Piše: Kemal Kurspahić, thebosniatimes.ba
Ovonedjeljna vijest o tome da je više od godinu dana nakon bosanskohercegovačkih izbora 9. oktobra 2018. najzad postignut dogovor o formiranju vlasti prije nego što su i provedene dvije ključne tačke ovog najnovijeg sporazuma, imenovanje novog mandatara Savjeta ministara i „dan nakon toga“ slanje u sjedište NATO-a u Brisel „Programa reformi u Bosni i Hercegovini“, izazvala je i krajnje oprečna tumačenja dogovorenog i sumnje da će i ovo postati najnoviji u dugom nizu postignutih pa neispunjenih sporazuma.
U vezi s ovim najnovijim – najdublje razlike u razumijevanju dogovorenog tiču se euroatlantskih perspektiva Bosne i Hercegovine, odnosno njenog približavanja članstvu u NATO-u.
Po jednom tumačenju, onih koji zagovaraju euroatlantske integracije, „Program reformi u Bosni i Hercegovini“ je samo drugo ime za godišnji nacionalni plan (ANP) kojim se aktivira Akcioni plan za članstvo u Zapadnom vojnom savezu (MAP).
Po drugom, onom iz vladajuće partije u Republici Srpskoj, koja je protivljenje članstvu u NATO-u postavila u središte svog nacionalnog projekta – odbijajući NATO i „zato što nas je bombardirao“ i zato što bi se pristupanjem Bosne i Hercegovine uspostavila „NATO granica“ između Bosne i Hercegovine i Srbije na Drini – „Program reformi u Bosni i Hercegovini nije isto što i godišnji nacionalni plan i njime se ne aktivira Akcioni plan.“
Ta razlika u tumačenju sporazuma, od toga da se njime aktivira proces približavanja NATO-u do toga da to nije isto što i obavezujući ANP, repriza je već mnogo puta viđenog u gotovo četvrt stoljeća dejtonskog mirovnog procesa. Puka je slučajnost da ovonedjeljni „sporazum“ dolazi na 24-u godišnjicu postizanja Dejtonskog sporazuma (21. novembra 1995.) ali nemogućnost sporazumijevanja o bilo čemu od najvišeg državnog interesa u najvećoj mjeri odražava ustavna ograničenja samog sporazuma koji u apsolutizaciji vladavine „konstitutivnih naroda“ obespravljuje građane i pripadnike etničkih manjina u oba entiteta.
Prva reagiranja na ovonedjeljni sporazum repriza su već mnogo puta viđenog.
Srpski član bosanskohercegovačkog Predsjedništva, koji je posljednjih godina imidž „čuvara Republike“ gradio i na odbijanju i pomisli o približavanju NATO-u – pa je i ovih dana u vezi s tim ponavljao standardni ruski stav na zasjedanjima Savjeta za implementaciju mira u Sarajevu i Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija u Njujorku kako „euroatlantska budućnost nije jedina alternativa za Bosnu i Hercegovinu“, potražio je zaštitu od kritike opozicije u Republici Srpskoj u izjavama odobravanja Rusije i Srbije: ruski ambasador u Bosni i Hercegovini je na televiziji Republike Srpske iznio uvjeravanja kako program reformi koji se šalje u Brisel nije ANP, a predsjednik Srbije javno čestitao Dodiku na kompromisu kojim se deblokira vlast u Bosni i Hercegovini.
Ali, najveća podrška Miloradu Dodiku u pokazivanju javnosti u Republici Srpskoj kako nema čega da se boji u vezi s približavanjem NATO-u došla je od lidera vladajuće bošnjačke partije Bakira Izetbegovića („Ako Srbi neće u NATO, onda nećemo ni ići tamo“) koji je na taj način – nasuprot vlastitim izjavama kako „neće entitet diktirati državi“ – ozakonio entitetski veto na najvitalniji državni interes kao što je pristupanje NATO-u.
NATO tek treba da vidi „program reformi“ kako bi procijenio kako može doprinijeti jačanju odbrane Bosne i Hercegovine, ali to je za sada daleko iza napretka koji su na tom putu ostvarile, recimo, Sjeverna Makedonija i Albanija.
„Sporazum o formiranju vlasti“ osim na tom pitanju šta će to značiti za odnose s NATO-om provjeravaće se i u odnosu na ispunjavanje uslova za približavanje Evropskoj uniji.
Evropska komisija je, naime, prije pola godine objavila službeno mišljenje navodeći 14 prioritetnih obaveza koje Bosna i Hercegovina mora ispuniti na tom putu ali nijedna od njih do sada nije ispunjena. Već i samo jedna od njih – održavanje izbora po evropskim standardima – pokazuje koliko je to sa dejtonskom apsolutizacijom „konstitutivnih naroda“ balkanska verzija nemoguće misije.
Evropski i drugi međunarodni posrednici godinama su pokušavali da pomognu bosanskohercegovačkim partnerima u provođenju presude Evropskog suda u „slučaju Sejdić-Finci“, kako bi se omogućilo svim građanima da se kandiduju i budu birani u državne organe i na kraju su potisnuli u stranu taj prioritet u nemoći da pomire dejtonski ustav s evropskim vrijednostima. Drastičan primjer nepomirljivosti nacionalne isključivosti s demokratskim principima je grad Mostar u kojem već 11 godina nisu održani izbori.
Nagovještaji iz vladajućih bošnjačkih i hrvatskih partija, SDA i HDZ, kako će uskoro biti postignut sporazum o izmjenama izbornog zakonodavstva biće testirani na još jednom kritičnom pitanju: kako osigurati „legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda“, a da se ne šire i ne produbljuju etničke i teritorijalne podjele? Iskustvo upućuje na skromnija očekivanja.
(TBT, RSE)
