Piše: Dina Kapaeva, THEBOSNIATIMES.BA
Novi film Joker je priča o Arturu Flecku, usamljenom psihopati i klovnu na zabavama koji pokušava izgraditi karijeru kao stand-up komičar, ali je odbačen i ponižen.
On se onda sveti društvu tako što postaje ubica i izaziva pobune „protiv bogatih“.
Iako je Joker dobio prestižnu nagradu Zlatni lav za najbolji film na ovogodišnjem Međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji, mišljenja su podijeljena.
Mnogi kritičari su pohvalili film, tvrdeći (kao što se moglo predvidjeti) da njegov nasilan protagonista predvodi revolt protiv okrutnog, nepravednog poretka. Joker je, kažu, potlačeni heroj, čije nasilje predstavlja hrabar čin samoizražavanja.
Drugi su manje naklonjeni glavnom liku, ukazujući na njegovo ludilo, okrutnost i zle namjere. Za razliku od konfliktnog ubice Raskoljnikova u Zločinu i kazni Dostojevskog, Joker je osvetoljubivi manijak koji krivična djela izvršava hladnokrvno, ne osjeća odgovornost, još manje kajanje.
Todd Phillips, režiser Jokera, zbunjen je „dvostrukim standardima“ koji se primjenjuju na njegov film. „Upravo sam gledao John Vick 3. On je bijelac, ubio je 300 ljudi, i svi su se smijali i razulareno vikali“, rekao je Phillips. „Zašto za ovaj film važe drugačiji standardi? Iskreno, za mene to nema smisla.“
Važnije pitanje jeste da li ubica-psihopata treba biti protagonista u filmu koji kritizira postojeći društveni poredak. Istina, Sjedinjenim Državama sa izuzetno neravnomjerno raspoređenim bogatstvom, što više odražava situaciju u Rusiji pod vlašću predsjednika Vladimira Putina nego u većini drugih razvijenih zemalja, definitivno je potrebna društvena promjena.
Ali, da li su Joker i njegova fela i filmovi koji popuštaju krvožednim čudovištima i neobuzdanom nasilju zaista najbolja sredstva za promociju socijalne pravde?
I Phillips i glumac Joaqin Phoenix, koji tumači ličnost iz naslova, nastoje odbaciti takve kritike tako što se uzdaju u mainstrim trop sagledavanja čudovišta kao žrtava nepravde. Njihovi zločini, kaže Phillips, potiču od „manjka ljubavi, traume iz djetinjstva, manjka empatije u svijetu“.
Štaviše, kako je David Sims ukazao u Atlantiku, „teško da je Joker prvi film u historiji u čijem je središtu poremećeni antiheroj. „Brojni filmovi u kojima se opisuju zombiji koji jedu mozgove, vampiri koji sisaju krv ili serijske ubice su hvaljeni kao kritika kapitalističke eksploatacije, američkog imperijalizma, represije po polnoj pripadnosti, specizma itd.
Zapravo, zar još nijedno čudovište nije smatrano potencijalnim prenosiocem revolucionarnih ideja?“
Ideja da krvožedno čudovište možda može simbolizirati učesnika protesta ili izgnanika, te zato zaslužuje empatiju potekla je od francuskih filozofa Gillesa Deleuzea and Félixa Guattarija. Osporavajući objašnjenje Renea Girarda za porijeklo iracionalnog nasilja i mržnje prema „Drugima“ – etničkim i vjerskim manjinama koje su bile demonizirane i viktimizirane – Deleuze i Guattari su proširili koncept „pripadnosti Drugima“ na vampire.
To stvara uslove za paradigmatsku promjenu u percepciji ubilačkih čudovišta kao „Drugih“. Takvi protagonisti su sve više bili u fokusu pažnje akademske javnosti, kulturnih kritika i same popularne kulture.
Fiksacija na „empatiji“ prema počiniocima ekstremnog nasilja ukorijenjena je u ideološkoj promjeni stavova prema ljudskim bićima.
Ta promjena odražava uticaj radikalne kritike humanizma i odbacivanje antropocentrizma, što posebno zagovaraju pokreti za zaštitu prava životinja i zagovornici transhumanizma i posthumanizma u popularnoj kulturi od 1990-ih (o čemu sam diskutirala u svojoj knjizi Slavljenje smrti u savremenoj kulturi).
Legitimizacijom onoga što se inače smatra jeftinom zabavom priče koje estetiziraju nasilje idealiziranih čudovišta nad ljudskim likovima su brzo postale izuzetno tražena roba.
Koje su socijalne i političke implikacije ove normalizacije pometnje u popularnoj kulturi? Pišući za magazin Times, Stefani Zaherek je Jokera nazvala praksom u „glamuriziranom nihilizmu“ u kojem glavni lik „podstiče haos i anarhiju“. A film je definitivno podstakao novu debatu o odnosu između fiktivnog nasilja i nasilja u realnom životu.
Uoči premijere Jokera porodice žrtava masovne pucnjave 2012. u Aurori u Koloradu su poslale pismo u kojem su izrazile svoju zabrinutost zbog gnusnosti koje su opisane u filmu. Pošto se pucnjava u Aurori desila za vrijeme prikazivanja još jednog filma u produkciji Warner Brosa (Uspon mračnog viteza), pismo je primoralo studio, Phillipsa i Phoenixa da odgovore na primjedbe porodica.
Dok se u saopćenju Warner brosa besramno savjetovalo publici da ne miješa fikciju i realnost, u Phoenixovom odgovoru su bile sumirane promjene koje su nastupile u popularnoj kulturi u posljednjih nekoliko decenija: „Mislim da nije odgovornost producenta da podučava publiku moralu ili razlici između dobrog i lošeg.“
Ipak, ako je Joker poziv na socijalnu promjenu, onda film definitivno govori o poznavanju razlike između dobrog i zlog, i to u moralnom smislu i iz perspektive socijalne pravde.
Zaharek je u Timesu zapazila apstraktnu kontradiktornost u prikazu Jokera. „Da li je on nitkov ili portparol ugnjetavanih?“ pitala je. „U filmu se nastoji da se prikaže kao i jedno i drugo. Njegova dvosmislenost odaje utisak nepoštenja.“ Sims se složio u Atlantiku, rekavši da Phillips „pozicionira Jokera kao antiheroja, zlog aktera koji ipak tokom filma postaje avatar zadovoljenja pravde građanskom inicijativom.“
Nijedan kritičar, međutim, nije objasnio prirodu ovog nepoštenja. Joker je ludak čija se bezrazložno nasilna djela shvataju i izvode iz zabave, a ne kao poziv na revoluciju za društvenu promjenu.
Umjesto da nadahne publiku da protestira protiv socijalne nepravde, film prodaje antihumanizam poput robe koja pobija izuzetnu vrijednost ljudskog života i demokratske slobode.
Iako je Zaharek definitivno u pravu da „filmovi ne uzrokuju nasilje“, oni mogu oblikovati ideje o tome šta je dopustivo. Najzad, kako bi moglo da ekranizirano nasilje nad ljudskim bićima ne utječe na percipiranu vrijednost ljudskog života i ljudskog dostojanstva?
Štaviše, ako je kultura neodvojiva od politike, kako vjeruje Phoenix, onda bi normalizacija pometnje u popularnoj kulturi mogla podsticati široko rasprostranjenu ravnodušnost prema razlikovanju ispravnog i pogrešnog u javnom životu. Definitivno trebamo pitati u kojoj mjeri ova ravnodušnost, koja se zagovara kao profesionalan kredo u šoubiznisu, utiče na ponašanje šoumena koji je trenutno u Bijeloj kući.
/Autorica je napisala knjigu „Slavljenje smrti u savremenoj kulturi“/
(TBT, Project Syndicate)