpur na neki antišiitski skup. To bi se mogle pitati i šiitske manjine iz Indonezije, Katara i turski aleviti. A pogotovo malezijski šiiti, protiv kojih tamošnji sunitski kler izdaje fetve o njihovoj “devijaciji” od pravovjernog islama. Pa još kad se uzme u obzir da su vladajući krugovi, šeici i stranke u Turskoj i Kataru pod uplivom Muslimanske braće, i da se vahabizam-selefizam takmiči s njima da milom ili silom osvoji što više muslimana u Pakistanu i Indoneziji, onda taj sektaški naboj novog islamskog okupljanja, kako ga unaprijed posmatraju neki islamofobi, postaje još izgledniji.
Mahathiru Mohamadu, kako to dokazuje preko pola vijeka, takva namjera nije ni na kraj pameti. On se u desetoj deceniji vratio u politiku da bi skresao megalomanstvo i korupciju koja je zahvatila sam vrh njegovog malajskog naroda, ali i da bi zaustavio prijeteći talas ekstremizma i militantne interpretacije islama. Suviše je mnogo primjera takvog ekstremizma koji prijeti multireligijskom i multikulturnom identitetu Malezije, zagarantovanom njenim ustavom. Iz islamističke stranke PAS, decenijama glavnog rivala vadajuće UMNO, traži se da se sunitski islam u ustavu prizna kao službena vjera zemlje i da samo suniti mogu vršiti glavne državne funkcije. Na to je prije mjesec dana Ahmed Farouk Musa, vođa Fronta islamskog preporoda, odgovorio kako “bjesomučni vahabijsko-selefijski učenjaci zagovaraju preokret Malezije u autoritarnu državu”.
Eto zbog toga bi zakazani mali skup na vrhu u Kuala Lumpuru izgubio sektaški, a dobio jedino prihvatljiv smisao i karakter samo ako bi na njega došao i doprinio njegovim završnim stavovima iranski predsjednik Hasan Ruhani. Ne znam na koga misli Mahathir kad se žali na neke “neuspjele zemlje” (failed states) kad se radi o “suočavanju s nedaćama svijeta muslimana”, ali ima već mišljenja da je imao na umu Saudijsku Arabiju. On je, doduše, obazriv, očekuje najviše stav mislilaca, ali mora da je na vrhuncu njegovo razočarenje inertnošću i prikrivanjem stvarnih problema islamskog svijeta kojim se bavi njegova “krovna organizacija” OIC, čije je sjedište u Džedi. Uz to, rat koji vodi protiv Jemena već četiri godine, ubistvo novinara Kašogija, eksplozije na naftnim postrojenjima Aramko, neprikriveno antipalestinsko svrstavanje uz Ameriku i Izrael, srozali su i ono malo ugleda koji je među muslimanima imao saudijski tron na koji se sprema da sjedne avanturistički prestolonasljednik Muhamed bin Salman. Zato se nije čuditi što su sve glasniji zagovornici stvaranja muslimanske organizacije kao alternative OIC-a, pri čemu bi prvi korak mogao biti upravo skup u Kuala Lumpuru. Pa čak i propitivanja uloge koju je saudijski dvor sebi pripisao kao svojevrsnom muslimanskom Vatikanu. To je učinjeno i službeno od 1986, kada se saudijski kralj proglasio “čuvarom dvaju svetih harema”, Meke i Medine (Hadimul-haramejn-eššerifejn, ili Custodian of the Two Holy Mosques).
Ako, dakle, predsjednik Irana bude ravnopravno učestvovao na tom malom samitu u Kuala Lumpuru, onda se umanjuju sumnje u njegov sektaški karakter. Ne mogu se ipak sasvim otkloniti, jer Irana nije bilo od početne ideje i sazivanja tog skupa. S Iranom, ovih šest zemalja posjeduju 37 posto stanovništva svijeta islama, isto toliko njegove proizvodnje prirodnog plina, polovinu ukupnog GDP-a i petinu cjelokupne teritorije. One se takođe nalaze na strateškim putevima ljudi i njihovih dobara, na Bosforu, Hormuškom tjesnacu, Omanskom zalivu i Malajskom kanalu. Ovako bi moglo i duže potrajati takvo grupisanje, ako ne već političkih vođa – jer sumnjam da svi tamo idu s tako dobrim namjerama kao što su Mahathirove – onda bar mislilaca i učenjaka koji bi formirali neki čvršći forum širokog otpora militantnom vjerskom ekstremizmu među muslimanima koji je glavna kočnica njihovog ekonomskog, društvenog i kulturnog napretka i miroljubivog takmičenja s drugim savremenim civilizacijama.
(TBT, Oslobođenje)