Piše: Mehmed Slezović, thebosniatimes.ba
Rijetko izlazim u čaršiju i ne pratim lokalna politička dešavanja. Reklo bi se da do mene dolaze na sekundaran način, kroz „kulturne“ programe i vizuelne slike mog okruženja.
NACIONALISTIČKI GRUPNJACI
Ne gledam televiziju, ali rado pogledam informativne Youtube programe, one koje nedavno Kišjuhas, kolumnista Danasa, označi pornografijom, tačnije nacionalističkim grupnjakom, “Tvrdom pornografijom parekselans“. Ako pitate zašto, stoga što su sagovornici ovih desničarskih Youtube televizija izuzetno maštoviti i inventivni u fantazmagorijama pred kojim uvijek zastanem pitajući se o mehanizmima kreativnosti koji dolaze iz neke vrste demonske opsjednutosti nacijom.
Tako je nedavno na Youtube osvanuo snimak jedne četničke grupe iz nekog sela kod Trstenika koja uz gusle šalje poruke „četničkih izliva ljubavi“ Bošnjacima u Sandžaku. Takođe, u nedostatku ozbiljnih islamologa pogledam i famoznog Miroljuba Jeftića, koji sve više postaje takav tumač Kur’ana, da bi se i najveći fundamentalisti postidjeli pred njim.
Elem taj Miroljub Jeftić na kraju svog raspojasanog intervjua kao šlag na tortu izreče i ove riječi: “Naši muslimani su Turci, jer pojam Turčin ne znači Turčin, već pripadnost islamu. Bošnjak je prelazni termin dok Bosnu ne utope u islamsku državu. Jedini pravi neprijatelj Bosne su muslimani zbog toga Bosna nema razloga da postoji jer niko je ne želi…Islam nema naciju …Oni bi se među sobom poklali da nema Republike Srpske“… i tako u nedogled.
Ako ovo nije jezik mržnje, šta je? Naravno, nauka po ovom profesoru, politikologu religije. Ali, ostavimo se Miroljuba Jeftića. Premda bi na mnoge od ovih sentenci trebalo reagirati, stručno, sa stanovišta religije, zbog religije kao i politike, zbog politike. Mnogo bi prostora to zahtijevalo, možda će se neko naučno ambiciozan toga i prihvatiti i doktorirati na njemu i njegovim naučnim doprinosima ali sumnjam, jer mnogi kad se spomene ime ovog profesora samo odmahnu rukom.
Islam zaista ima moć da proizvede fanatike vjere. Vjernici bi rekli da to ne radi islam i da to nije islam, ali i oni koji se navodno iz naučnih razloga počnu baviti ovom religijom također završe u nekoj vrsti fanatizma. Opet bi vjernici rekli nije u pitanju islam već šejtan kojeg je Allah prokleo. Da šejtana -Satanu, treba ozbiljno uzeti uvjerava me i kolega Miro Glavurtić koji mnogo činjenica iznese u svojoj knjizi iz koje saznah koliko je njegov kult moćan u katoličkom svijetu. Pretpostavljam da se stvar mnogo ne razlikuje ni kad su pravoslavlje i islam u pitanju.
Elem prof. Jeftić, uvjerava Bošnjake da je to prolazni termin i da su zapravo Turci. Spomenut ću jednog mog prijatelja inače ozbiljnog intelektualca koji je pola u šali, pola ozbiljno govorio: „Nama bi bolje bilo da smo se izjasnili kao Turci, imali bismo snažnu državu iza sebe, učili bismo turski jezik uz ovaj naš maternji.
DVA SRPSKA MITA
Često razmišljam i pitam se da li sam pogriješio što sam se borio da se ne iseljavamo u Tursku, da konačno riješimo jednom to pitanje. I često razmišljam prolazeći pored onih jevrejskih kuća iznad bazena, hoće li i ove naše biti jednom ispražnjene kao što su njihove ostale prazne“. Bio je komunista i društveno politički radnik, jedan od rijetkih intelektualaca od akcije u Sandžaku, a ipak u svojim poznim godinama nije bio lišen svih ovih dilema. Zašto sam ga se sjetio?! Očito zato što se ovdje ništa bitno ne mijenja po pitanju odnosa prema ovom narodu. Zato što je uz kosovski mit, uvjerenje da su ,,Bošnjaci Srbi Muhamedovog vjerozakona“, drugi najsnažniji mit. I ovim mitom bi se ozbiljno trebalo pozabaviti.
Ali da li sami Bošnjaci u Sandžaku doprinose tome? Nažalost da. Neki, opet bi se malo hvatali albanstva, neki su politički vrlo „pošteni muslimani“, neki su ekstremni Bošnjaci bez pokrića, a neki su i ekstremni muslimani, ali zamislite sad neki su i takvi koji raspravljaju staro sholastičko pitanje – koliko anđela može stati na vrhu igle. Jer šta je drugo nego to naučni simpozijum organiziran na temu „Značaj Mevluda u bošnjačkoj tradiciji.“ I gle među učesnicima naiđoh samo na jedan suvisli referat „Nepismenost među muslimanskim ženama nakon drugog svjetskog rata“. Autor iz SANU.
Eto slike stanja samorazumijevanja sandžačkih Bošnjaka. Ali ipak nemojmo pretjerivati u iznošenju prebrzih zaključaka. Ipak je ovo samo blagi iskaz političkog populizma u još uvijek stidljivoj predizbornoj kampanji. No ništa ne mari, suština ostaje ista, a ona bi se mogla svesti na sljedeće: „Oni, Bošnjaci u Sandžaku, stalno žive u očekivanju da će ih neko najružnije povrijediti – neka institucija, neki glas, neki javni ili privatni autoritet koji od njih traži da dokažu ko su, zašto su tu, odakle dolaze, kuda idu, zašto se ne vraćaju kući, nek glas ili autoritet koji namjerno nastoji da im priredi mali ili veliki šok, da ih iznervira, da ih uzdrma, da ih uvrijedi, da ih navede da izgube kontrolu nad sobom kako bi, koristeći upravo izgovor, napao ono što je u njima najličnije, najprisnije, najranjivije.
„Dragi čitaoče, moram vam ipak otkriti da sam u ovom citatu, uz riječ oni, dodao Bošnjaci u Sandžaku. Citat je iz knjige Ašila Mbembea, – ,,Politika neprijateljstva“, odnosi se na ponovljene činove nasilja kojim su danas globalno izloženi oni označeni „Drugim“, na crnce, muslimane, emigrante i Jevreje, ali i one bijele Evropljane koji su u uvjetima neoliberalnog kapitalizma ostali na marginama društva bez posla i društvene brige. Dakle radi se o globalnom fenomenu. Tužno je što se u našim lokalno-srpskim prilikama ovo najviše odnosi na manjinske zajednice.
(TBT, Danas)
