Prođite nekim starim gradom u Perzijskom zaljevu i vidjet ćete tržnice, džamiju, sahat-kulu, palaču. Možete vidjeti i ulazna vrata privatnih rezidencija. Daleko u daljini možete primijetiti naftne platforme i tankere usidrene na obali. Ali čak i onome ko se odavno odselio nedostajat će ono što je možda najvažniji gradski prostor: na drugom spratu mnogih kuća, čak i u modernim vilama koje krase novije četvrti, nalazi se duga soba, često s karakterističnim zakrivljenim prozorima, brojnim ukrasnim detaljima i finim jastucima. Ova soba je medžlis ili odaja za plemensko vijeće. Odgovara svim muškarcima i ženama, koji se sastaju odvojeno, široj porodici ili plemenu. Gotovo svako pleme u Zaljevu, bogato ili siromašno, ima svoju.
NJIHOVE EKONOMIJE PATE OD KORUPCIJE
Sveprisutnost medžlisa pomaže objasniti jednu od najzanimljivijih karakteristika političkog života u Zaljevu: činjenicu da većinom regije još uvijek vladaju kraljevi i emiri. Teoretski, zaljevski monarsi trebali bi se plašiti za svoj posao. Njihove ekonomije pate od korupcije i ovisnosti o nafti. Velike nejednakosti dijele građane od doseljeničke populacije. Islamističke političke struje, zajedno s kulturnom modernizacijom i protokom informacija koje sve više izmiču državnoj kontroli, lahko mogu podstaknuti političku nestabilnost. A zaljevski monarsi imaju manje vjerskog legitimiteta da se osjećaju sigurnim u teška vremena nego vladari u obližnjem Jordanu i Maroku, jer niko nije u krvnom srodstvu s poslanikom Muhammedom. U skladu s tim, poznavaoci situacije u regiji često predviđaju neizbježan pad monarha. A od Kuvajta do Ujedinjenih Arapskih Emirata, Katara, Omana i Saudijske Arabije, nije došlo do takvog kolapsa. Čak su i nemiri Arapskog proljeća neznatno uzdrmali političke strukture u Zaljevu.
Dugovječnost zaljevskih monarhija nije samo posljedica nafte ili moći i harizme određenih vladara. Veći dio toga proizlazi iz medžlisa, koji igra uglavnom neistraženu ulogu u posredovanju između plemena i države. Bez obzira na to, taj je odnos posljednjih godina pod pritiskom, što potencijalno utječe na implicitni društveni ugovor koji je monarhiji omogućio opstanak pa čak i napredovanje.
U zapadnoj političkoj misli, civilno društvo – temelj istinske reprezentativne demokratije – je skup organizacija van vlasti kroz koje se građani organiziraju i određuju svoje zajedničke interese. Oni mogu uključivati univerzitete, profesionalna udruženja, sindikate, vjerske organizacije, medije i druge. Zapadno civilno društvo koalira možda na gradskom trgu ili revolucionarnim kafeterijama Habermasove javne sfere. U Zaljevu plemenska pripadnost, a ne državljanstvo, usmjerava političku participaciju i, češće od toga, politiku centrira u medžlise. U tim velikim raskošnim odajama (ili, u nedostatku takvih, u primitivnijem šatoru) iznose se žalbe i prenosi se vlast između vladara i naroda.
Povijest medžlisa seže sve do predislamskog vremena. Plemenski poglavar, ili šeik, redovno bi sazvao svoju širu porodicu, a povremeno bi na sastancima prisustvovao i emir, odnosno šeik šeika. Kao vladar u Arabiji sedmog stoljeća, poslanik Muhammed održavao je slične skupove za rješavanje sporova između različitih plemena Medine. Uspostavio je mrežu vijeća koja su bila povezana periodičnim diplomatskim razmjenama.
Taj sistem traje i danas. Formalno je vlada u Zaljevu zasnovana na ustavnoj vlasti vladajućeg emira, što je u mnogim slučajevima gotovo apsolutno. (Kuvajt ima parlament sa stvarnim ovlastima, ali većina vlasti i dalje počiva u rukama svog emira.) Formalni zakoni i vladine institucije uglavnom su proizvod kolonijalnih oficira ili zapadnih savjetnika domaćih vladara – autsajdera koji nisu nužno cijenili tradicionalne, neformalne veze zbog kojih društvo u Zaljevu funkcionira.
Medžlis je ljepilo koje drži društvo i državu. Na sastancima medžlisa članovi mogu raspravljati o prijedlogu za sklapanje braka ili potrebi da se popravi vodovod. Porodice i uglednici nastoje riješiti potencijalne sudske sporove. Najvažnije je da obećavaju odanost emiru u zamjenu za redovne posjete njega ili njegovih predstavnika. Konsultacije čine medžlis utočištem – sigurnim mjestom na kojem se razmjenjuju informacije i iznose pritužbe. Ono o čemu se raspravlja u medžlisu brzo stiže do diwana, odnosno emirovog odbora savjetnika i povjerenika, koji je na vrhu ove mreže neformalnih skupština.
Građani često gledaju na medžlis kao sredstvo da se njihov glas čuje, izbjegavajući sramotu koja može doći iz javne rasprave o osjetljivim pitanjima koja kompromitiraju njihova plemena. Vladari prepoznaju vrijednost medžlisa u podržavanju tradicionalnih struktura moći. U zaljevskim državama zabranjena je većina javnih okupljanja i udruženja, ali sistem medžlisa djeluje uz aktivnu podršku vlade. Dugogodišnji vladar Emirata Sharjah, dijela Ujedinjenih Arapskih Emirata, nedavno je finansirao nove prostorije medžlisa, izgrađene za primanje sve većeg broja lokalnog stanovništva.
STARI DRUŠTVENI MODEL
Druge države, poput Kuvajta, odlučile su se za formalnije sredstvo izbora tijela predstavnika naroda. Ali umjesto da potkopavaju plemenska vijeća, izbori u Kuvajtu jačaju njihov autoritet. Budući da su samo plemenska vijeća izuzeta iz zakonskih zabrana okupljanja više od 20 ljudi, postali su prirodno mjesto za političku kampanju, a političari su prisustvovali sastancima različitih plemena tražeći njihovu podršku.
Ipak, medžlis nije formalna demokratska institucija niti je imun na promjene u politici i društvu. Kako države regiona postaju sve više formalizirane posljednjih decenija, personalizirani stil proteklih godina izgubio je dio svoje efikasnosti. Prijateljske i rodbinske veze sada postoje zajedno sa zapadnjačkim kabinetima, poreznim obveznicima i snagom privatnog sektora. Uprkos tim promjenama, neformalna vijeća organizirana oko principa plemenske pripadnosti riskiraju da postanu zastarjela.
Tek će uslijediti još promjena. Kao i veći dio arapskog svijeta, zaljevske države i dalje djeluju, u određenoj mjeri, kao “plemena sa zastavama” – klanska društva prerušena nacionalne države. Ipak, čini se da lideri u regiji imaju namjeru stvoriti ono što bi se moglo opisati kao “zastave sa plemenima” – unitarna društva u kojima građanstvo ima prednost nad plemenskom pripadnošću. Nove javne institucije, poput nedavno otvorenog Nacionalnog muzeja Katara i Abu Dhabi Louvrea, ističu plemensko nasljeđe, ali izgleda da su osmišljene tako da građanima usvoje jedinstveni, ujedinjujući nacionalni identitet.
U nedemokratskom emiratu, međutim, taj osjećaj nacionalnog identiteta često postaje sinonim za odanost emiru, i ironično, njegovom plemenu. Nacionalni dan Katara, uveden prije nešto više od deset godina, uglavnom slavi uspjeh Qassima al-Thanija, vladara s početka dvadesetog vijeka i izravnog pretka današnje vladajuće porodice.
Stari društveni model, izričito zasnovan na više plemenskih identiteta, omogućavao je da se barem stepen moći dijeli u medžlisu. Sada se temelji tog sistema ruše bez vidljivog alternativnog uređenja. Čak su i univerziteti, klubovi i nova javna mjesta koja se šire po cijeloj regiji skoro potpuno pod direktnom vlašću vladajućih porodica i ponekad su manje dostupna nekraljevskim plemenima od medžlisa.
Budućnost zaljevskih monarha počiva na njihovoj sposobnosti da održavaju svoj legitimitet tradicionalnim načinima savjetovanja, u dobru i zlu. Oni vladari koji se pokušavaju suprotstaviti ovom modelu bez pružanja ostvarive alternative – poput stvarnih demokratskih reformi – to rade na svoju štetu.
(TBT, Foreign Affairs, Prevela Jasmina S. Drljević)