Rat u Sarajevu započinje u nedjelju i ponedjeljak, 5. i 6. aprila 1992. Ta je dva dana Zdravko Malić presjedio uz radio aparat, slušajući – tada još uvijek – Radio Sarajevo. U nedjelju se još uvijek nada, pa kaže: “Tamo se pičkara i šalje u kurac mecima iz kalašnjikova.” U ponedjeljak već piše možda i najvažnije rečenice u životu, one kojima čovjek na kraju, određujući vlastito mjesto na svijetu, kazuje kakav mu je bio život i tko je bio u tom životu: “Moj smrtni grijeh i glavna greška – odlazak iz Sarajeva 1952. godine.
Bio je to prisilan odlazak u emigraciju i ja sam evo 40 godina emigrant. Jer se, iako bjegunac, nisam odrekao zavičaja, a to Zagreb ne prašta. Mislio sam da mogu biti i Zagrepčanin i još nešto drugo, Sarajlija, Strazburžanin, Varšavljanin, Krakovljanin, Dubrovčanin, Beograđanin, Travničanin, a taj se račun pokazao totalno kriv.” Skoro mjesec dana kasnije, opet u nedjelju, dan nakon 2. jula i cjelodnevnog granatiranja Sarajeva, Malić u svom stanu u Voltinom naselju piše ovako: “Da sam 1952. ostao u Sarajevu, zatukli bi me.
Trebao sam ostati.” Dvije godine kasnije, maja je 1994, Tuđman nakon Vašingtonskog sporazuma posjećuje opsađeni grad, a Malić ponavlja: “Moja je velika greška i krivnja što sam ikad Sarajevo napustio. Istina, to sam učinio pod političkim pritiskom, morao sam bježati, ali svejedno mislim: trebao sam ostati, pa makar završio u zatvorima.
Da sam onda, prije 42 godine bio ove pameti, ne bih se dao iz Sarajeva istjerati. Ni pod koju cijenu.” I onda kaže ono što je, zapravo, ključno i čime zaokružuje misao započetu prije dvije godine: “A ako bih baš i morao bježati, kao što mi se činilo da moram, ne bih se zaustavio u Zagrebu. Trebalo mi je u otići u pravu, nedvojbenu emigraciju, a ne ovu mutnu, prikrivenu, dvoličnu.”
U međuvremenu, kaže kako je svojim sarajevskim studentima prije rata govorio “svi smo mi pomalo muslimani”, pa nakon još jednoga strašnog sarajevskog dana o kojem sluša preko radija kaže da je Alija Izetbegović bosanski Allende, a u subotu 9. svibnja 1992. piše ovo: “Razmišljam da se upišem u SDA.” U kolovozu 1993, u vrijeme žestokoga hrvatsko-muslimanskog rata, Zdravko Malić piše: “Sve si nešto mislim da bismo svi mi Bosanci sada trebali preći na islam, svi mi katolici i pravoslavci, oni među nama koji su vjernici. (…) Nama sreće s prečanima prekosavskim i prekodrinskim – nema. Trebali bi se vratiti bosanskoj crkvi i vjeri – bogumilstvu. Moja je nezgoda što sam uvjereni ateist, tj. panteist, bogovi svih vjera i sljedbi meni su jednako bliski. U željnoj prilici bio bih bogumilski ateist. (…) Nama je Meka naš zavičaj, naše mjesto pod suncem. Mi smo Bosanci balkanski Palestinci: svijet nam odriče pravo na domovinu.
Nama kroji kapu jedan Zagorac iz Velikog (!) Trgovišća i jedan posrbljeni Crnogorac. (…) Bijedni smo, jer nas mizerije zagrebačke i beogradske zezaju u mozak, jer smo – kako je Tito govorio – moneta za potkusurivanje balkanskih ‘velesila’, a te su ‘velesile’ sluge pri trpezi svjetskog Kapitala. Mogu onoliko koliko sluge mogu. A mi smo Bosanci sluge slugu, potrkala gospodarevih sobara. Bosna je dno svijeta. Nama se objesiti o vlastita crijeva. Nama je crknuti. Nama na svijetu nejma mista. Nama mali bogovi, vazali velikih bogova, disati ne daju. Naša je zemlja prelijepa i s nje nas prečani tjeraju. Stranci posranci otimaju nam zavičaj.
Kuferaši su odvajkada bosansko prokletstvo. Naša je sreća nesreća. Bosna prokletnica. Zemlja u kojoj je nož još uvijek osnovna alatka. Nož skovan u prečanskim kovačnicama i nama u ruke tutnut. Pa zločinci viču da smo koljači i prijete nam nekom svojom ‘uljudbom’. Njima je dobar Bosanac samo onaj koji kolje i koji je zaklan. Krvopije. Vukodlaci. Nekrofili. Porod od tmine. Divizija princa Eugena. Zatočnici tuđih satrapija. Naše čove. Neljudi. Kurvini sinovi. Pijani grobari. Gamad. Izmet. Smrad i smrdež. Ženevski konferencijaši. Govnad u staniolu. (…) A mi smo Bosanci još gori. Ima da nas nema (…) Klan za klanje. Klan za klanjanje tuđim bogovima. Posranci posranaca. Prokleta im zemlja Bosna, pa prokletnici.”
Tako je to bilo i takvim se Zdravku Maliću činio svijet u ljeto 1993. (…)
(TBT)