Piše: Gojko Berić, thebosniatimes.ba
Nesposobne da građanima osiguraju pristojnu sadašnjost i kreiraju uvjerljivu viziju budućnosti, naše vladajuće etnooligarhije se hvataju za propalu prošlost. Protekla sedmica je u tome smislu bila svečana i dirljivo naivna. U stilu prepoznatljivog političkog i medijskog rituala obilježene su, redom, godišnjice osnivanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i zasjedanja ZAVNOBiH-a, kao Dana državnosti Bosne i Hercegovine.
Ali, tek tu nastaje pravi kalambur ideoloških, političkih, historijskih i drugih resantimana i podjela sa kojima naše društvo živi kao sa neizlječivim bolestima. Od toga ne izuzimam ni Dejtonski sporazum. Zaustavio je rat i spasio na hiljade ljudskih života, ali je Bosni i Hercegovini navukao “luđačku košulju” u vidu komplikovane, skupe i nefunkcionalne države, glavne prepreke razvoju zemlje. Time je stvar dovedena do apsurda – uspostavljeni mir postao je generator frustracija i političkih sukoba koji ugrožavaju i sam taj mir! Treba li uopće obilježavati rođendan sporazuma kojim su ovjereni rezultati rata i koji sadrži niz nerješivih protivrječnosti, počev od podjele zemlje na dva entiteta, moćnija od same države? Ali, kako se ono kaže: Bolje da propadne selo, nego običaji. Uostalom, na vlasti su garniture koje su izašle iz ratnih šinjela. Većina političara obogatila se i stekla moć i privilegije. Stvoren je nerazrušiv sistem ličnih i grupnih interesa kakav u normalnoj državi ne bi bio moguć. Neka vječno živi onaj američki diplomata zvani Buldožer, koji im je sve to omogućio.
Za razmjenu retoričke vatre iz etničkih rovova, za manifestiranje lažnog patriotizma, za izljeve nacionalizma i šovinizma – na raspolaganju su datumi iz zajedničke domaće istorije. Noć uoči Dana državnosti ponovo je napadnuto Partizansko groblje u Mostaru. Ponovo smo bili svjedoci kako obilježavanje tog datuma podebljava linije ideoloških, političkih i etničkih podjela. Mrkonjić-Grad i Mostar danas simboliziraju dva različita, civilizacijski suprotstavljena svijeta. Samoproglašena nacionalistička tvorevina Herceg-Bosna na jednoj strani i antifašistička Deklaracija ZAVNOBiH-a na drugoj, dva su pojma čiji su sadržaji antipodni i međusobno nepomirljivi. U Mrkonjiću su narodni predstavnici iz partizanskih redova donijeli istorijske odluke kojih se ne bi postidjele ni najdemokratskije zemlje Evrope. U njima je ovaploćena parola “Smrt fašizmu – Sloboda narodu” i danas itekako aktuelna, da bi skoro pola stoljeća kasnije u “crvenom” Mostaru bila uspostavljena vlast koja će provoditi politiku etničkog čišćenja i terora nad civilnim stanovništvom, otvarati konclogore u Hercegovini i u njih odvoditi Bošnjake i Srbe. Pa ipak, Dragan Čović ima obraza da građanima (kojim?) čestita Dan državnosti, istovremeno upozoravajući da se sa “političkom konstrukcijom” haške presude šestorici dužnosnika Herceg-Bosne, koja govori o njihovom zločinačkom pothvatu, “nikada nitko ne smije složiti”!?
Uporno odavanje počasti i pokušaji reanimacije Herceg-Bosne govore o žilavosti te ideje. Uz svečanu akademiju, u Mostaru je na Trgu hrvatskih velikana priređen i spektakl pod nazivom “Svjetla za Herceg-Bosnu”. Šest dana kasnije u Mrkonjiću se okupilo nešto ostarjelih partizana i njihovih antifašističkih sljedbenika. Zgrada u kojoj je održano istorijsko zasjedanje urušena je i djeluje tužno. “Istorija na podu”, glasio je naslov jednog novinskog izvještaja u kojem se opisuje unutrašnjost zgrade. Sutradan, u uličnoj TV anketi, građani Mrkonjića, gotovo bez izuzetka, ponosno su izjavljivali kako nemaju pojma šta se u njihovom gradu dešavalo te davne novembarske noći i kako ih se to, uostalom, i ne tiče. Ali, koliko god u svojoj prevrtljivosti i nacionalističkoj zadrtosti bili odvratni, oni su samo govorili ono što se od njih očekuje. U Mostaru, svjetla za Herceg-Bosnu, u Mrkonjiću, mrak za ZAVNOBiH! Istorija je okrenula tok događaja u drugom pravcu. Ni reanimacija ZAVNOBiH-a nije više moguća. To je razočarenje ali i pouka za sve koji još ne vide da se Bosna i Hercegovina mora reintegrisati na novim principima. Koliko god to zvučalo provokativno, mi nismo dostojni ideala ZAVNOBiH-a. Brutalno smo ih pokopali devedesetih, kada su sva tri naroda prešla na drugu stranu ulice i stala pod neke stare zastave. Otrežnjujući je intervju sarajevskog sociologa Seada Pašića, koji u Oslobođenju od utorka kaže: “Mi smo do srži pokvareni. Naše društvo nije spremno za EU. To nije ni pravo društvo, nego društvo zajednica koje se ne podnose, koje se boje jedna druge”. Ovo je prokleto tačno rečeno. Ali, neka moć je učinila da društvo bude upravo tako oblikovano, da ljudi žive u strahu od svega i svačega. A ta moć se zove – politika! Zato mi je u sklopu ove praznične priče najzanimljivija bila vijest koja je stigla iz Zenice: njen gradonačelnik Fuad Kasumović izjavio je da se najvjerovatnije neće ponovo kandidovati na tu funkciju. Razlog je nesvakidašnji: Kasumović je, veli, “previše bučan i bori se, dok su građani previše mirni”. Dvije trećine članova Gradskog vijeća nikada nisu izašle za govornicu!? Šute i oni koji su ih birali.
Kasumović je izašao iz političkog šinjela SDA koja ga je smještala na relativno visoke položaje, a onda joj je okrenuo leđa. Iako je rekao istinu, nije išao do kraja. Njegovi oponenti tvrde da je i sam učinio da građani Zenice budu “previše mirni”. U svakom slučaju, umirio ih je politički establišment kojem i Kasumović pripada i koji svoju poziciju čuva stvorivši atmosferu straha i jednoumlja. Nekad je ono bilo monopol Komunističke partije, a danas je u službi nacionalističkih stranaka. Istorija je u jednom trenutku skrenula vodu na njihove mlinove. Političko, etničko i religijsko jednoumlje nametnuti su građaninu kao uslov njegovog opstanka u uspostavljenom sistemu vrijednosti. Novi totalitarizam postao je dežurni kontrolor naših života. A kad vas zastrašuju i prijete vam, strah je prva i logična reakcija. Ljude trese strah od siromaštva, nezaposlenosti ili gubitka posla, strah od bolesti, strah od nesigurne sutrašnjice, od razularenog uličnog nasilja, od bezakonja i nepravde… Ne želeći da žive u takvoj zemlji, mladi listom odlaze.
Sredinom 19. stoljeća, poslan od sultana da umiri Bosnu i Hercegovinu, okrutni Omer-paša Latas je za dvije godine, što sabljom što konopom za vješanje, pogubio dvije hiljade muslimanskih prvaka. Ali, ni zloglasni vezir ne umiri Bosnu tako kako je umiriše postkomunističke oligarhije, služeći se oprobanom parolom: Zavadi, pa vladaj!
(TBT, Oslobođenje)
