Imigracija u SAD je oduvijek predstavljala bijeg od siromaštva, ako ne za same siromašne imigrante, onda za njihove sinove.
Novo istraživanje koje povezuje milione očeva i sinova od 1880-ih pokazuje da su djeca siromašnih imigranata u Americi imala više uspjeha u uspinjanju na ekonomskoj ljestvici od djece jednako siromašnih očeva rođenih u SAD. Taj obrazac je upadljivo stabilan više od vijeka, iako su se imigracioni zakoni mijenjali, kao i države iz kojih je dolazio najveći broj imigranata.
Odrasla djeca siromašnih meksičkih i dominikanskih imigranata koja su u zemlji legalno danas postižu isti uspjeh kakav su prije jednog vijeka postizala djeca siromašnih imigranata iz Finske i Škotske. Svi oni su, u datom periodu, postizali više uspjeha od djece Amerikanaca. Ako je američki san pružiti narednoj generaciji bolji život, čini se da taj san češće ostvare siromašni imigranti nego rođeni Amerikanci.
Ovu analizu objavio je tim ekonomskih historičara sa Princetona, Stanforda i Univerziteta u Kaliforniji, Davisa, a ona preispituje neke od osnovnih postavki debate o imigraciji koja se danas vodi u Americi.
Trumpova administracija nastoji da preorijentiše legalnu imigraciju u SAD na imućnije imigrante i skrajne one siromašne, tvrdeći da američka nacija sebi ne može da priušti porodice koje će živjeti na teret javnih programa. Novo istraživanje, međutim, pokazuje da imigranti koji u zemlju dolaze siromašni skoro po pravilu iz siromaštva izađu, ako ne u prvoj generaciji, onda u drugoj.
“Kratkoročna perspektiva o asimilaciji imigranata koju političari često imaju mogla bi da znači potcjenjivanje dugoročnog uspjeha imigranata”, kaže Ren Abramicki, profesor na Univerzitetu Stanford u Kaliforniji i jedan od autora istraživanja. “Do druge generacije njima ide sasvim dobro.”
Parovi očeva i sinova posmatrani su od prvog talasa 1880. godine kada je većina imigranata dolazila iz Sjeverne i Zapadne Evrope, ili u drugom talasu 1910. kada je više imigranata dolazilo iz Južne i Istočne Evrope. Istraživači su potom pratili porodice tokom nekoliko decenija da bi utvrdili da li su sinovi prevazišli svoje očeve – tako što su, na primjer, postali advokati umjesto vlasnici prodavnica.
Istraživanje je pokazalo da su sinovi imigranata iz skoro svake zemlje iz koje je došao veliki broj imigranata postigli veću međugeneracijsku mobilnost od sinova rođenih Amerikanaca. Tako je i danas, iako su se imigracioni obrasci promijenili u čitavom svijetu.
Jedno objašnjenje ovih obrazaca su možda vještački podaci o prihodima. U ekonomskim podacima zavodi se da, na primjer, advokat školovan u drugoj zemlji koji u Americi vozi taksi ima niži dohodak nego što bi se to dalo pretpostaviti prema njegovim vještinama i nivou obrazovanja. Vjerovatno je da jezičke barijere, diskriminacija i ograničena mreža poslova doprinose smanjenim prihodima očeva imigranata.
Sa druge strane, čini se da djeca imigranata ne postižu višu mobilnost zato što njihovi roditelji više ulažu u obrazovanje. Prema prikupljenim podacima, djeca imigranata nisu obrazovanija od djece roditelja rođenih u Americi sa sličnim dohotkom.
Još jedan faktor koji ima uticaja na ekonomsku mobilnost djece jeste mjesto gdje žive. Legalni, kao i ilegalni imigranti uglavnom se skupljaju u većim gradovima, odnosno u zajednicama u kojima je lakše pronaći posao.
Mjesta na koja se djeca sele su ona koja svima nude bolju ekonomsku mobilnost.
Istraživači su uporedili sinove imigranata sa sinovima rođenih Amerikanaca koji su odrasli u istom području, a razlike u njihovoj mobilnosti uglavnom nema. Ovo ukazuje da ono što razdvaja imigrante i autohtone Amerikance nije nužno neka osoba inherentna u njihovoj kulturi ili radnoj etici, već su to njihove odluke gdje će živeti.
Imigranti utjelovljuju napredovanje koje bi moglo da postigne više sinova rođenih Amerikanaca kada bi samo mogli ili htjeli da se aktiviraju. Ovako gledano, imigranti imaju značajnu prednost u odnosu na američke porodice. Oni nisu vezani generacijama porodičnih veza ili osjećanjem da ne mogu napuste određeno mjesto, bilo da stvari idu dobro ili ne.
(TBT, NYT)