HOUSTON, Texas – Porast proizvodnje nafte je skoro izvjestan, bez obzira na to da li je ovom svijetu potreban ili ne, i on će se dogoditi uprkos tome što zabrinutost zbog klimatskih promjena raste, a potražnja za naftom opada u čitavom svijetu. Štaviše, nafta neće doći od uobičajenih proizvođača, već iz Brazila, Kanade, Norveške i Gvajane – zemalja koje niti su poznate po nafti niti im je proizvodnja posljednjih godina bila na zavidnom nivou. Nove zalihe možda su ključni razlog što je Aramco, gigantski proizvođač nafte iz Saudijske Arabije, odložio planove za ono što bi moglo da bude najveća početna ponuda na svijetu. Niže cijene mogle bi da nanesu štetu toj kompaniji.
Četiri pomenute zemlje zajedno nastoje da na dnevnom nivou na tržište u 2020. isporučuju skoro milion barela nafte više, i još milion preko 2021. godine, na trenutni autput sirovina od 80 miliona barela dnevno. Takav rast u proizvodnji, uz globalne pokušaje da se umanji emisija štetnih gasova, izvjesno će sniziti cijenu nafte.
Takođe će, velika je vjerovatnoća, donijeti ekonomske olakšice potrošačima na pumpama i nacijama poput Kine, Indije i Japana koje uvoze naftu. Jeftinija nafta, sa druge strane, može da dodatno zakomplikuje borbu protiv klimatskih promjena i pokušaje da se potrošači i industrije skinu sa fosilnih goriva.
Naftna bogatstva Kanade, Norveške, Brazila i Gvajane trebalo bi da osujete pokušaje Organizacije zemalja za izvoz nafte i Rusije da održe visoke cijene smanjenjem proizvodnje, ali i da SAD daju neku vrstu tampon-zone u slučaju da se ponove napadi na tankere ili bušotine u Persijskom zalivu.
Daniel Jergin, istoričar energetike koji je napisao The Prize: The Epic Quest for Oil, Power and Money, uporedio je uticaj nove proizvodnje sa naftnim bumom koji se dogodio u Americi prije jedne decenije.
“Pošto su ove četiri zemlje uglavnom izolovane od tradicionalnih geopolitičkih previranja, one će doprinijeti globalnoj energetičkoj sigurnosti”, naveo je Jergin. Ali on takođe predviđa mogući pad cijena.
Svjetsko tržište je već prezasićeno, čak i pored smanjenog izvoza iz Venecuele i Irana usljed američkih sankcija. Ukoliko se proizvodnja u ovim zemljama vrati na noge, prezasićenost će se produbiti. “Ovo bi moglo da bude katastrofa za svakog proizvođača i svaku zemlju koja izvozi naftu”, upozorava Raul Leblanc, potpredsjednik konsultantske firme HIS Markit.
Punjenje zaliha takođe predstavlja iznenadnu promjenu u dinamici. Gvajana trenutno uopšte ne proizvodi naftu. Norveška i brazilska proizvodnja dugo su u padu. U Kanadi su investicije u naftna polja godinama ugrožene zbog borbe protiv klimatskih promena i visokih troškova proizvodnje.
Norveška ubrzava proizvodnju iako je potpisnica Pariskog sporazuma; investicije su u slučajevima nekoliko naftnih kompanija u ovoj skandinavskoj zemlji zaustavljene, a nacionalna naftna kompanija Equinor obavezala se da će povećati ulaganja u vjetroparkove. Equinor je novo ime Statoila, a novo ime trebalo je da naglasi djelimično preusmjeravanje prema obnovljivim izvorima energije; na siteu kompanije sada se navodi: “Pariski sporazum prilično jasno stavlja do znanja da će potreba za naftom i dalje postojati.”
Povratak Norveške poslije 19 godina neprekidnih padova u proizvodnji dogodio se kada je Equinor otpočeo proizvodnju na bušotini Johan Sverdrup na kojoj će se proizvoditi 440.000 barela nafte dnevno. Tako će autput do naredne godine na dnevnom nivou iznositi 1,6 miliona barela, a 2021. godine 1,8 miliona.
(TBT, NYT)
