Piše: Olga Zirojević, thebosniatimes.ba
Ovi mladići potječu iz jednog drugačijeg svijeta nego mudžahedini koje sam upoznao osamdesetih godina prošlog stoljeća – kaže autor kultne knjige o talibanima, Pakistanac Ahmed Rašid. „Mudžahedini su znali svoje plemensko porijeklo i sa sjetom se sjećali napuštenih domova i dolina svoje mladosti, kao i starih afganistanskih legendi. Ovi mladi ljudi ne pamte svoju zemlju u miru. Oni se ne sjećaju ni svoje plemenske pripadnosti, ni plemenskih starješina, ni susjeda, ni etničke raznovrsnosti rodnih sela… Oni vole rat, koji je vjerovatno i jedino zanimanje koje im odgovara. A vjera u mesijanski, puritanski islam… im je jedini oslonac koji njihovom životu daje neki značaj“.
Većina talibana rasla je bez oba roditelja, znači svakako bez majke, ali i sestre ili rođake, a seoske mule – koje su i same jedva znale čitati – objasnile su im da su žene iskušenje koje ih nepotrebno odvraća od služenja Allahu. U medresi su također učili o idealnom islamskom društvu koje je prije 1.400 godina stvorio poslanik Muhammed a.s. i u takvo društvo željeli su vratiti Afganistan. Ovu ratnu siročad – iz vremena rata protiv „ruskih nevjernika“ – školovala je pakistanska tajna služba i slala preko granice da se bore protiv muslimana koji, kako im je rečeno, nisu pravi muslimani.
Takav fanatizam lišen korijena – jedna vrsta nametnutog islamskog kosmopolitizma – učinio je talibane uspješnijom oružanom silom od njihovih protivnika, duboko ukorijenjenih u svoju sredinu. Iako po porijeklu Paštuni, vođe talibana mogle su biti sasvim sigurne da njihovi borci neće podleći razornoj privlačnosti etničkih i plemenskih vrijednosti, kojih se veoma teško oslobađala čak i afganistanska ljevica.
Talibanski pokret nastao je početkom 90-ih godina minulog stoljeća, a prvi put se javno pojavljuje 1994. Pokret se dovodi u vezu sa najavom pakistanskih vlasti da kroz Afganistan otvore trgovački put ka centralnoj Aziji odnosno ranijim sovjetskim republikama: Tadžikistanu, Uzbekistanu i Turkmenistanu. I tako su mnogobrojni talibani regrutirani u Pakistanu, koji je opet negirao svoje tajne veze sa njima. Vremenom su im se pridružili i drugi muslimani, među kojima je bilo dosta Arapa.
Kada su ušli u zemlju, ratom izmoreno stanovništvo ih je često pozdravljalo sa osjećanjem olakšanja; stanovnici većih gradova bili su izgubili vjeru u sve druge snage koje su, nakon povlačenja Sovjeta, ratovale za svoj račun. Kada su 1996. osvojili glavni grad Kabul i osnovali Islamski Emirat Afganistan, dobili su i podršku Paštuna, koji su bili razočarani dotadašnjim starješinama Tadžika i Uzbeka. Podršku im je donijelo i uklanjanje korupcije u zemlji, otvaranje puteva za trgovinu, kao i to da nisu sarađivali sa dotadašnjim vlastima.
Da su donijeli samo mir i hljeb, talibani bi vjerovatno našli trajnu potporu u narodu. Ali, njihov cilj bila je islamska država u kojoj neće biti nikakvih „frivolnosti poput televizije, muzike (jer izaziva glavobolju i odvraća od studija islama), igara, filma“. Pod udar zabrana došle su i fotografije ljudi i životinja, statue, punjene igračke, internet, kasete, video, puštanje zmajeva, određene vrste sporta, šah, pa čak i sve stvari napravljene od ljudske kose. Djevojčicama je bilo zabranjeno da idu u školu, a ženama da rade, ponegdje i da idu u kupovinu. A na ulici su morale biti pokrivene od glave do pete, pa čak i da bešumno hodaju, naravno, uz pratnju muža ili rođaka. Muškarci su opet morali da nose bradu, ali ne i suviše dugu kosu, što je sve vrlo revnosno kontrolirala vjerska policija, tukući „po potrebi“ čak i strane državljane.
U gradovima Kabulu (1996. zatvorena su sva javna kupatila, jedina mjesta gde je bilo tople vode), Kandaharu i Heratu žene nikada ranije nisu doživele takvu diskriminaciju; čak im je i medicinska pomoć bila strogo ograničena, budući da ljekari nisu smjeli ni vidjeti ni da dotaknu svoje pacijentkinje, a ljekarkama je opet bilo zabranjeno da rade. Utvrđena je čak i lista imena koja su se morala davati novorođenoj deci.
I zakoni su islamizirani, pa su u skladu sa šerijatom javna pogubljenja i amputacija dijelova tijela postali važeće krivično pravo. I to u cijeloj zemlji, osim njenog krajnjeg sjevera, gdje je vladao Tadžik Ahmad Šah Masud (koji će stradati u atentatu septembra 2001).
Samo tri države – Pakistan, Saudijska Arabija i Arapski Emirati – priznale su Afganistan i njhovog vođu, jednookog Mulu Muhameda Omara (koji se nije slikao do svoje 39 godine) kao legitimnu vladu Afganistana. Ali, kako to ističe pakistanski književniik i pravnik Tarik Ali, bez vojne i finansijske potpore Islamabada, koji je opet dobijao pomoć od Vašingtona, talibani se ne bi mogli učvrstiti u Afganistanu. Sam Mula Omar, gospodar Kabula od vremena posljednjeg afganistanskog rata, bio je dugo na platnom spisku pakistanskog režima.
Inače, riječ je o pripadnicima sunitskog islama, koji su pripadali hanefijskoj (jednoj od četiri pravne škole u islamu) i vahabitskom islamu. Vahabitski utjecaj bio je veoma jak i otuda što su Saudijci finansirali kur’anske škole u Pakistanu iz kojih su izašli talibani. Kada su 2000. talibani odlučili da poruše čuvene Budine statue u Bamianu, sa Univerziteta u Komu, kao i sa Al-Azhara, stizali su apeli da se to ne čini „jer je islam tolerantan“. Međutim, jedna saudijska delegacija savjetovala je talibanima da istraju u svojim namjerama, što su oni i učinili. Vjerska ubjeđenja talibana bila su ponekad čak i stroža od vehabijskih. Otuda je za Saudijca Osamu bin Ladena Emirat Afganistan bio bliži izvornoj vehabijskoj filozofiji nego njegova domovina. S druge strane, strogost afganistaniskih mula kritizirali su kako elitni islamski univerzitet Al-Azhar u Kairu, tako i onaj u šiitskom Komu. Za njih je to bilo svetogrđe poslanika.
Talibani su, međutim, slijedili svoje ciljeve; težili su federaciji islamskih republika koja bi, na čitavom području od Samarkanda do Karačija, donijela „pax talibana“. Prihodi od trgovine drogom (čiji uzgoj i konzumaciju Kur’an, inače, zabranjuje) bili su dovoljni da tim novcem finansiraju kampanje na selu. No, talibani su željeli i pristup moru i nisu skrivali svoje ubjeđenje da će im jednog dana dopasti čitav Pakistan, zajedno sa svojim atomskim arsenalom.
Poslije 11. septembra 2001. SAD (iza čijeg je prvobitnog interesa za talibane stajala strategija naftovoda) su zatražile glavu Osame bin Ladena, što je Mula Omar odbio.
Još oktobra 1999. Afganistan je, zbog prisustva Bin Ladena i podrške koju je ovaj uživao u zemlji, pao pod udar američkih političkih i ekonomskih sankcija.
Podsjetimo, u vrijeme rata protiv Sovjetskog Saveza pakistanska vojna obavještajna služba ISI zamolila je Saudijce da pošalju jednog svog princa, koji bi u Afganistanu poveo borce u džihad. Na pakistansku granicu upućen je, međutim, Osama bin Laden, blizak kraljevskoj familiji (sin dvorskog arhitekte) i dovoljno bogat da vodi saudijski kontingent. Vremenom će postati jedan od najvećih finansijera islamskog ekstremizma u svetu. Među njegovim prvim akcijama, kao prozapadnog „borca za slobodu“, bio je napad na jednu mješovitu školu, koja je zapaljena, dok su njenom direktoru atentatori rasporili trbuh.
Da bi se izbjegla nadolazeća katastrofa, i pakistanske vojne vlasti pokušale su da privole talibane na kompromis. Uzalud.
Kada su 7. oktobra 2001. SAD i Velika Britanija počele sa zračnim napadima na aerodrome, nakon čega su se vođe povukle u Pakistan, Osama bin Laden je pozvao na džihad protiv Jevreja i hrišćana. I talibani će od 2003. iz Pakistana voditi terorističke vojne akcije protiv demokratske islamske Republike Afganistan, kao i protiv međunarodnih trupa (ISAF) stacioniranih u ovoj zemlji. A žrtava je najviše bilo među civilnim stanovništvom; 2009. i 2010, kako svjedoči jedan izvještaj Ujedinjenih nacija, među poginulima je bilo više od tri četvrtine civila, pa su organizacije za ljudska prava potakle Međunarodni krivični sud u Hagu da istraži sistematske ratne zločine talibana. I za religijske vođe bilo je to ogrješenje o islamsku etiku. Predstavnici Ujedinjenih nacija su masakre izvršene između 1996. i 2001 – a bilo ih je čak 15 – uporedili sa etničkim čišćenjima za vrijeme rata u Bosni.
Jedan izvještaj Londonske škole ekonomije (iz 2010) ističe da pakistanska tajna služba vodi „oficijelnu politiku“ potpore talibana; finansira ih i obrazuje iako je zvanično zemlja u NATO paktu, odnosno Pakistan, čini se, igra duplu igru čudnovatih razmjera, a radi stjecanja utjecaja u regionu.
Međutim, iznenada (od 2011) dolazi i do prvih direktnih pregovora sa talibanima, a najprije je to učinila Amerika.
Potom (2013) talibani otvaraju i svoj biro u Kataru (Doha) sa istaknutom talibanskom zastavom. U strahu od islamske države i Rusija će uskoro podržati pregovore s talibanima. Razmatra se i isporuka oružja do koje je došlo, kako izvještava al-Jazeera, 2017. godine. Rusija je nastojala, zajedno sa Kinom i Pakistanom, i da se predstavnici talibana skinu sa međunarodne liste sankcija.
I tekuću godinu obilježili su pokušaji pregovora s talibanima od strane Rusije i Amerike.
Inače, riječ TALIBAN je (kako čitamo u njemačkom Malom islamskom leksikonu, Beck, 2001) arapsko-persijska i znači „oni koji traže, tragaju“ odnosno „studenti islamskih nauka“, pa dalje „naziv u Afganistanu vladajuće fundamentalističke grupe“.
Ovim imenom oni su se, u stvari, distancirali od partijske politike mudžahedina i signalizirali da se smatraju pokretom koji će očistiti zemlju, a ne vladajućom partijom. Po mišljenju veoma kompetentnog Ahmeda Rašida, talibani (poslije Crvenih Kmera najtajanstveniji politički pokret na svijetu) su islamskom fundamentalizmu nadolazećeg stoljeća dali novo lice i novi identitet, koji oštro odbacuje svaki kompromis i svaki politički sistem koji se razlikuje od njihovog.
(TBT, Peščanik.net)