Ključne dijelove dokumenta prenosimo u nastavku.
Tijekom premještanja jedan od osobnih Mihailovićevih liječnika zarobljen je u bici kod Semegnjeva. Ispitivanjem i mučenjem od strane agenata OZNE i ruskih časnika, otkrio je da je lični Mihailovićev liječnik i također je otkrio plan prebacivanja Vrhovne komande. Iste noći neprijateljski avioni su počeli s izviđačkim letovima iznad teritorija na kojem je bila locirano zapovjedništvo. Ispustili su letke koje su izgledali kao da su ih pravili Amerikanci, a u kojima se kaže da su došli pomoći i dati nam oružje i municiju. Iste noći, nakon što su neko vrijeme letjeli iznad tog područja, avioni su bacili razna pakiranja municije i sanitetski materijal savezničkog porijekla. U jednom paketu su bila uputstva za pripremu i obilježavanje trake za slijetanje nekih aviona za opskrbu.
13. marta 1946. u popodnevnim satima stigla su dva aviona sa savezničkim oznakama. Letjeli su nisko i bacili baklje tako da smo mogli dojaviti im lokaciju za slijetanje. Odgovorili smo prema uputstvima koja smo dobili i dva aviona sletjela su u polje (dovoljno dugo) oko 10 km sjeverozapadno od Ruda.
Nekoliko časnika u savezničkim uniformama (američke) koji su govorili engleski i francuski izašli su iz aviona. Trojica s najvišim činom odvedeni su do našeg Štaba gdje su se dogovorili s časnicima našeg Štaba da prevezu bolesnog Generala. General Mihailović je tada imao visoku temperaturu i nije bio pri svijesti. To je razlog zbog kojeg su željeli neko vrijeme da ga odvedu u Italiju, izliječe i potom ga tajno vrate u planine Jugoslavije. Odmah je smješten u avion pod nadzorom dvojice naših časnika koji su išli zajedno sa njim. U to vrijeme su sletjela još dva zrakoplova i devet drugih časnika iz našeg Štaba su se ukrcali u avione, među kojima su bila dva podčasnika i glavno zapovjedno osoblje.
Čim je avion koji je prevozio Mihailovića poletio u zrak, preostali avioni su uzletjeli za njim. U tom trenutku se pojavilo nekoliko zrakoplova i počelo je letjeti iznad tog područja. Mi smo mislili da su služili kao zaštita Generalovog zrakoplova, ali nakon što su neko vrijeme krstarili područjem gdje su se nalazile trupe Štaba, počeli su bacati male dimne bombe koje kao da paraliziraju ili uspavljuju naše trupe. Iz pravca Priboja bili smo upozoreni da se motorizirane trupe približavaju u isto vrijeme kada je jedna grupa zrakoplova počela ispuštati padobrance na naš Štab.
Odmah po slijetanju na zemlju padobranci su otvorili vatru na naše ljude koji su pokušavali zaštiti Štab i koji nisu bili pogođeni plinskim bombama. Bitka je započela zato što su konačno naši ljudi shvatili da imaju posla sa neprijateljem koji je upotrebio prijevaru za otmicu Generala. Neprijatelj je pokušao probiti naš front, ući u područje Štaba i preoteti naše dosijee, ali veliki broj njih je ubijen. Zbog dolaska snažne kolone koja dolazi iz pravca Priboja, naši ljudi su se povukli prema Golešu i odatle su započeli evakuaciju prema Foči. Naši ljudi su uspjeli srušiti jedan avion. Veliki broj neprijatelja je ubijen, ali također smo pretrpjeli velike gubitke. Odatle smo kasnije dobili vijest da je Mihailović odveden u Sarajevo, a odatle u Beograd, a da se nije osvijestio. Kažu da je sedam dana bio bez svijesti, jer je bio hranjen putem infuzije.
S druge strane, Nikola Milovanović u knjizi Draža Mihailović prenosi svjedočenje četničkog vojskovođe o njegovom hvatanju koje prenosimo u cijelosti.
“Za Srbiju sam krenuo sa malom grupom odabranih. Nije nas bilo više od trinaest, četrnaest. Prešli smo poviše Mokre gore i Zaovina na planinu Taru. Po ranijem dogovoru, tu sam se sastao sa Ajdačićem. Odatle smo se prebacili između Varde i Jelove gore u srez crnogorski. Tek smo tu otkriveni. Bio sam neoprezan. Vjerovao sam suviše Ajdačićevim ljudima. Pre nego što bih krenuo dalje, pokušao sam da uhvatim vezu sa pojedinim grupama.
Moram da priznam da ste reagirali vrlo brzo. Teren ste dobro i sa dosta snage zaposjeli. Seljaci su se uspaničili. Mnogi su nas prijavljivali vama gdje god bi nas sreli. Zato sam riješio da se izvučem sa toga terena i da kasnije pokušam da se istim pravcem ponovo vratim na njega. Pošto sa uspostavljanjem veza nije išlo lako, a pritisak na nas stalno se pojačavao, riješio sam da se vratim odakle sam i pošao. Nisam išao bukvalno istim putem, ali sam se vraćao istim pravcem. To sam morao da učinim, jer sam najrealnije veze imao jedino u okolini Višegrada.
Razmišljao sam da pođem i drugim pravcem, ali sam odustao. Nisam znao što je sa Račićem. Pretpostavljao sam da bi morao da bude negdje u okolini Ljubovije. Ali bih se teško odlučio da se oslonim na njega. On je zaista bio hrabar, ali nikada nisam bio siguran u njega. Naši lični odnosi nisu bili baš najbolji.
Relativno brzo i bez naročitih teškoća prebacili smo se od Kosjerića i Ražane preko Markovišta i Varde, odakle smo prešli put Užice — Bajina Bašta, i pored Solutuše došli smo na Taru. Na njoj su nastupile prve ozbiljnije teškoće. Sa Tare sam uputio kurira (radi uspostavljanja veze. Trebalo je da se u Tasićima povežemo sa našim ljudima. Sastanak smo zakazali na Baturi.
Na Tari smo nastojali da se krećemo kroz šumu i da izbjegavamo bilo kakvu vezu sa seljacima. Bili smo na svome terenu i lako smo se kretali. Odlučili smo da provedemo noć u nekoj nenastanjenoj kolibi. Tu smo imali prvi ozbiljniji susret sa vojskom. Naime, kada je vaša patrola pripucala, ja sam već bio izašao iz kolibe u šumu. Ostali su se spremali da krenu za mnom. Ubrzo, i oni su vješto napustili kolibu.
Poslije toga imali smo još dva dodira sa vašim patrolama. Obje negdje u blizini Bature. Mi smo se dosta vrtjeli po tome bespuću, jer smo očekivali kurira koji je otišao da uspostavi vezu. Međutim, nijedan od ova dva sukoba nije bio ozbiljan. Najviše sam se bojao da nam ne presiječete vezu sa našim grupama iz oblasti Višegrada. Dok smo se vrtjeli po Baturi, primijenili smo oprobano lukavstvo. Poslije susreta sa jednim vašim odredom za potjeru sa kojim smo izbjegli sukob, vješto smo se prikrili i kada je ono prošlo, nastavili smo da se krećemo iza njega i to čitavih sedam do osam časova. Smatrali smo da je to manje opasno nego da čekamo na Jednom mjestu.
Bilo je grozno, hladnoća je bila užasna. Zamislite, na tim planinama provesti tolike noći. Kretanje je bilo otežano mojom iscrpljenošću. Konje smo uzimali, ali rijetko, i to samo od sigurnih seljaka. Meni je teško noću, ne vidim, a to nas je mnogo ometalo. Posljednja dva dana bila su mi najmučnija. Noćili smo pod otvorenim nebom. Padao je snijeg. Ja sam se smrzavao. Vatru smo ložili poslije ponoći, i samo po nekoliko sati. Sa ishranom je bilo znatno lakše. Obično smo nosili kruh i suho meso. Uvijek smo imali rezerve za nekoliko dana. Kuhano jelo rijetko smo jeli. Ponekad, kod sigurnijih seljaka, jeli smo i smokva. Za mene nije bilo teško: jedna konzerva sardine i glavica luka, sa malo kruha, bili su mi dovoljni za cio dan. Kasnije, kada smo ušli u skloništa, ishrana nam nije predstavljala problem. Kupovali smo, u Višegradu ili Užicu, namirnice. Najviše smo uzimali konzerve iz američkih paketa. Tih paketa bilo je puno. Imao sam rezervu zlata, ali nju nismo trošili mnogo.
Vi ste imali sreću što me je ono đubre od Kalabića izdalo.
Ključne dijelove dokumenta prenosimo u nastavku.
Tijekom premještanja jedan od osobnih Mihailovićevih liječnika zarobljen je u bici kod Semegnjeva. Ispitivanjem i mučenjem od strane agenata OZNE i ruskih časnika, otkrio je da je lični Mihailovićev liječnik i također je otkrio plan prebacivanja Vrhovne komande. Iste noći neprijateljski avioni su počeli s izviđačkim letovima iznad teritorija na kojem je bila locirano zapovjedništvo. Ispustili su letke koje su izgledali kao da su ih pravili Amerikanci, a u kojima se kaže da su došli pomoći i dati nam oružje i municiju. Iste noći, nakon što su neko vrijeme letjeli iznad tog područja, avioni su bacili razna pakiranja municije i sanitetski materijal savezničkog porijekla. U jednom paketu su bila uputstva za pripremu i obilježavanje trake za slijetanje nekih aviona za opskrbu.
13. marta 1946. u popodnevnim satima stigla su dva aviona sa savezničkim oznakama. Letjeli su nisko i bacili baklje tako da smo mogli dojaviti im lokaciju za slijetanje. Odgovorili smo prema uputstvima koja smo dobili i dva aviona sletjela su u polje (dovoljno dugo) oko 10 km sjeverozapadno od Ruda.
Nekoliko časnika u savezničkim uniformama (američke) koji su govorili engleski i francuski izašli su iz aviona. Trojica s najvišim činom odvedeni su do našeg Štaba gdje su se dogovorili s časnicima našeg Štaba da prevezu bolesnog Generala. General Mihailović je tada imao visoku temperaturu i nije bio pri svijesti. To je razlog zbog kojeg su željeli neko vrijeme da ga odvedu u Italiju, izliječe i potom ga tajno vrate u planine Jugoslavije. Odmah je smješten u avion pod nadzorom dvojice naših časnika koji su išli zajedno sa njim. U to vrijeme su sletjela još dva zrakoplova i devet drugih časnika iz našeg Štaba su se ukrcali u avione, među kojima su bila dva podčasnika i glavno zapovjedno osoblje.
Čim je avion koji je prevozio Mihailovića poletio u zrak, preostali avioni su uzletjeli za njim. U tom trenutku se pojavilo nekoliko zrakoplova i počelo je letjeti iznad tog područja. Mi smo mislili da su služili kao zaštita Generalovog zrakoplova, ali nakon što su neko vrijeme krstarili područjem gdje su se nalazile trupe Štaba, počeli su bacati male dimne bombe koje kao da paraliziraju ili uspavljuju naše trupe. Iz pravca Priboja bili smo upozoreni da se motorizirane trupe približavaju u isto vrijeme kada je jedna grupa zrakoplova počela ispuštati padobrance na naš Štab.
Odmah po slijetanju na zemlju padobranci su otvorili vatru na naše ljude koji su pokušavali zaštiti Štab i koji nisu bili pogođeni plinskim bombama. Bitka je započela zato što su konačno naši ljudi shvatili da imaju posla sa neprijateljem koji je upotrebio prijevaru za otmicu Generala. Neprijatelj je pokušao probiti naš front, ući u područje Štaba i preoteti naše dosijee, ali veliki broj njih je ubijen. Zbog dolaska snažne kolone koja dolazi iz pravca Priboja, naši ljudi su se povukli prema Golešu i odatle su započeli evakuaciju prema Foči. Naši ljudi su uspjeli srušiti jedan avion. Veliki broj neprijatelja je ubijen, ali također smo pretrpjeli velike gubitke. Odatle smo kasnije dobili vijest da je Mihailović odveden u Sarajevo, a odatle u Beograd, a da se nije osvijestio. Kažu da je sedam dana bio bez svijesti, jer je bio hranjen putem infuzije.
S druge strane, Nikola Milovanović u knjizi Draža Mihailović prenosi svjedočenje četničkog vojskovođe o njegovom hvatanju koje prenosimo u cijelosti.
“Za Srbiju sam krenuo sa malom grupom odabranih. Nije nas bilo više od trinaest, četrnaest. Prešli smo poviše Mokre gore i Zaovina na planinu Taru. Po ranijem dogovoru, tu sam se sastao sa Ajdačićem. Odatle smo se prebacili između Varde i Jelove gore u srez crnogorski. Tek smo tu otkriveni. Bio sam neoprezan. Vjerovao sam suviše Ajdačićevim ljudima. Pre nego što bih krenuo dalje, pokušao sam da uhvatim vezu sa pojedinim grupama.
Moram da priznam da ste reagirali vrlo brzo. Teren ste dobro i sa dosta snage zaposjeli. Seljaci su se uspaničili. Mnogi su nas prijavljivali vama gdje god bi nas sreli. Zato sam riješio da se izvučem sa toga terena i da kasnije pokušam da se istim pravcem ponovo vratim na njega. Pošto sa uspostavljanjem veza nije išlo lako, a pritisak na nas stalno se pojačavao, riješio sam da se vratim odakle sam i pošao. Nisam išao bukvalno istim putem, ali sam se vraćao istim pravcem. To sam morao da učinim, jer sam najrealnije veze imao jedino u okolini Višegrada.
Razmišljao sam da pođem i drugim pravcem, ali sam odustao. Nisam znao što je sa Račićem. Pretpostavljao sam da bi morao da bude negdje u okolini Ljubovije. Ali bih se teško odlučio da se oslonim na njega. On je zaista bio hrabar, ali nikada nisam bio siguran u njega. Naši lični odnosi nisu bili baš najbolji.
Relativno brzo i bez naročitih teškoća prebacili smo se od Kosjerića i Ražane preko Markovišta i Varde, odakle smo prešli put Užice — Bajina Bašta, i pored Solutuše došli smo na Taru. Na njoj su nastupile prve ozbiljnije teškoće. Sa Tare sam uputio kurira (radi uspostavljanja veze. Trebalo je da se u Tasićima povežemo sa našim ljudima. Sastanak smo zakazali na Baturi.
Na Tari smo nastojali da se krećemo kroz šumu i da izbjegavamo bilo kakvu vezu sa seljacima. Bili smo na svome terenu i lako smo se kretali. Odlučili smo da provedemo noć u nekoj nenastanjenoj kolibi. Tu smo imali prvi ozbiljniji susret sa vojskom. Naime, kada je vaša patrola pripucala, ja sam već bio izašao iz kolibe u šumu. Ostali su se spremali da krenu za mnom. Ubrzo, i oni su vješto napustili kolibu.
Poslije toga imali smo još dva dodira sa vašim patrolama. Obje negdje u blizini Bature. Mi smo se dosta vrtjeli po tome bespuću, jer smo očekivali kurira koji je otišao da uspostavi vezu. Međutim, nijedan od ova dva sukoba nije bio ozbiljan. Najviše sam se bojao da nam ne presiječete vezu sa našim grupama iz oblasti Višegrada. Dok smo se vrtjeli po Baturi, primijenili smo oprobano lukavstvo. Poslije susreta sa jednim vašim odredom za potjeru sa kojim smo izbjegli sukob, vješto smo se prikrili i kada je ono prošlo, nastavili smo da se krećemo iza njega i to čitavih sedam do osam časova. Smatrali smo da je to manje opasno nego da čekamo na Jednom mjestu.
Bilo je grozno, hladnoća je bila užasna. Zamislite, na tim planinama provesti tolike noći. Kretanje je bilo otežano mojom iscrpljenošću. Konje smo uzimali, ali rijetko, i to samo od sigurnih seljaka. Meni je teško noću, ne vidim, a to nas je mnogo ometalo. Posljednja dva dana bila su mi najmučnija. Noćili smo pod otvorenim nebom. Padao je snijeg. Ja sam se smrzavao. Vatru smo ložili poslije ponoći, i samo po nekoliko sati. Sa ishranom je bilo znatno lakše. Obično smo nosili kruh i suho meso. Uvijek smo imali rezerve za nekoliko dana. Kuhano jelo rijetko smo jeli. Ponekad, kod sigurnijih seljaka, jeli smo i smokva. Za mene nije bilo teško: jedna konzerva sardine i glavica luka, sa malo kruha, bili su mi dovoljni za cio dan. Kasnije, kada smo ušli u skloništa, ishrana nam nije predstavljala problem. Kupovali smo, u Višegradu ili Užicu, namirnice. Najviše smo uzimali konzerve iz američkih paketa. Tih paketa bilo je puno. Imao sam rezervu zlata, ali nju nismo trošili mnogo.
Vi ste imali sreću što me je ono đubre od Kalabića izdalo.