Piše: Stephen S. Roach, thebosniatimes.ba
Oni koji zaključuju sporazume znaju kada treba odustati. To važi i za onog koji je sebe proglasio najboljim od njih svih – za američkog predsjednika Donalda Trumpa.
Obećavši Veliki sporazum s Kinom, trinaesta runda bilateralnih trgovinskih pregovora završena je 11. oktobra gotovo neprimjetno bez uspjeha, što je okončano razvodnjenim djelimičnim sporazumom – ugovorom „faza jedan“.
To se nije trebalo desiti. Trumpova pregovaračka strategija u tri faze dugo odražava veliko smanjenje bilateralnog trgovinskog deficita, okvir za nalaženje rješenja za probleme, od navodne krađe intelektualne svojine i iznuđenog tehnološkog transfera do reformi usluga i takozvanih netarifnih barijera zajedno sa čvrstim mehanizmom primjene.
Prema ministru finansija Stevenu Mnuchinu, Veliki sporazum je oko 90 posto bio završen u junu, prije nego je potonuo u spornu igru svaljivanja krivice i dalje eskalacije osvetničkih tarifa.
Ali nada nikada ne umire. Pošto su obje ekonomije počele pokazivati znake neprilika, bilo je optimizma da će razum prevagnuti, uprkos eskalirajućoj veponizaciji politike SAD-a – prijetećim kontrolama kapitala, navodnom sabotiranju kineskih kompanija čijim se akcijama trguje na američkim berzama, ograničavanjima viza, velikim proširenjem crne liste kineskih firmi, usvajanjem Člana o ljudskim pravima u Hong Kongu. Finansijska tržišta su okretala glavu i bilježila rast u iščekivanju dana koji je iznjedrio saopćenje, 11. oktobra.
A ipak, sporazum „faza jedan“ koji je objelodanjen uz velike fanfare je ogromno razočaranje.
Za početak, nema sistematiziranog sporazuma ili pojašnjenja primjene. Ima samo bljedunjavog obećanja da će biti pojašnjene namjere Kineza da kupe poljoprivredne proizvode SAD od oko 40-50 milijardi dolara, što je omaž u pravcu relativno beznačajnog sporazuma o manipulaciji valutom i pojedinih nagoveštaja inicijativa u vezi sa zaštitom intelektualne svojine i liberalizacijom finansijskog sektora.
I zbog toga Kinezi dobijaju veliki ustupak – drugo po redu odlaganje nove runde tarifa na izvoz u SAD u vrijednosti od oko 250 milijardi dolara koja je na početku trebalo stupiti na snagu 1. oktobra.
Ova labava obećanja, kao i ranija slična obećanja, nude malo suštine. Kina je godinama zauzimala pristup „debelog novčanika“ u smirivanju trgovinskih tenzija sa SAD. To je značilo podsticanje uvoza američkih letjelica; danas to podrazumijeva kupovinu više soje. Naravno, ona ima još dužu šoping listu američkih proizvoda, posebno onih koji su povezani s lancem tehnološkog snabdijevanja proizvođača telekomunikacione opreme Huawei.
Ali otvoreni novčanik Kine neće riješiti mnogo dublje ekonomske probleme Amerike. Američki robni trgovinski deficit od 879 milijardi dolara 2018. (koji je iznosio 919 milijardi dolara u drugom kvartalu 2019.) odražava trgovinsku neravnotežu u odnosu na 102 zemlje. To je multilateralan problem, ne bilateralni problem Kine za koji političari insistiraju da se mora riješiti da bi se ublažilo sve što muči američke proizvođače i radnike.
Ipak, bez rješavanja makroekonomskih neravnoteža koje podupiru multilateralni trgovinski deficit, naime, hroničan manjak domaće štednje, sve što bi se moglo postići „kineskom ispravkom“ bilo bi preusmjeravanje trgovine na skuplje strane proizvođače, što bi bio funkcionalan ekvivalent povećanju poreza američkim potrošačima.
Obećanja o sporazumu o valuti podjednako su sumnjiva. To je lak, ali nepotreban dodatak bilo kojem sporazumu. Iako je devizni kurs renminbija u odnosu na američki dolar pao za 11 posto od kada je počeo trgovinski rat u martu 2018, on je, kada se uskladi sa inflacijom, i dalje za 46 posto jači u odnosu na veliku grupu trgovinskih partnera Kine od kraja 2004. Kao i trgovina, valute se moraju procjenjivati iz multilateralne perspektive da bi se procijenilo da li zemlja manipulira svojim deviznim kursom da bi zadobila nepoštenu prednost.
Zbog te procjene je prilično jasno da Kina ne ispunjava prihvaćene kriterije za manipulaciju valutom. Njen nekada neuobičajeno veliki suficit gotovo da je nestao, ali nema dokaza za bilo kakvu neskrivenu zvaničnu intervenciju na berzama. MMF je u augustu ponovo potvrdio taj zaključak. Iako je Ministarstvo finansija SAD nedavno Kinu proglasilo krivom za manipulaciju valutom, ta presuda se ne slaže s kriterijumima Ministarstva finansija i Mnuchin sada nagovještava da će možda biti preinačena.
Pravi problem u vezi sa ugovorom „faza jedan“ jeste osnovna struktura ugovora u koju se on po svoj prilici uklapa. Od trgovine do valute pristup je isti – prepisivanje bilateralnih lijekova za multilateralne probleme. To neće funkcionirati. Multilateralni problemi zahtijevaju rješenja koja su usmjerena na makroekonomske neravnoteže na kojima počivaju.
To bi moglo podrazumijevati recipročan okvir za otvaranje tržišta poput bilateralnog sporazuma o investicijama ili rebalansiranje jazova u štednji.
Pitanje štednje posebno je važno za SAD.
Stopa neto nacionalne štednje Amerike od samo 2,2 posto nacionalnog dohotka u drugom kvartalu 2019. mnogo je manja od prosjeka od 6,3 posto u posljednja tri kvartala XX vijeka. Podsticanje štednje – tačnije suprotno od onoga što SAD rade u svjetlu zloslutne trajektorije svog budžetskog deficita – bilo bi najefikasnije sredstvo do sada za smanjenje multilateralne trgovinske neravnoteže s Kinom i još 101 zemljom.
Makroperspektiva je uvijek striktna za političare. To naročito važi danas u SAD jer se one ne slažu glatko sa ksenofobičnim bilateralnim fiksacijama, kao što je kritiziranje Kine. Pošto novi znaci otpora Kine sada izlaze na površinu, sporazum „prva faza“ možda nikada neće ugledati svjetlost dana. Ali ako se to i dogodi, nanijet će više štete nego što će pomoći u rješavanju jednog od najvećih aktuelnih ekonomskih problema u svijetu.
/Autor je fakultativni član Univerziteta Yale i bivši predsjednik Morgan Stanley Azija/
(TBT, Project Syndicate)