Piše: Nejra Latić Hulusić, thebosniatimes.ba
Teški dani su se nadvili ovih dana nad Sarajevom. Nikada gorim nisam svjedočila. Svega sam se ovdje nagledala, rata, jada, bijede, lopovluka, nepravde…
Kad podvučem račun, nešto veliko i lijepo od ove zemlje ni od Sarajeva ja nikad nisam vidjela. Rođena 1985. godine ja ponosno mogu kazati da nemam ništa na što bih bila ponosna i na nečemu zahvalna aparatu ove države.
POMRAČENJE LJUDSKOSTI
Jesam se, zato, nagledala svakodnevnih, što bi se reklo malih sreća, ljubavi i pobjeda čovječnosti po kojima je ne samo ova čaršija, nego sve redom na cijelom Balkanu, poznata na planeti. Zato sam bila ponosna na srca većine stanovnika naseljenih ovdje. U ta srca je stalo više milosti i oprosta, podrške i ljubavi prema ljudskom biću nego bilo gdje drugo.
Ali, u vražiju mater, jer samo ona može ovoliko zamračiti srca ljudska, smo svi otišli. Ova država je jedan ludi aparat koji kao što vidimo nikad nije proradio jer je komplikovana sklopka pogrešno spojenih šarafa i osigurača od samog početka. Kao i sve druge lude ideje, neutemeljene na prirodnim zakonima, ona je osuđena na propast. Nama je ostalo samo da se oslanjamo na ljubaznost i humanost jedni drugih.
Nažalost, to znači da pošto sistema nema, moramo se oslanjati i na dobru volju i humanost naših parlamentaraca, vijećnika, premijera, ministara, direktora (i svega toga –ica) da rješavaju problema koje mi ne možemo na mobu riješti. Malo ko od njih se do sada istakao u tim osobinama. Uglavnom se ovdje radi o seoskim varalicama, nametnicima, hinjama i uguzičnim uvlakama koji rade samo “za se i za svoje kjuse”.
Mi iz ove čaršije smo propustili neke ključne stvari i bojim se da smo svi do zadnjeg odgovorni za dva najveća pomračenja ljudskosti u ovoj kasabi od kako postoji.
Prvo je što smo dopustili da nam satrapi vode godinama najvažniju zdravstvenu ustanovu – Univerzitetki Klinički Centar Sarajevo.
Neki dan je čovjek plinskim pištoljem prijetio doktoru koji liječi njegovo dijete. Ne želim uopće biti u glavi tog oca. Ne želim ni da probam osjetiti šta mu se smračilo pa mu takva glupost pala na pamet. Ali, želim da pitam: KAKO JE MOGUĆE UNIJETI PIŠTOLJ U KLINIČKI CENTAR? Ako nema para za rukavice, andol, konac i toplomjer jer štedite za fasadu zašto niste kupili metal detektore na ulazima makar?
LOGOR ZA NEZBRINUTE PACIJENTE
Osim što ne vjerujem da bahatost i nasilje rješava išta, u mom svijetu tri su profesije svete i da se ja pitam 100 godina zatvora bi dobio svako ko digne ruku na policajca, liječnika i novinara dok je na zadatku.
Za ovaj pištolj na čelu doktora smo odgovorni svi. Evo neka se ovoj potpuno bezosjećajnoj, emocionalno osakaćenoj šefici KCUS-a koja je od humane institucije napravila logor sudeći po iskustvima pacijenata, a i ličnih, omaklo da sjedne na čelo ove humane institucije. Neka smo joj oprostili desetine nehumanih ponašanja i izjava koje su dokaz potpunog nerazumijevanja svete liječničke profesije, neka smo sve pogrešno razumjeli do sada jer joj je loš odjel za odnose sa javnošću. Kako poslije izjave «Pitala sam eksplicite kolege da mi odgovore ko je spreman da preuzme daljnje liječenje ovakvog djeteta, čiji su roditelji ovakvi, niko se nije javio od kolega. Niko. To dijete više neće biti liječeno ovdje” i dalje dopsutimo da ovakva neprofesionalka ostane na svom mjestu???
Kako je moguće da smo toliko se prepali za svoje guzice – da nam popularna Seka ne zatreba, pa ne smijemo stati ispred UKCS-a i tražiti da ju se vrati nazad kod Lucifera koji ju je tu i postavio i povede sa sobom doktore koji su pognuli glave kada je pitanje liječenja djeteta im postavljeno.
Kako osoba, koja godinama se ne obraća javnosti nego nam prijeti, svađa se i ponaša se baš kao luda kraljica iz “Alise u zemlji čuda” derući se po cijeli dan “Skidajte im glave!!!” svakome ko joj taj dan stane na žulj, i dalje stoji na čelu BOLNICE??? To nam je na obraz.
Drugi slučaj je daleko gori od ovog prvog i biće razlogom što moje dijete ovdje korijenje neće puštati. To je nedavno široj javnosti procurio slučaj Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine “Pazarić”. Već dva mjeseca se premijeri, predsjedavajući skupštine, zastupnici, ministar socijale, direktor Zavoda, čudom čude kako se u ovom Zavodu prave kuće upravi od materijala namijenjenom za renoviranje objekta, kako se donirano kurbansko meso za ovu djecu prodaje mesarama, a sad su isplivale i slike na kojima se vidi da su djeca nekada i vezana kao pseta za radijatore. Drama je.
Ali nije drama oko djece. Drama je oko skupljanja političkih poena.
Jer .ička vam materina svima redom kako to do sada niste znali??? Šta ste do sada radili? Treba li svaka dobra duša u ovom gradu na sve živo paziti.
Da ne psujem dalje, jer od gađenja i emocije i stida što sam bespomoćna ovdje nisam u stanju se pismeno izraziti. Zato ću vam citirati sa njenim odobrenjem status Naide Đekić, jednog humanog bića, jedne prave pravcate umjetnice kakvih je malo ovdje ostalo, jedne istinske, a ne lažne borkinje za bolji svijet:
“JA SAM U ŠOKU OD VAŠEG ŠOKA. Znam da ću sa ovime, mnoge koji su danas ostali šokirani, uvrijediti ili povrijediti…
ALI JA NAPROSTO NE MOGU DA VJERUJEM DA JE TOLIKI BROJ VAS ŠOKIRANO. To znači da NIKAD ZA NIKAD niste kročili u ovu ustanovu koja postoji toliki niz godina.
SRAM VAS BILO. Jedna kesa namirnica, Pazarić vam je pred vratima faktički, otvoreno za posjete UVIJEK. STIDITE SE, O VI ŠOKIRANI MORALNI ILI VJERSKI ILI POLITIČKI PRIPOVJEDAČI.
Ja sve kontam “Nije lijepo raditi dobra djela i hvaliti se time. Ima nas koji to radimo zbog tih ljudi kojima je potrebno i sebe samih. Nema potrebe da se pokazuje tuđa bijeda i lična humanost.”
JA SAM NAPROSTO U ŠOKU OD BROJA ŠOKIRANIH LJUDI. Posjetite ih, imaju želje koje su za nas sitnica (radio stanica, sunčane naočale, čokolade itd.)
I JAKO BITNO – Ne dozvolite da se radnici iz ovih ustanova osjete sigurnim bez nadzora bilo koga!!!”
(TBT, LOLA)