Od napada 11. septembra ekonomska, socijalna i politička nerazvijenost arapskog svijeta urok je gotovo neprekidne međunarodne zabrinutosti. U izvještaju koji je obilježio 2002. godinu, UNDP je zaključio da arapske zemlje zaostaju za većim dijelom svijeta sudeći po pokazateljima razvoja poput političke slobode, napretka nauke i prava žena. Za mandata američkog predsjednika Georgea W. Busha, ova je analiza pomogla u pokretanju „agende slobode“ koja je imala za cilj demokratizaciju Bliskog istoka – silom ako je potrebno – kako bi se iskorijenila nerazvijenost i autokratija koje su neki zvaničnici u Washingtonu smatrali temeljnim uzrocima terorizma. Njegov nasljednik, Barack Obama, kritizirao je jedan od postulata agende slobode – američku invaziju na Irak 2003. godine, ali dijelio je Bushovu dijagnozu. U svom prvom velikom vanjskopolitičkom predsjendičkom govoru, održanom u Kairu 2009. godine, Obama je pozvao vlade na Bliskom istoku da postignu napredak u demokratiji, vjerskoj slobodi, rodnoj ravnopravnosti i „ekonomskom razvoju i mogućnostima“. Zapadni posmatrači sa Bliskog istoka imali su implicitan stav: da je disfunkcija arapskog svijeta proizvod društvenih i političkih uređenja koja su kočila ljudski potencijal, poticala nejednakost i favorizirala malu elitu na štetu šireg stanovništva.
Tokom prve decenije ovog vijeka napredak je bio spor. Ispod površine je, međutim, raslo nezadovoljstvo. Ono je kulminiralo protestima 2010/11., poznatim kao Arapsko proljeće. U zemljama poput Egipta, Libije, Sirije i Tunisa obični građani izašli su na ulice suprotstaviti se svojim autoritarnim vladarima i zahtijevati dostojanstvo, jednakost i socijalnu pravdu. Na trenutak se činilo kao da je promjena napokon stigla na Bliski istok.
Ipak, nakon Arapskog proljeća razvoj je stao. Iako su neke zemlje, poput Tunisa, uspjele konsolidirati demokratske sisteme, autoritarni lideri u većem dijelu regije uspješno su izveli kontranapade. U Egiptu je vojska 2013. povela državni udar radi svrgavanja demokratski izabrane vlade; u Libiji i Siriji, diktatori su odgovorili na mirne proteste nasiljem, započevši tako brutalne građanske ratove koji su se pretvorili u međunarodne posredničke sukobe. Čak su i u zemljama koje su prošle bez nasilja autokrati ugušili pobune i usmjerili resurse u suzbijanje vlastitog naroda i podrivanje demokratskih tranzicija na Bliskom istoku. U međuvremenu, napredak u pokazateljima ljudskog razvoja koje su kao prioritet predložili i međunarodni stručnjaci i američki kreatori politike ili je stagnirao ili krenuo unatrag.
Danas, gotovo deset godina kasnije, situacija na Bliskom istoku izgleda još gora nego prije Arapskog proljeća. Politička represija je ozbiljnija. Ekonomski rast je spor i neujednačen. Korupcija i dalje bjesni. Rodna ravnopravnost više je težnja nego stvarnost.
Ipak, nešto temeljno se promijenilo. Arapske vlade tradicionalno počivaju na onome što politolozi nazivaju “autoritarnim dogovorom”, u kojem država pruža radna mjesta, sigurnost i usluge u zamjenu za političku lojalnost. Ovaj je dogovor zasnovan na pretpostavci da će obični ljudi ostati pasivni. Ali danas ta pretpostavka više ne vrijedi. Građani se više ne boje svojih vlada. Sada, više nego ikad prije, obični ljudi širom Bliskog istoka politički su angažirani i spremni su izraziti neslaganje. A kako su pokazali masovni protesti u Alžiru i Sudanu početkom ove godine, oni su i dalje spremni izaći na ulice da bi tražili bolju budućnost, čak i uprkos represiji. Arapsko proljeće možda nije pokrenulo neposredne reforme kojima su se mnogi nadali, ali dugoročno je moglo postići nešto važnije: probuditi političku energiju arapskog svijeta i pokrenuti dugi proces arapske revitalizacije.
PRIJE PROLJEĆA
Tokom druge polovine dvadesetog stoljeća, stav Washingtona prema arapskom razvoju bio je u osnovi pragmatičan i ciničan. Iako su doprinosile ekonomskom rastu Bliskog istoka, Sjedinjene Države vjerovale su da regijom najbolje upravljaju prijateljski nastrojeni autokrati, poput egipatskog Anwara al-Sadata i iranskog Mohamada Reze Pahlavija, koji su mogli pružiti političku stabilnost i zaštititi zapadne interese.
Ovakav stav promijenio se nakon 11. septembra. Oslanjajući se na rad međunarodnih stručnjaka, poput onih na UNDP-u, američki kreatori politike zaključili su da je ekstremizam koji potiče sa Bliskog istoka dijelom i produkt obeshrabrujućeg razvojnog puta arapskog svijeta: njegovih represivnih vlada, ukorijenjenih nejednakosti i stagnirajućih ekonomija kojima upravlja država, a koja je uskratila mogućnosti običnim arapskim građanima. Demokratizaciju Bliskog istoka i otključavanje ljudskog potencijala njegovih građana Bushova administracija smatrala je opravdanjem svojih ratova u regiji. Nakon invazije na Afganistan 2001. i Irak 2003. godine, Sjedinjene Države nazvale su svoju okupaciju obje zemlje produženom vježbom u izgradnji demokratije. Bush je najavio širu agendu slobode za Bliski istok, kreirajući programe, poput Inicijative za slobodnu trgovinu na Bliskom istoku, za promoviranje slobodnog tržišta i rast civilnog društva.
Program slobode nije se odvijao kako je planirano. Nakon što su Sjedinjene Države 2003. svrgnule iračkog diktatora Sadama Huseina, Irak je zapao u deceniju građanskog sukoba koji je bio kombinacija borbe protiv SAD-a i regionalnog posredničkog rata. To je dovelo do pada mnogih ključnih indikatora razvoja koje je UNDP naveo kao izvor iračkih problema. Ali teškoće na Bliskom istoku su otišle dublje od ovog debakla. Kroz prvu deceniju ovog vijeka autoritarni dogovor koji je odavno temelj regionalnih vlada počeo se raspadati. U ovom periodu region su definirala tri ključna trenda: rast bez blagostanja, život bez dostojanstva i liberalizacija bez slobode.
Na ekonomskom planu, mnoge arapske zemlje, ohrabrene stručnjacima iz institucija poput MMF-a, počele su privatizirati državne firme, liberalizirati svoje trgovinske politike i ukidati kontrolu cijena u nastojanju da podstaknu rast i smanje budžetski pritisak na državu. Na primjer, u Egiptu, udio ljudi zaposlenih u vladinim institucijama spao je sa 32 posto iz 1998. na 26 posto u 2006. godini.
Iako su ove politike donekle omogućile rast, nisu rezultirale povećanjem prosperiteta srednje klase koji su obećali njihovi autori. Umjesto toga, dobro uvezani insajderi iskoristili su gotovo sve prednosti ovih reformi. U Tunisu je 220 firmi povezanih sa porodicom predsjednika Zine el-Abidinea Ben Alija ubralo blizu 21 posto ukupne neto dobiti iz privatnog sektora između 2000. i 2010. – činjenica koja je otkrivena tek kad su firme konfiskovane nakon revolucije koja je počela krajem 2010. Firme povezane sa državom također su uspjele utajiti 1,2 milijarde dolara poreza na uvoz između 2002. i 2009. Sličan obrazac se odigrao u Egiptu i Libanu, gdje su insajderske firme uspjele osigurati unosne ugovore za stambene i građevinske projekte kao i vladine dozvole za investiranje u ključne sektore, poput nafte i plina i bankarstva.
Kao dio tog napora za liberalizaciju svojih ekonomija, arapske su države također prekinule garancije zapošljavanja i smanjile pružanje javnih usluga, obrazovanja i zdravstvene zaštite. To je dovelo do pada životnog standarda među brojnom srednjom klasom u regionu, koju su sačinjavali uglavnom zaposleni u javnom i sigurnosnom sektoru i koja je u prošlosti bila najveći branilac statusa quo. Do 2010. godine, 40,3 miliona ljudi u arapskoj regiji našlo se u zoni rizika od višedimenzionalnog siromaštva ili se već našlo u njemu, kako je definirano Oksfordskom inicijativom za siromaštvo i razvoj humanosti (OPHI). Između 2000. i 2009. godine, opći životni standard je opao u cijeloj regiji, kao i nivoi zdravlja i obrazovanja. U Egiptu je postotak ljudi koji žive ispod nacionalne granice siromaštva porastao sa 16,7 posto 2000. na 22,0 posto u 2008. godini; u Jemenu je stopa siromaštva porasla sa 34,8 posto 2005. na 42,8 posto u 2009. godini.
Povlačenje garancija za zapošljavanje u javnom sektoru i smanjenje obima i kvaliteta javnih usluga rezultirali su brojnim međusobno povezanim razvojnim izazovima. Iako se općenito povećala pismenost i upis u školu, obrazovanje se nije pretvorilo u priliku. Između 1998. i 2008. godine broj nezaposlenih mladih ljudi na Bliskom istoku porastao je za 25 posto, s tim da je taj porast koncentriran među bolje obrazovanim. Do 2010. godine, jedno od četvero mladih u regiji bilo je nezaposleno, što je najviša stopa na svijetu. Manjak mogućnosti zapošljavanja prisilio je milione muškaraca i žena da se okrenu neformalnoj ekonomiji, gdje radnici obično zarađuju malo novca, imaju nestabilne prihode i nemaju osnovnu socijalnu zaštitu, poput zdravstvenog osiguranja i penzije. 2009. godine najmanje 40 posto radnika van poljoprivrede u Alžiru, Egiptu, Maroku i Tunisu zaposleno je u neformalnoj ekonomiji; u Siriji je taj broj bio 20 posto. Ipak, za veći dio Bliskog Istoka, liberalnija ekonomija nije rezultirala liberalnijom političkom sferom. Skromne proteste u Egiptu i Siriji vlada je brzo suzbila. Građanske inicijative su ugušene, dok se podsticao rad islamskih humanitarnih organizacija i drugih organizacija temeljenih na vjeri, posebno u društvenoj i hitnoj pomoći, suzbijanju siromaštva i programima mikrofinansiranja. Za vođe ovih država ekonomska liberalizacija nije bila namijenjena promociji slobodnog tržišta i slobodnih umova; umjesto toga, smatrala se sredstvom za održavanje kohezije i odanosti režimskoj eliti. Kako su državni resursi došli pod opterećenje, privatizacija je postala strategija usmjeravanja imovine prema onima koji su već na vlasti.
Ovaj razvoj poslužio je kao pozadina Arapskog proljeća. U decembru 2010. godine, ulični prodavač u Tunisu zapalio se u znak protesta zbog zlostavljanja koje je trpio od lokalnog zvaničnika. Njegov čin pokrenuo je cunami protesta. U narednim mjesecima ljudi širom regiona – u Alžiru, Bahreinu, Egiptu, Iraku, Jordanu, Kuvajtu, Libanu, Libiji, Mauritaniji, Maroku, Omanu, Sudanu, Siriji, Tunisu, Jemenu i Palestinskim teritorijama – izašli su na ulice zahtijevati pravdu, jednakost i kraj represivnim političkim režimima svojih zemalja.
I OPET DÉJÀ VU
Ekonomski i politički uvjeti koji su doveli do Arapskog proljeća samo se pogoršavaju posljednjih godina. Osim Tunisa, gdje je opozicija uspjela uspostaviti demokratski politički sistem koji ostaje na snazi i danas, mnoge zemlje Bliskog istoka od 2011. proživljavaju obnovu autokratije. U Egiptu je 2013. vojska svrgnula prvu demokratski izabranu vladu, zamijenivši je s diktaturom pod kontrolom predsjednika Abdela Fattaha el-Sisija. Otkad je preuzeo vlast, Sisi čeličnom šakom upravlja zemljom: između 2013. i 2018. sigurnosne snage poslale su u nestanak preko 1.500 Egipćana. A u julu 2019. državni parlament odobrio je drakonski zakon koji umanjuje utjecaj nevladinih organizacija ograničavajući njihov djelokrug i slobodu kretanja.
Najjači primjer obnove autokratije je u Siriji. U 2011. godini ta je zemlja doživjela masovne proteste protiv diktatorskog režima predsjednika Bashara al-Assada. Ipak, umjesto da odstupi ili udovolji zahtjevima naroda u vezi s reformama, Assad je naredio svojim trupama da pucaju na mirne demonstrante, pokrenuvši krvavi građanski rat u kojem je poginulo više od pola miliona ljudi, a raseljeno milioni više. Danas, nekadašnji uzdrmani Assadov režim uklanja posljednje ostatke opozicije i ponovo uspostavlja kontrolu. Hiljade političkih zatvorenika je nestalo ili zatvoreno u režimskim tamnicama, a vlada sprečava oko 5,6 miliona izbjeglica i 6,2 miliona interno raseljenih ljudi da se vrate kućama.
U međuvremenu, saudijski i emiratski režimi, suočeni s domaćim kritikama rata u Jemenu, hapse blogere, aktiviste za ljudska prava, novinare i advokate zbog svojih online kritika upućenih vladama. U možda najozloglašenijem primjeru ove rastuće netolerancije prema pobuni, saudijski agenti ubili su novinara Jamala Khashoggija u saudijskom konzulatu u Istanbulu u oktobru 2018. U Libanu, često zvanom svjetionikom slobode u regiji, vlada je počela suzbijati slobodu govora. U 2018. godini 38 osoba je procesuirano zbog svojih internet objava, četiri puta više nego u 2017. Većina tih objava kritizirala je političare, predsjednika ili sigurnosne agencije u zemlji. I kako navodi organizacija Freedom House, sloboda štampe pala je u 18 od 21 zemlje Bliskog istoka između 2012. i 2017. Ova regionalna statistika zabilježena je Indeksom demokratije britanske kompanije Economist Intelligence Unit, koji pokazuje da Bliski istok i Sjeverna Afrika i zajedno čine najslabiju regiju u svijetu po svim aspektima demokratije: građanskim slobodama, izbornom procesu i pluralizmu, funkcioniranju vlade, političkoj kulturi i političkom učešću.
Kako političke slobode propadaju, tako i prednosti razvoja ostvarene u posljednjih nekoliko decenija. Globalni izvještaj za 2018. o višedimenzionalnom siromaštvu koji su sastavili UNDP i OPHI otkriva da je gotovo petina stanovništva arapskih država, odnosno 65 miliona ljudi, živjelo u ekstremnom siromaštvu, gdje je Svjetska banka ubrojila ljude koji zarađuju manje od 1,9 USD dnevno. Jedna trećina je bila ili „siromašna“ ili „ranjiva“. U stvari, arapska regija bila je jedina regija na svijetu koja je doživjela porast ekstremnog siromaštva između 2013. i 2015., pri čemu se stopa povećala s oko 4 na 6,7 posto . U Egiptu, nedavni podaci govore da je stopa siromaštva porasla s 28 posto u 2015. na 33 posto danas, uglavnom kao rezultat mjera štednje i devalvacije egipatske funte u 2016. godini. U 2016. više od 15 miliona djece na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi nije upisano u školu, što je vraćanje na nivo iz 2007. Kada se uzmu u obzir rodna i imovinska nejednakost, uslovi u regiji izgledaju još mračnije. Uporedo sa Palestinskim teritorijama, 11 bliskoistočnih zemalja – Alžir, Egipat, Iran, Irak, Jordan, Libanon, Maroko, Saudijska Arabija, Sirija, Tunis i Jemen – spadaju u kategoriju s najnižim rezultatima po UN-ovom indeksu rodnog razvoja, koji mjeri razliku između rezultata muške i ženske strane u UN-ovom Indeksu ljudskog razvoja (HDI).
Najgori pad desio se u zemljama kao što su Sirija i Jemen, koje u protekloj deceniji prolaze kroz nasilne sukobe. Sirija je pala za 27 mjesta između 2012. i 2017. na HDI-ju, a Jemen za 20. Gotovo 85 posto Sirijaca i 80 posto Jemenaca sada živi u siromaštvu. A u 2018. godini 10,5 miliona Sirijaca i 20 miliona Jemena nisu imali pristup hrani.
Ova stagnacija ili nazadovanje u ključnim pokazateljima razvoja ide zajedno s usporenim ekonomskim rastom. Prema podacima Economist Intelligence Unita, ekonomski rast na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi neprestano opada nakon pada cijena nafte između 2014. i 2016. Regija je bilježila rast u prosjeku od oko 3,6 posto u 2015–16, ali taj se broj smanjio na 1,6 posto u 2017. i 1,3 posto u 2018. Taj stagnirani rast opteretio je državne finansije. Javni dug Libana sada iznosi više od 153 posto BDP-a, što je treći najviši nivo na svijetu. Čak i države bogate resursima, poput Saudijske Arabije, osjećaju finansijske poteškoće.
Ne bi trebalo biti iznenađenje da se povjerenje arapskih građana u njihove vlade urušava.
Suočene s rastućim ekonomskim izazovima, vlade u regiji naglašavaju potrebu za preduzetništvom u privatnom sektoru. Ujedinjeni Arapski Emirati postaju odredište za start-up biznise i sada se mogu pohvaliti velikim pričama o uspjehu, poput aplikacije Careem, platforme za e-trgovinu Souq i platforme za nekretnine Property Finder. I Egipat postaje pravo regionalno središte. Prema izvještaju MAGNiTT-a, internet zajednice za start-up preduzeća na Bliskom Istoku, Egipat je u 2018. godini zabilježio najbrži rast u regiji “po broju ugovora”. A vlade od Bahreina do Libana i Saudijske Arabije objavljuju inicijative, poput Vizije 2030. Riyada za promociju ulaganja u privatni sektor.
Ovo skromno širenje privatnog sektora, međutim, nije dovoljno da se građanima omoguće dobra radna mjesta. Nezaposlenost u arapskim državama i dalje je visoka – u 2018. godini iznosila je 7,3 posto; izostavljajući naftom bogate države Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate, to je 10,8 posto. Direktna strana ulaganja ostaju niska; u 2018. godini, prema podacima MMF-a, direktna strana ulaganja u arapske zemlje iznosila su samo 2,4 posto ukupnog globalnog iznosa.
Stoga ne bi trebalo biti iznenađenje da se povjerenje arapskih građana u njihove vlade urušava. Prema istraživanjima arapskog Barometra nacionalno reprezentativnih uzoraka iz šest arapskih zemalja (Alžira, Egipta, Jordana, Libana, Maroka i Tunisa) i Palestinskih teritorija, povjerenje javnosti u vladu je smanjeno u posljednjoj deceniji. U 2016. godini više od 60 posto ispitanika kazalo je da vladi vjeruju „u određenoj mjeri“ ili joj „apsolutno [ne] vjeruju“) u poređenju sa samo 47 posto u 2011. godini. S druge strane, 60 posto ispitanika u 2016. rekli su da vojsci vjeruju u “velikoj mjeri”, u odnosu na 49 procenata u 2011. U anketi Zogbyja iz decembra 2018. godine, većina ispitanika u Egiptu, Iraku i Tunisu izjavila je da im je gore nego prije pet godina. I početkom ove godine, anketa BBC-ja o deset arapskih zemalja pokazala je da više od polovine ispitanika u dobi između 18 i 29 godina želi otići iz zemlje. Hiljade drugih ljudi regrutirano je u ratove u regiji.
MOĆ NARODU
U mnogočemu, Bliski istok po brojnim razvojnim pokazateljima izgleda lošije nego prije deset godina. Ipak postoji jedna ključna razlika. Iako protesti Arapskog proljeća nisu doveli do reformi kojima su se mnogi nadali, uspjeli su izgraditi kulturu političkog aktivizma i pobuna među Arapima, posebno mladima, koji traju i danas. Vlade više ne mogu pretpostaviti da će njihovi građani ostati pasivni.
Samo u 2018. godini u Iraku, Jordanu, Libanu, Maroku, Sudanu i Tunisu dešavali su se protesti. Početkom ove godine, demonstranti u Alžiru i Sudanu prisilili su vođe svojih zemalja, Abdelaziza Boutefliku i Omara al-Bashira, da odstupe od vlasti. U obje zemlje, demonstranti su se pobrinuli da ostanu mirni – čak i pored nasilnih reakcija vlade – istovremeno tražeći istinske demokratske reforme, a ne novi oblik vojne vladavine. A u objema zemljama činilo se da su demonstranti naučili lekciju iz neuspjelih demokratskih tranzicija u Egiptu i Siriji.
U Sudanu, demonstranti su i dalje pozivali na mirnu političku tranziciju i odgovornu vladu, čak i nakon masakra u junu koji je rezultirao s najmanje 100 mrtvih i desetinama povrijeđenih. 17. augusta, sudanska vojska i opozicija postigli su dogovor o trogodišnjem prijelaznom roku, tokom kojeg će građani i vojska naizmjenično biti na vlasti.
U Alžiru, uprkos ostavci bolesnog Bouteflike u aprilu, građani i dalje zahtijevaju zbacivanje ključnih ličnosti stare garde. Neki članovi unutrašnjeg Bouteflikinog kruga dali su ostavke ili su uhapšeni, a izbori su raspisani za decembar. Mnogi demonstranti su skeptični prema izborima, koje vide kao napor vojske da dovede poslušnog predsjednika na vlast. Pa ipak, oni su već pokazali da nisu voljni prihvatiti modificiranu verziju starog režima.
Ova nova kultura protesta vidlljiva je i u Siriji, koja bilježi val građanskih protesta u bivšim uporištima pobunjenika koji su sada pod kontrolom Assadovog režima. Početkom ove godine, na primjer, stotine Sirijaca u južnom gradu Daraa – rodnom mjestu protesta protiv Assada 2011. godine – protive sepostavljanju statue Assadovog oca, dugogodišnjeg diktatora Hafeza al-Assada. Režim je možda pobijedio u građanskom ratu, ali ove demonstracije sugeriraju da će se boriti za vraćanje autoriteta.
Danas je na Bliskom istoku savršena oluja: kako socijalni i ekonomski uvjeti propadaju a režimi se drže svojih represivnih politika koje su izazvale Arapsko proljeće, nova generacija dolazi u prvi plan. Mladi Arapi ove nove generacije navikli su izražavati svoje nezadovoljstvo. Vidjeli su i obećanja i neuspjehe protesta 2010/11. i otporni su na pokušaje njihovih vođa da manipuliraju. Oni, osim toga, više nemaju načina da kupe svoj narod. Ovo što danas izgleda kao regionalni nazadak i 2011. godinu, moglo bi se u budućnosti smatrati početnom fazom u mnogo dužem procesu arapskog preporoda. Put do tog preporoda vjerovatno će biti težak, popločan bolom. Ali ako postoji jedna stvar koju arapsko stanovništvo zna, to je da se status quo ne može održati.
(TBT, Foreign Affairs, Prevela Jasmina S. Drljević)