Praktične prepreke ovog plana su brojne, ali najveći politički problemi su historijskog karaktera.
DEMOGRAFSKO PREUREĐIVANJE PROSTORA
Za početak, uzmimo u obzir praktične prepreke. Nakon upada Turske i kasnijeg dogovora sa Rusijom, pod kontrolom Ankare ostalo je 120 kilometara graničnog pojasa između sirijskih gradova Tell Abyad i Ras al-Aina, dok zajedničke tursko-ruske patrole prodiru 10 kilometara južno, a američka sigurnosna zona se proteže nekih 30 kilometara od granice. To je znatno manje od onoga čemu se Erdogan prvobitno nadao — prolazu dubine 30 a dužine 500 kilometara duž granice.
Erdogan je institrao na sprovedbi plana već do 1. novembra. Međutim, Turskoj je preostala kontrola nad tako malim — 1000 kvadratnih kilometara — i opustošenim područjem da se većina analitičara pita kako je moguće da tu stanu milioni izbjeglica. „Praktični uvjeti smještanja miliona izbjeglica na tako malom prostoru zemlje su poprilično ambiciozni i ne vidim kako bi Turska mogla imati kapacitet da to i ostvari,“ rekao je Ryan Gingeras.
Još jedan veliki razlog za zabrinutost je to što bi većina izmještenih izbjeglica bili arapski, sunitski muslimani iz Halepa i Idliba — mjesta znatno udaljenih od sigurnosne zone, gdje lokalno stanovništvo čine Arapi, Kurdi i kršćansko stanovništvo. Mnogi kritičari optužuju Ankaru za pokušaj demografskog preuređivanja prostora kako bi smanjili prisustvo Kurda i pristalica kurdske vodeće stranke, Partije demokratske unije (PYD), koju Turska smatra neprijateljem.
Erdoganu je izgleda postalo prirodno koristiti demografsko preuređenje kao politički alat. Štaviše, prijetio je da će iskoristiti bliskoistočne izbjeglice kao oružje protiv Evrope, iznova upozoravajući da bi mogao „otvoriti kapiju“ i preplaviti Evropu Sirijcima koji trenutno žive u Turskoj. Pored toga, on vrlo opušteno govori o tome gdje pripadaju koje grupe u Siriji. „Arapi su najprikladniji za ovo područje,“ izjavio je novinarima tokom jednog intervjua, izgleda ukazujući na etnički izmiješani sjever Sirije. „Ta područja nisu prikladna za život Kurda, jer se radi o pustinji.“
Turski predsjednik je već ranije optužen za planiranje etničkog čišćenja, uključujući optužbu od američke ambasadorice pri UN-u, Samanthe Power, nakon što je oko 300,000 većinski kurdskih stanovnika iz sjeverne Sirije pobjeglo od turskih snaga i njihovih arapskih pobunjeničkih saveznika. Nakon što su turske snage u martu 2018. zauzele grad Afrin, prema izvještajima UN-a, izbjeglo je oko 170,000 ljudi, većinski Kurda te su navodno mnogi Arapi naselili njihove domove.
Dareen Khalifa je viša sirijska analitičarka iz Međunarodne krizne grupe i nedavno se vratila iz posjete sjeveru Sirije. „U početku se mogao osjetiti veliki strah kada je objavljen plan preseljavanja, uglavnom zbog toga što lokalni stanovnici vjeruju da će većina tih ljudi biti Arapi i da će ih se premjestiti u većinski kurdske gradove, zbog čega zaključuju da je plan izmijeniti demografiju ovog područja,“ rekla je.
Khalifa smatra da je neizvodivo za Tursku da premjesti toliki broj izbjeglica na novo područje, ali i dalje vjeruje da to neće spriječiti Ankaru: „Mislim da će pokušati, ako ništa drugo, vratiti jedan broj izbjeglica u ovo područje kako bi domaćem stanovništvu uspjeli prodati tu ideju.“ Turci se uveliko protive tolikom broju izbjeglica, trenutno najvećem u svijetu, što je vjerovatno jedan od razloga zbog kojeg je Erdoganova stranka doživjela veliki poraz na lokalnim izborima u junu. Prema izvještaju Amnesty International-a, Turska je prisilno, a često i nasilno, deportirala na stotine sirijskih izbjeglica u Idlib, jedno od najopasnijih područja u zemlji, što je prema međunarodnom pravu nezakonito.
U pogledu toga, u Erdoganovoj politici naziru se zabrinjavajuće historijske sličnosti. Državom vođena i sprovođena preseljavanja stanovništva imaju dugačku historiju u nekadašnjem Osmanskom carstvu i ostavila su neizbrisiv trag, posebno na sjeveru Sirije. Poznatija pod nazivom surgun („deportacija“ ili „progonstvo“), za vrijeme Osmanlija korištena su kao oblik politički motiviranog demografskog preuređenja.
Primjerice, u 15. stoljeću, grupe stanovnika Anadolije preseljene su na Balkan kako bi učvrstile osmanlijsku vladavinu. Kasnije, muslimanske izbjeglice poznate pod nazivom „muhadžiri“ pobjegle su od progona i etničkog čišćenja na Balkanu, Kavkazu i Krimu. U periodu između ruskog osvajanja Krima 1783. i Drugog balkanskog rata 1913, između 5 i 7 miliona muslimana pobjeglo je na osmanlijske teritorije. Uskoro su bili iznova prisiljeni na migraciju kada su ih osmanlijske vlasti, vidjevši u njima odane muslimane, premjestile na pogranične oblasti, kako bi ih zaštitili, ili u neka druga mjesta, kako bi razrijedili vjerske manjine.
Sirija je već dugo meta demografskog preuređivanja i konačna stanica progona i izbjeglištva. Čerkeske muhadžire koji su bježali od ruskog genocida su Osmanlije na kraju premjestili u nemirne pokrajine carstva u Siriji, kako bi nadgledali pobunjenička druska i beduinska plemena. Za sobom su ostavili nekih 100,000 potomaka, od kojih su mnogi sada pobjegli od građanskog rata.
ZLOČIN NAKON ZLOČINA
Najozloglašeniji incident prisilnog preseljavanja u regiji bio je genocid nad Armencima — ne i prvi masakr nad Armencima za doba Osmanlija — koji je nedavno službeno prepoznat od strane američkog Zastupničkog doma kao kazna za turski upad u Siriju. Pod krinkom tehdžira (selidbe), ubijeno je najvjerovatnije preko milion Armenaca, uglavnom kroz marševe smrti, a ponegdje i masovnim ubijanjem. Koncentracioni logori u sirijskom Deir ez-Zoru su neke od konačnih destinacija za one koji su preživjeli marševe.
Demografsko preuređenje i prisilno raseljavanje je također odigralo centralnu ulogu u razvoju turske republike, koja se izrodila iz umirućeg carstva 1923. godine. „To je bilo u temelju nametanja jedinstvene države nad cijelom Anadolijom. Smatralo se legitimnim i efikasnim načinom da se nametne jedna kultura nad cijelom zemljom i njenim narodom,“ rekao je Gingeras, koji je napisao nekoliko knjiga o nasilničkom utemeljenju turske republike.
Nekolicina Armenaca, Asiraca i Haldejaca na jugoistoku Turske koji su preživjeli razne masakre kršćana tokom Prvog svjetskog rata, uskoro su se našli u zemlji koja je rado finalizirala njihov nestanak. U novinama su predstavljeni kao neprijatelji i postavljani su im rokovi za iseljenje. Mnogi su na kraju pobjegli na sjever Sirije, koja je tada bila pod francuskom vlašću. Francuzi, voljni podržati prijateljski nastrojene manjine kako bi oslabili većinsko arapsko-sunitsko stanovništvo, rado su ih prihvatili. Potomci kršćanskih izbjeglica, od kojih su neki pobjegli iz Ras al-Aina, danas se snažno opiru turskim operacijama, koje im evociraju traume iz prošlosti.
Nakon što su genocidom eliminirali većinu kršćana i 1923. prisilno izvršili razmjenu stanovništva sa Grčkom, Turska se namjerila na veliku kurdsku manjinu. Učestali ustanci 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća među kurdskim stanovništvom ove mlade republike ugušeni su masakrima i prisilili desetine hiljada Kurda da se presele sa jugoistoka na zapadne pokrajine, gdje im je nametnut turski identitet i kultura. Još desetine hiljada pobjegli su u sirijsku sjeveroistočnu regiju Džazira, da bi, nekoliko decenija kasnije, bili žrtva Baathovih metoda arabizacije, a danas, turskim napadima. Zakon o preseljavanju iz 1934. imao je za cilj turcifikaciju države, odnosno, riječima tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Sukrua Kaye, „da kreira državu koja govori jednim jezikom, razmišlja na isti način i ima isti sentiment.“
Turska historija prisilnih preseljenja nastavila se i u savremenoj historiji, sa Kurdima kao glavnom metom. „Možete vidjeti relativno nove dokaze o tome, već iz kasnih 90-ih. Moglo bi se reći da je demografsko preuređenje u srži protupobunjeničke strategije protiv PKK-a iz 2015. i 2016,“ rekao je Gingeras, govoreći o kurdskoj militantnoj skupini pod nazivom Kurdska radnička partija ili PKK. Milioni su raseljeni kada su turske snage evakuirale, a često i spalile, hiljade sela 90-ih godina. Nakon okončanja primirja 2015. godine i borbi koje su uslijedile u jugoistočnim gradovima, prema procjenama Amnestyja, raseljeno je oko pola miliona civila.
Ostaje nam da vidimo da li će Ankara sprovesti svoj plan preseljenja sirijskih izbjeglica u novu, navodno, sigurnosnu zonu. Međutim, jasno je da te izbjeglice, i Sirijci koji su i dalje u svojim domovima, nisu ovako zamislili ponovno stvaranje cjelovite domovine — zločinima rata iza kojih slijede novi zločini u prividnom miru.
(TBT, Foreign Policy, Prevela Esma Latić)