Piše: Geroge Monbiot, thebosniatimes.ba
Obećavali su nam suverenost, ali nije bilo jasno koju su vrstu suverenosti imali na umu. Da li su političari koji su nam obećavali da ćemo je povratiti izlaskom iz Evropske unije mislili na parlamentarnu ili na narodnu suverenost? Danas znamo da nisu mislili na parlamentarnu suverenost. Vlada Borisa Johnsona je na svakom koraku pokušavala prevaritti, zbrzati, ignorirati ili suspendirati parlament.
„Narod protiv parlamenta“ je postao Johnsonov reklamni slogan. Ali gdje je u ovoj jednačini zapravo narod? Ako je Johnson zagovornik narodnog suvereniteta, zašto ne predlaže popravke 19-vjekovnog modela demokratije koji ne dopušta bilo kakvo učešće naroda osim na izborima i ponekad na referendumu? Postoji tenzija između parlamentarnog i narodnog suvereniteta. Živa, smislena demokratija teži ravnoteži između ove dvije vrste suvereniteta. Ona bi kombinirala parlamentarnu (predstavničku) demokratiju sa participativnom demokratijom. Međutim, u Britaniji se trenutno ne traga za takvom ravnotežom.
Predstavnička demokratija je zapanjujuće tup instrument. Stotine pitanja se trpa u jednu vreću na svakim izborima, pa ipak pobjeda zavisi od samo jednog ili dva pitanja. Vlada onda pretpostavlja da je dobila pristanak za cjelinu svog programa, a ukoliko posjeduje parlamentarnu većinu, i za bilo šta drugo što odluči da uvede tokom svog mandata. Ne prihvatamo pretpostavku pristanka u seksu, pa zašto bismo je prihvatali u politici?
Često me pitaju kada se žalim na politiku vlade: „Zašto onda ti ne izađeš na izbore?“ Ovo sugerira da je jedina prikladna uloga koju građanin može odigrati ta da postane politički predstavnik, tako da samo mali dio populacije ima legitiman glas u periodu između izbora. Ovo je najplića i najslabija koncepcija demokratije.
Ne predlažem ukidanje predstavničke demokratije. Predlažem da se ona uravnoteži sa narodnim suverenitetom, naročito onim njegovim oblikom poznatim kao deliberativna demokratija. Nasuprot suparničkoj prirodi predstavničke demokratije, u kojoj političari pokušavaju nadjačati i nadvladati svoje protivnike, deliberativna demokratija podrazumijeva okupljanje građana i zajedničko rješavanje problema. Ona podrazumijeva stvaranje foruma u kojima sa poštovanjem slušamo jedni druge, trudimo se da razumijemo tuđa stanovišta i spremni smo promijeniti mišljenje kada za to imamo razloga. Tako nastaje bogata, informirana demokratska kultura koje trenutno nema u javnom životu Britanije.
Možda je najbolji primjer program participativnog budžetiranja u brazilskom gradu Porto Alegre. Između 1989. i 2004. građani su mogli odlučiti kako će se trošiti cjelokupni investicioni budžet grada. Ovaj proces su zajednički dizajnirali vlada i narod; tokom godina on je evoluirao uvažavajući prijedloge građana. Godišnje je u ovom procesu učestvovalo nekih pedeset hiljada ljudi.
Umjesto da ih zarobe korumpirani političari i lokalne mafije, budžetska sredstva su zahvaljujući građanskoj kontroli odlazila tamo gdje su najpotrebnija, donoseći ogromne napretke u sanitarnim službama, snabdijevanju čistom vodom, održavanju zelenih prostora, razvoju zdravstva i školstva i transformaciji života siromašnih. Porto Alegre je postao brazilska republička prijestolnica sa najvišim ocjenama na indeksu ljudskog razvoja. Što se više ljudi ukjučivalo, to je šire i dublje postajalo političko razumijevanje. Kratkoročno razmišljanje tipično za paralamentarnu politiku ustupilo je prostor dugoročnom planiranju, koje je ključno ako se namjeravamo suočiti sa ekološkom krizom.
Ima mnogo drugih načina na koje deliberativna demokratija može promijeniti naše živote. U Irskoj, građanska skupština na temu zakona o abortusu, pretvorila je ostrašćenu u odmjerenu debatu. Ona je omogućila razmatranje suparničkih teza i ideja i vremenom je dovela do referenduma. Program „Bolji Rejkjavik“ omogućava građanima islandske prijestolnice da iznesu svoje ideje za unapređenje grada, o čemu njihovi sugrađani onda glasaju. Petnaest najpopularnijih ideja se svakog mjeseca razmatra na gradskom vijeću. Ovaj program je preoblikovao Rejkjavik na fascinantne načine.
Ustavna konvencija može poslužiti za dizajniranje principa vladavine, o kojima bi onda građani mogli glasati. Neki od najboljih modela razvijeni su u kanadskim provincijama Britanska Kolumbija i Ontario. Članovi konvencije se izvlače iz bubnja, zatim im se predočavaju informacije od strane eksperata, izlaze na teren i dobijaju prijedloge od strane građana. Danas je Ujedinjenom kraljevstvu neophodno da što prije održi ovakvu konvenciju.
Ali uprkos sveprisutnoj retorici o narodnoj volji, ništa slično nije u ponudi u Britaniji. Takozvana građanska skupština na temu klimatskih promjena, predložena od strane parlamenta, samo je cinična karikatura participacije. Ona će imati restriktivan dnevni red, uzak dijapazon savjetnika i nedovoljno vremena za djelotvornu deliberaciju. Digitalne alatke nude značajno šire mogućnosti za fino podešavanje političkih odluka, ali srednjovjekovni sistem – sve sami „crni štapovi“ i „sluge pod oružjem“ – zaglavljen je u dobu guščijeg pera. Jedini novi oblik participacije jeste prošireno pravo da pišemo peticije parlamentu, uvedeno od strane Tonyja Blaira 2006. Da li vam ova odluka djeluje radikalno ili inovativno? Samo dok se ne sjetite da je sličan ustupak načinio i Edvard I, 1275.
Referendum o brexitu, koji očigledno predstavlja narodnu volju, bio je sveden na tako grub izbor da niko ne zna za šta je tačno većina glasala. Umjesto da podstakne informiranu, nijansiranu politiku, ovaj referendum je učinio naš sistem još više suparničkim, binarnim i reduktivnim.
Mogao bih razumjeti smisao brexita ako bi on podrazumijevao povratak moći narodu. Ali Johnson je jednako prezriv i prema narodnom suverenitetu, kao i prema onom parlamentarnom. On teži suverenitetu drugačije vrste: autokratskoj kontroli nad parlamentom i narodom.
Volio bih da laburisti stave radikalnu demokratsku reformu u samo srce svog manifesta, boreći se na taj način ne za to da prigrabe moć, već da je podijele sa građanima. Slutim, međutim, da to ne bi bilo dovoljno sve dok ne izgradimo dovoljno velike pokrete koji bi mogli natjerati naše vlade da ljudima daju glas. Učešće u politici nije njihov poklon, već naše pravo.
(TBT, The Guardian)
